Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

19. rujan 2020.

Izdvajamo

Mons. Ivo Tomašević

Mons. Ivo Tomašević

Sarajevo, 23. svibanj 2020.

Osvrt na reakcije u vezi sa Svetom misom 16. svibnja 2020.

Piše: Ivo Tomašević - osobni stav

Povratak u jednoumlje ili put prema Europskoj uniji

U medijima su se posljednjih dana pojavile brojne reakcije u vezi sa Svetom misom koju je, 16. svibnja 2020. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu predvodio predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, za, kako stoji u Izjavi biskupa BK BiH od 13. svibnja 2020., „sve žrtve Drugoga svjetskoga rata, kojih je vjera samo Bogu znana, i posebice za žrtve kojima je život, bez pravedna postupka i suda, oduzet nakon toga rata na raznim putovima i u brojnim logorima, za koje se svake godine u svibnju u Bleiburgu u Austriji slavi Euharistijska žrtva i izražava Bogu molitva“. U velikom broju civilnih medija dan je veliki prostor onima koji nisu skloni Katoličkoj Crkvi i najvećim dijelom vjeri uopće. Doduše, s vremena na vrijeme u tim je medijima objavljena i poneka rečenica pojedinih crkvenih predstavnika i to, najčešće tek toliko da se ne bi moglo prigovoriti kako nije dana ama baš nikakva mogućnost „drugoj strani“ da kaže svoje viđenje stvari. Tako je i kod nemalog broja dobronamjernih ljudi stvorena željena slika prema kojoj Crkva u Bosni i Hercegovini odnosno njezin prvi čovjek kardinal Puljić, u najmanju ruku krivo postupa kada moli i za žrtve „kojima je život, bez pravedna postupka i suda, oduzet nakon toga rata na raznim putovima i u brojnim logorima, za koje se svake godine u svibnju u Bleiburgu u Austriji slavi Euharistijska žrtva i izražava Bogu molitva“. A je li to tako ili je riječ o najobičnijoj propagandi koja nije nestala s ovih prostora ni nakon trideset godina? Inicijatori ove hajke više puta istaknuli su želju da ova Sveta mise bude otkazana pa čak i zabranjena. A kardinal Puljić i biskupi nisu jednostavno mogli otkazati najavljenu Svetu misu jer za to nije postojao nijedan stvarni razlog, ali i zato što se u ovom slučaju vrlo zorno branila sloboda Crkve od onih koji su načelno govorili kako nemaju ništa protiv Mise, a u stvarnosti su vrlo jasno iskazivali želju određivati za koga Crkva smije moliti, a za koga ne smije.

Neotuđivo pravo Crkve na svoje obrede 

Ističući da je „vlastito je i neotuđivo pravo Katoličke Crkve, kao što je neotuđivo pravo i svake druge Crkve i vjerske zajednice, u skladu sa zakonitim unutrašnjim ustrojem, vršiti svoje bogoštovlje, molitve i obrede i odgajati vjernike u svojoj vjeri“, Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine kao najviša crkvena institucija u ovoj zemlji, u Izjavi od 13. svibnja 2020., vrlo je jasno podsjetila na nauk o molitvi za pokojne: „Prema nauku Katoličke Crkve, moliti za neku osobu ili za neku skupinu ne znači niti odavati počast toj osobi ili skupini, niti poistovjećivati se s njima, niti prihvaćati njihova politička uvjerenja, nego se molitvom, konkretno Svetom Misom preporučuje dušu te osobe ili skupine milosrdnomu Ocu nebeskomu, kako nas je Gospodin Isus poučio, jer svima nam je stati na sudište Božje.“ Ovu Izjavu u potpunosti je podržala i Apostolska nuncijatura u Bosni i Hercegovini. 

SUBNOR želi odrediti Crkvi za koga (ne) smije moliti

Zagovornici bivšeg komunističkog ili socijalističkog režima, koji još uvijek živi u glavama određenog broja ljudi posebno onih koji su iz vlasti u vremenu jednoumlja prešli u vladavinu troumlja promijenivši boju svoga dresa i onih koji su nekada uživali blagodati vladavine jedne partije i jednog mišljenja kao nasljednici moćnika u sustavu odumrlom prije 30 godina, uporno su izvrtali naopačke najavu Svete mise i gotovo sve što je uz nju vezano. Prvi napadi došli su od SUBNOR-a. Budući da je Drugi svjetski rat završio prije 75 godina, logično je zapitati, tko su danas uopće članovi Saveza udruženja boraca antifašističkog rata (SABNOR)? Također je logično zaključiti da članovi takve organizacije sebe smatraju ateistima, pa kao takvi ili ništa ili jako malo znaju o nauku Katoličke Crkve. Međutim, to njih ni ovaj put nije spriječilo da sebe smatraju mjerodavnima odrediti što je crkveni nauk i za koga Crkva smije, a za koga ne smije moliti. Iako sami, koliko je meni poznato, nikad nisu izrazili želju da Crkva moli za njih ili za njihove pokojne, ipak sebi uzimaju za pravo, koje nije utemeljeno ni na kakvom zakonu, zabraniti Crkvi da moli za svoje pokojne. Na žalost, u Bosni i Hercegovini nije došlo do lustracije niti do određivanja prema nekadašnjem komunističkom sustavu, pa tako ni prema onima koji su nastavili promicati ideologiju bivše države. Tako je omogućeno da društvo i dalje, barem dijelom, financira ono što je – de facto – trebalo odavno otići u povijest.

Neprimjerene reakcije članova Predsjedništva BiH

Međutim, ono što zabrinjava jesu reakcije onih koji bi trebali, ne samo poštivati, nego i garantirati vjersku slobodu u ovoj zemlji, a među njima su svakako aktualni članovi Predsjedništva BiH. Budući da su u Bosni i Hercegovini članovi Katoličke Crkve najvećim dijelom i pripadnici hrvatskog naroda, bilo bi sasvim logično da se u ovoj pravednoj stvari za poštivanje vjerske slobode zauzme onaj član za kojeg na službenoj stranici ovog tijela piše da je „član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda“. Međutim, kako će taj član stati u obranu vjerske slobode i toga naroda kada mu je i od jednog i od drugog draža bivša država i njezin pokojni predsjednik kao i ideologija koja je trebala otići u povijest zajedno s tom državom?! A od svega najdraža mu je vlast koja, naravno, donosi i ne malu materijalnu korist. A kada je o vlasti riječ, onda su vjerske slobode sasvim nebitne pogotovo onome koji ne vjeruje. Tužno je i pogubno za hrvatski narod u BiH da već drugo vremena ima za „svoga“ člana Predsjedništva osobu koja zastupa odumrlu ideologiju ili člana toga tijela koji je svojedobno uživao blagodati bivšeg sustava.

Iako nipošto to nije normalno a pogotovo ne ispravno, ipak se od jednog drugog od tih članova Predsjedništva BiH moglo očekivati da svojim javnim istupom pokaže kako ne poštuje vjerske slobode, jer je već ranije vrlo neprimjereno javno istupao prema biskupu u gradu u kojem dotični živi i djeluje i u entitetu u kojem – i njegovom „zaslugom“ prijeti gotovo potpuni nestanak Katoličke Crkve pa tako i hrvatskog naroda. Umjesto da poradi na istraživanju genocida u nedavnom ratu koji je, između ostalih, doveo do istrjebljenja više od 90 posto Hrvata tj. katolika u polovini BiH koja je po njegovom vlašću, on upire sve svoje snage da nestane i onaj mali dio preživjelih članova hrvatskog naroda kojega se proglašava genocidnim kako bi na tom teritoriju živio samo njegov narod, koji je sam sebe proglasio jedinom žrtvom čak i u nedavnom ratu tijekom kojega su prognani gotovo svi drugi i drugačiji. Manje je bitno to što s takvim razmišljanjem logika i činjenice nemaju ništa zajedničko.

Kada je riječ o trećem članu, on je zauzeo stav svoje stranke. A ta stranka, u kojoj ima tek poneki kršćanin, dok ogromna većina nema s kršćanstvom nikakve veze, sebi je uzela za pravo da bude tumač katoličkog nauka te da određuje Katoličkoj Crkvi kako i što ona treba vjerovati i za koga smije moliti. Nečuveno i apsurdno! Iako je poglavar najbrojnije vjerske zajednice u BiH, čijim se članovima smatra većina onih, koji su u toj istoj stranci, zauzeo vrlo jasan stav poštovanja prema Katoličkoj Crkvi u BiH i svemu što je ona učinila, ova stranka a s njom i njezin član u Predsjedništvu ustrajali su u svom potpuno neprimjerenom stavu iako je među žrtvama bio i nemali broj muslimana.

Slično se postavio i nemali broj zastupnika u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Umjesto da razmotre i prihvate rezolucije i deklaracije Vijeća Europe i Europskog parlamenta, koje se odnose na osudu zločina totalitarnih režima u 20. stoljeću, te da se sučele s brojnim gorućim pitanjima u ovoj zemlji, pokrenuta je inicijativa da se „preispita“ i „otkaže“ spomenuta Sveta misa. Ne znam, postoji li sličan slučaj u parlamentarnoj praksi u bilo kojoj demokratskoj zemlji. Zar je potrebno spomenuti da su i ovu inicijativu pokrenuli i podržali gotovo isključivo oni koji o katoličkoj vjeri i Crkvi vrlo malo znaju i koji uporno ne žele čuti ono što crkveni predstavnici kažu nego se smatraju mjerodavnim odrediti za koga Crkva smije, a za koga ne smije moliti.

Također treba reći da nijedan od članova Predsjedništva BiH nije ni pokušao posjetiti predvoditelja najavljene Svete mise, kardinala Puljića, i čuti što on o tome kaže, a to je minimum poštovanja i kulturnog ponašanja prema njemu kao osobi i prema onima koje on predstavlja.

Osvrt na reakcije vjerskih predstavnika u Sarajevu

Tu razinu osnovne finoće i kulture nisu, nažalost, pokazala ni dvojica članova Međureligijskog vijeća BiH, koje je do sada pokrenulo puno lijepih inicijativa na planu međusobne suradnje. U ovoj situaciji nisu se svi članovi ovog Vijeća pokazali kao istinski suradnici, otvoreni prihvatiti jedni druge u međusobnoj različitosti, prepuštajući da svatko sam sebe tumači, te da se nijedan od njih ne postavlja kao sudac onom drugom. Jedan od njih, gospodin Jakob Finci, predsjednik Hebrejske (Jevrejske) zajednice u BiH u svom se otvorenom pismu postavio kao tumač predstojeće Svete mise i sudac kardinalu Puljiću stavljajući se na stranu onih koji ne poštuju vjersku slobodu i žele oživjeti jednu ideologiju utemeljenu na ateizmu. Hebrejski, židovski narod, podnio je preteške patnje i nepravde tijekom Drugog svjetskog rata i na ovim prostorima. Ali, podnijeli su ih i drugi narodi u različitoj mjeri i na različitim prostorima i u različitim vremenima. Poštivanje boli njihovih predaka trebalo bi vidjeti kao prigodu za još snažniju međusobnu povezanost i suradnju koju su članovi Vijeća više puta pokazali pohađaju zajedno mjesta stradanja članova svojih zajednica. Jedna od bolnih rana jest i stradanje velikog broja članova Katoličke Crkve, osobito u vremenu nakon Drugog svjetskog rata i to ne samo onih koji su bili vraćeni s Bleiburškog polja u Jugoslaviju nego i na mnogim drugim mjestima. Šteta da se gospodin Finci svrstao među branitelje i zagovornike onih koji su pobili tisuće ljudi bez suda i presude, te kasnije, između ostalih, i Hebrejskoj zajednici i mnogim drugima oduzeli sve – materijalno i nematerijalno – što su oduzeti mogli.

Kardinal Puljić saznao je iz medija i za otvoreno pismo mitropolita dabrobosanskog Gospodina Hrizostoma. Za razliku od gospodina Fincija, koji nije vjerski službenik i koji nije kršćanin pa se i ne očekuje da poznaje kršćanski nauk, mitropolit Hrizostom naviješta isto Kristovo evanđelje kao i kardinal Puljić pa je normalno da obojici najviše mjerilo svih događanja bude upravo to Evanđelje i crkveni nauk, koji je cijelo jedno tisućljeće bio zajednički za cijelu Kristovu Crkvu. U svom otvorenom pismu, kako je preneseno na službenoj mrežnoj stranici Mitropolije dabrobosanske, mitropolit Hrizostom piše da njega i suradnike tih dana „sa svih strana spopadaju novinari i druge osobe“ te pitaju što o tome misle? Budući da u svom pismu mitropolit Hrizostom spominje želju za izgradnjom „bratskih i prijateljskih odnosa“, bilo bi logično da je prije svoga „otvornog pisma“ osobno ili makar telefonski porazgovarao s kardinalom Puljićem. Također, u svom pismu mitropolit Hrizostom spominje samo pojedina stradanja srpskog naroda tijekom Drugog svjetskog rata, ali se ni jednom riječju ne dotiče stradanja hrvatskog naroda – prije, tijekom i nakon Drugog svjetskog rata – te tijekom nedavnoga rata. Kardinal Puljić nije mu to zamjerio ni ranije, a ni ovoga puta. Pogotovo mu nije zamjerio što je mitropolit Hrizostom – koliko se javno zna – nebrojeno puta molio za pokojne članove svoje Crkve pa makar ih ljudski sudovi bili osudili kao zločince. I jedan i drugi – kao duhovni vođe – poslani su i pozvani moliti za sve pokojne članove svoje zajednice, preporučujući i najveće grešnike Božjem milosrđu. Nijedan zemaljski sud, pa ni crkveni, ne sudi pokojnima nego to prepušta Bogu koji je jedini sudac. A odavno su pokojni i nekadašnji nadbiskup vrhbosanski Ivan Šarić i bivši marindvorski župnik, a kasnije vojni duhovnik vlč. Božidar Bralo, koje mitropolit Hrizostom spominje u svom pismu. On u pismu podsjeća da su tadašnjeg mitropolita dabrobosanskog Petra ustaše odvele iz njegova prebivališta u Sarajevu. „Ponavljamo od ustaša, na čelu s rimokatoličkim pastorom Božidarom Bralom, te njegovim nadređenim i vašim prethodnikom nadbiskupom Ivanom Šarićem šutjeli o zločinima koja je Bralo počinio nad mitropolitom Petrom“.

Na spomenutoj mrežnoj stranici Mitropolije dabrobosanske dr. Radovan Pilipović u članku pod naslovom „Blajburg u Sarajevu 2020. u reakciji Srpske pravoslavne crkve“ piše: „Rimokatolički župnik u Sarajevu Božidar Brale bio je aktivan u vršenju pritiska na Mitropoliju dabrobosansku. Prema sačuvanim svjedočanstvima, on je pozvao početkom maja 1941. mitropolita dabrobosanskog Petra Zimonjića i tražio da se ćirilica izbaci iz službene upotrebe, odnosno da se svi crkveni pečati i administracija vode na latinskom jeziku“. U tekstu se vlč. Bralu više ne spominje nego se dodaje da su na mitropolitu Petra vršeni pritisci da slavi „blagodarenje za Antu Pavelića“ te da je kasnije odveden u Zagreb gdje je mučen kao i da mu se u Gospiću gubi svaki trag.

Prema onome što sam mogao pronaći o vlč. Brali, on je tijekom rata najvećim dijelom bio maridvorski župnik, a pred kraj rata djelovao je kao duhovnik u tadašnjoj vojsci s kojom se u proljeće 1945. povlačio prema Austriji. Engleska vojska je i njega, nakon predaje, vratila partizanima. Nakon improviziranog suđenja u Sarajevu izrečena je i izvršena na njemu smrtna kazna vješanjem, a tijelo mu je pronađeno blizu današnjeg sarajevskog kolodvora na bivšem Braunovu jezeru.

Imajući u vidu da su episkopi i biskupi na poseban način pozvani i poslani biti što sličniji dobrom i milosrdnom Pastiru, Isus Kristu, volio bih znati, smatra li mitropolit Hrizostom da je vlč. Bralu stigla pravedna kazna i smije li se danas Crkva moliti za njega da mu Bog bude milosrdan sudac? Smije li kardinal Puljić moliti za stotine katoličkih svećenika, redovnika i bogoslova pa čak i redovnica koji su ubijeni u spomenutom vremenu i brojne druge vjernike? Mole li episkopi i sveštenici Srpske Pravoslavne Crkve za sve svoje članove pa i za one koji su osuđeni kao zločinci? Vjeruje li mitropolit Hrizostom da jedino Bog može biti jedini i konačni sudac pokojnima ili se smatra mjerodavnim odrediti tko će u raj a tko u pakao, odnosno za koga se smije, a za koga ne smije moliti? Je li ikada jedan domaći katolički biskup zamjerio nekom episkopu što moli za pokojne članove svoje Crkve bez obzira o kome je riječ, i zar bi takvo što bilo u redu? Unatoč svemu, uvjeren sam da će kardinal Puljić i mitropolit Hrizostom u međusobnom razgovoru ponovno pronaći pravi put suradnje koji uključuje međusobno uvažavanje i stavljanje Evanđelja kao istinskog mjerila njihova djelovanja.

U cjelokupnom ovom harangiranju protiv predstavnika Katoličke Crkve, reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović, predstavnik Islamske zajednice u BiH, ostao je dostojanstven ne podliježući manipulacijama putem pojedinih medija i ne bojeći se istaknuti važnu ulogu Crkve i kardinala Vinka Puljića osobno. Stav vrijedan poštovanja!

Pojedini intelektualci promašili temu

Ova hajka nije samo s političke razine sišla na vjersku nego i na intelektualnu razinu. Umjesto nepristrane intelektualne rasprave, u kojoj bi mudri i razboriti ljudi nastojali objektivno razmijeniti mišljenja i sagledati sve činjenice te dublje ući u problematiku koja se na kraju Drugog svjetskog rata događala na Bleiburškom polju i u tjednima nakon toga, Asocijacija nezavisnih intelektualaca Krug 99 izdala je 10. svibnja 2020. priopćenje, u kojem je iznesena ocjena i procjena, ni manje ni više, u vezi s „činodejstvom katoličke crkve“ i unutarnjim uređenjem Bosne i Hercegovine. U širokom luku zaobiđena je najvećim dijelom bilo kakva ozbiljna rasprava o onom što se događalo na Bleiburškom polju i nakon njega, ali su se zato ti intelektualci smatrali mjerodavnim davati smjernice kardinalu Puljiću i određivati što Crkva smije, a što ne smije činiti. Njihove iznesene ocjene i preporuke uistinu ne zavrjeđuju ozbiljan komentar.

Uz bok ovom intelektualnom krugu svrstao se i poznati odvjetnik iz Hrvatske Anto Nobilo u svom nastupu za jednu regionalnu televiziju. Umjesto da kao odvjetnik s pravnog stajališta iznese svoje mišljenje o onom što se događalo s vojnicima i civilima nakon što su ih engleske vojne snage vratile u Jugoslaviju, gospodin Nobilo se smatrao mjerodavnim ocjenjivati, tko želi, odnosno ne želi dobro Bosni i Hercegovini i njezinom glavnom gradu. Svoj javni istup zaključio je riječima: „Ne treba se zamarati previše nego izvući zaključak: Onaj ko je ovo napravio nije želio dobro BiH i Sarajevu. Bio sam iznenađen i oduševljen reakcijom antifašističkog Sarajeva i što su pokazali da antifašizam i dalje živi u BiH i u Sarajevu“. Prema njegovu mišljenju kardinal Puljić ne želi dobro BiH i Sarajevu u kojem je proveo cijelo vrijeme rata sve do današnjih dana i nemjerljivo doprinio za mir i dobro njegovim stanovnicima. U isto vrijeme, gospodin Nobilo je oduševljen onima koji su, predstavljajući se kao antifašisti, vrijeđali i prijetili kardinalu Puljiću i katolicima u Sarajevu do te mjere, da su policijske snage morale osigurati prostor oko katedrale, kako bi se mogla slaviti Misa što se nije događalo ni u ratnom vremenu. I to je ocjena jednog uglednog pravnika iz Hrvatske, članice Europske unije, koja se vrlo jasno postavila prema svim totalitarističkim režimima, a što dotični dobro zna! „Tugo moja“, rekao bi jedan od bh biskupa.

Međutim, ima i onih intelektualaca koji su se javno suprotstavili nametanju jednoumlja i koji nastoje dati svoj doprinos što objektivnijem istraživanju činjenica u vremenu, ne samo Drugog svjetskog rata nego i nakon njegova završetka.

Otvorena pisma pojedinih katolika kardinalu Puljiću 

Na žalost, izvrtanje činjenica i vrlo jasno svrstavanje nemalog broja ljudi iz politike pa onda i iz medija stvorio je neugodu i kod pojedinih katolika posebno kod onih koji su manje povezani s Crkvom ili koji žive u sredinama gdje su manje brojni. Velika većina onih koji redovito idu u Crkvu, nije se nimalo poljuljala u svojoj vjeri i u svome stavu jer su dobro znali da ta hajka nema nikakve veze s istinom. Pojedini pak od onih, koji su manje ili jedva povezani s Crkvom, a ipak se osjećaju katolicima, podlegli su ozračju naprasnog širenja netrpeljivosti prema katolicima i Hrvatima, pa su imali potrebu (ili su se osjećali primoranima) javno se oglasiti i distancirati od kardinala Puljića pa čak i od Crkve, iako i sami znaju i priznaju što su sve i kardinal Puljić i ljudi iz Crkve učinili i čine tijekom i nakon rata u Bosni i Hercegovini. Među njima je i gospođa Margit Tomik-Levy, nekadašnja članica Opere sarajevskog Narodnog pozorišta, koja se smatrala mjerodavnom davati svoje javne ocjene o kardinalu Puljiću, koristeći pri tom vrlo teške i uvredljive riječi, koje ni na čemu nisu utemeljene i nikom nisu primjerene, a pogotovo ne osobi iz svijeta kulture. Nije lako ostati čvrst u vremenu hajke. A vjera se ne napušta ni pod cijenu života jer nju ne daruje čovjek nego Bog. 

Zbog spomenute hajke osjetio se „primoranim“ otvoreno pismo uputiti kardinalu Puljiću i ministar pravde i potpredsjednik Vlade RS Anton Kasipović. On piše, između ostalog, da je „svjestan svoje neukosti“ i da je voljan spoznati zabludu te pita, je li i koliki grijeh „moliti za zločince“ te dodaje: „Znam za ukupno zlo svih prema svima i nesrećan sam uzoriti zbog toga, kao i zbog nevoljnika, koji su morali otići iz Banjaluke, pustih njiva, pa su mi uzalud i moje. Patim zbog familije, prijatelja i sugrađana koji su morali otići“. U slučaju da je uistinu htio saznati odgovore na svoja pitanja, ministar Kasipović bi makar telefonski nazvao kardinala Puljića ili, još bolje, otišao do svoga sugrađanina biskupa banjolučkog Franje Komarice koji je, ne samo riječima nego i djelima, tijekom nedavnoga rata pokazao i dokazao da je sasvim ispravno u Kristovu duhu moliti i za žive i za pokojne grješnike. Iako je tako govorio i postupao, bivši prvi čovjek Vlade RS, u kojoj je bio i gospodin Kasipović, javno je i bez ikakvog temelja napadao biskupa Komaricu. Zar ne bi bilo normalno da ministar Kasipović, kao jedan od rijetkih Hrvata na visokom položaju u tom entitetu, blisko surađuje s domaćim biskupom i dadne svoj doprinos opstanku i ostanku malog broja Hrvata u tom entitetu i ostvarenju njihovih prava. Kamo sreće da je tako! A nije, nažalost!

Lutanje gospodina Pilsela

Rado citiran i prenošen u nemalom broju medija u glavnom gradu BiH u danima hajke bio je i novinar iz Hrvatske Drago Pilsel. On, s jedne strane, naziva kardinala Puljića „bratom u Kristu“, a s druge strane piše da je na zajedničkom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, 2. ožujka 2020. „zavladalo sljepilo“ te da bi sve bilo drugačije da je kardinal Puljić zauzeo „antifašističku poziciju“. To je, najblaže rečeno, neobičan način komuniciranja s „bratom u Kristu“ putem medija. Teško je i degutantno nabrojiti što je sve ovih dana izjavio i napisao gospodin Pilsel, koji ni sam ne zna što zapravo želi. Međutim, dovoljno je vidjeti da ogromna većina osoba s kojima on dijeli isto ili slično mišljenje nisu skloni Crkvi niti se, iako su možda u njoj i kršteni, smatraju njezinim članovima. A narodna poslovica kaže: „S kim si, takav si“.

Redateljska kreativnost u ponižavanju sarajevskih katolika

Među one koji su se također vrlo aktivno uključili u promicanju spomenute hajke svrstao se, između ostalih, i redatelj Haris Pašović koji je, umjesto da se bavi svojim poslom, neumorno pokretao inicijative za ocrnjivanje i progon preostalih malobrojnih katolika u Sarajevu na čelu s kardinalom Puljićem. Njega i istomišljenike jako ljuti što Europa nikako ne uspijeva prepoznati demokraciju u njihovu prizivanju jednoumlja i otvorenoj hajci uz nošenje oznaka nekadašnjeg jednopartijskog sustava. Budući da u glavnom gradu nije uspio pronaći nikakve ustaše nego ljude koji se žele u miru Bogu moliti, gospodin Pašović potrudio se svim silama oživjeti mračna vremena. Unatoč ovakvom i sličnim naporima, svaki čovjek dobre volje mogao je prepoznati drastičnu razliku između dva skupa održana u isto vrijeme u gradu Sarajevu – i njihovih sudionika: onih koji su se u miru Bogu molili ne izazivajući nikoga i onih koji su vikali i prijetili noseći simbole nestale države i propale ideologije.

Kamo usmjeriti Bosnu i Hercegovinu

Nakon svega navedenog, može se utemeljeno zaključiti da je sva ova haranga pokrenuta prije svega zato da se spriječi bilo kakva molitva i govor koji bi makar i upućivali na pomisao da su nakon Drugog svjetskog rata počinjeni brojni zločini sa strane tadašnje komunističke vlasti u Jugoslaviji, te da su tijela brojnih ljudi, ubijenih bez suda i dokazane krivice, skrivana i da se još skrivaju na različitim mjestima i na različite načine. Također je postalo vidljivo da oni, koji sebe nazivaju „antifašistima“, koriste metode onih protiv kojih se navodno bore, žele uvesti jednoumlje, cenzure i ograničavanje vjerske slobode. Također žele spriječiti bilo kakav govor i traganje za istinom iz tako bolnih vremena naše povijesti i primorati da svi, pa i Crkva, prihvati u potpunosti samo njihovu „istinu“, utemeljenu isključivo na protivljenju jednoj ekskluzivnoj, nehumanoj ideji koja je odumrla kao i ona koju oni zastupaju i zagovaraju. Zato danas nije temeljno pitanje: protiv (anti) koga si nego za što si?

Moje pitanje današnjim takozvanim antifašistima, a posebno onima koji obnašaju važne službe u ovoj zemlji, jest: zalažete li se vi doista za europske vrijednosti utemeljene na dostojanstvu osobe, ljudskim pravima i vjerskim slobodama ili nas, svoje sugrađane, uporno želite vraćati u vrijeme bilo kojeg pogubnog jednoumlja?

Za pronalaženje ispravnog odgovora na to pitanje dovoljno je da pogledate u koje zemlje već desetljećima odlazi većina onih vaših razočaranih sugrađana, koji napuštaju svoj dom i Bosnu i Hercegovinu. To svakako nisu zemlje u kojima je vladala ili još uvijek vlada komunistička ideologija koju vi ovakvim svojim ponašanjem zastupate i namećete!

Jedinstvo Crkve u BiH

Ovaj osvrt bio bi vrlo manjkav kad ne bih spomenuo barem mali dio onih koji su dali potporu kardinalu Puljiću i onima koje on predstavlja.

Hajka na Crkvu u BiH, a posebno u njezinu glavnom gradu, pokazala je i crkveno zajedništvo. Budući da ustaše i ustaški režim kao ni fašistički pokreti odavno ne postoje u Bosni i Hercegovini, to nije bila hajka protiv njih nego protiv Crkve i njezina prvog čovjeka. Zato su se njezini članovi osjećali i nerijetko se još uvijek osjećaju poniženo i omalovaženo posebno u sredinama gdje su manje brojni, ali i tamo gdje su u većini jer žive u zemlji u kojoj su manje brojni u odnosu na druga dva konstitutivna naroda. Koliko god to hajkači pokušali prikriti i prikazati sebe kao promicatelje suživota, svojim su riječima i djelima vrlo jasno iskazali netrpeljivost prema malobrojnim katolicima i Crkvi u Sarajevu koje je pozvano i poslano biti simbol multietničnosti.

Članovi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine u svojoj su se Izjavi zauzeli za slobodno djelovanje Crkve. Uz biskupe stali su i poglavari i poglavarice muških i ženskih redovničkih zajednica bilo javnim priopćenjem bilo aktivnim sudjelovanje na Svetoj misi, 16. svibnja 2020. u sarajevskoj katedrali.

Jasnu i na argumentima utemeljenu Izjavu dala je, 12. svibnja 2020. Uprava Provincije Bosne Srebrene ističući kako se ne smije dopustiti „da ratno nasilje preraste u povijesno nasilje nad nekom stranom zaustavljajući tako povijest u njezinom toku i onemogućujući da se dogodi nova, bolja budućnost“. „Tako nas i osuda četničkih, ustaških, njemačkih i talijanskih zločina za vrijeme Drugog svjetskog rata na našim prostorima ne smije zaslijepiti za previđanje jednako strašnih partizanskih zločina i svega onoga što se događalo koncem Drugog svjetskog rata i nakon toga s neistomišljenicima jugoslavenskog komunističkog režima koji je iza sebe ostavio tolike grobnice od Slovenije do Makedonije“, stoji u spomenutoj Izjavi u kojoj se također navodi da je Jugoslavenska komunistička vlast pogubila 663 crkvene osobe među kojima 39 svećenika Provincije Bosne Srebrene, jednog brat laika, 9 studenata i 8 đaka sjemeništaraca. „Slijedeći evanđeosku poruku ljubavi prema Bogu i svakom čovjeku i njegujući vlastiti vjerski i nacionalni identitet hrvatskog naroda u BiH, bosanski franjevci su uvijek iskreno žalili za svim nevinim žrtvama kako svoga tako i svih drugih naroda u našoj domovini Bosni i Hercegovini kojima su razne ideologije, posebno fašistička i komunistička, oduzele pravo na život i budućnost“, stoji na kraju ove Izjave.

Ne bi se smjelo nipošto zaboraviti hrabro držanje onih osoba koje djeluju u malobrojnim katoličkim posebno elektroničkim medijima u BiH, ali u cijelom hrvatskom narodu, koji su dali svoj izuzetno važan doprinos u hrabrenju članova katoličke zajednice i odgovorima na aktualnu hajku. Posebnu pohvalu zaslužuju oni svećenici koji su prihvatili pozive pojedinih civilnih medija te su, u sučeljavanju s neistomišljenicima, hrabro iznosili pojašnjenja i argumente u evanđeoskom duhu. Između ostalih, posebno dragocjen doprinos dao je počasni predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak mons. Franjo Topić čija riječ, zbog svega što je Napredak i on osobno učinio tijekom i nakon rata i što Napredak danas čini pod predsjedanjem dr. Nikole Čiče, imala i ima posebnu težinu. Pohvalu su zaslužili i oni medijski djelatnici koji su, kako napisa kardinal Puljić 16. svibnja 2020. u javnoj zahvali, „korektno i nepristrano izvještavali te nisu podlegli medijskoj kampanji širenja mržnje nego su dali svoj doprinos izgradnji međusobnog poštovanja, sloge, mira i ljubavi“.

Uz kardinala Puljića i Crkvu u BiH stala je i Hrvatska biskupska konferencija ponajprije preko svoga predsjednika mons. Želimira Puljića, zadarskog nadbiskupa, koji je u svojim javnim istupima isticao da je „posrijedi velika, strašna manipulacija kojom se želi obezvrijediti ono što je Crkva desetljećima činila i čini jer je pozvana po mandatu Isusa Krista moliti i za žive i za mrtve“. 

Brojni osobni izrazi potpore kardinalu Puljiću

Svoju potporu kardinalu Puljiću i Crkvi u BiH dale su i mnogi drugi. Ono što javnosti najvećim dijelom nije poznato jesu osobne potpore putem e-maila ili telefonskih poziva velikog broja ljudi iz cijele BiH, Hrvatske i šire, i to ne samo katolika, koji opisuju bolne sudbine svojih najbližih u godinama nakon Drugog svjetskog rata. Veliki broj katolika želio je doći na Svetu misu i dostojanstveno sudjelovati na ovom molitvenom slavlju, ali to nije bilo moguće u vremenu aktualne pandemije.

Dostojanstveno proslavljena Sveta misa 16. svibnja 2020. u sarajevskoj katedrali

Iako je dopušteno sudjelovanje samo malog broja vjernika, Sveta misa u katedrali Srca Isusova proslavljena je na svečan i dostojanstven način uz koncelebraciju predstavnika dijecezanskog i redovničkog klera te sudjelovanje predstavnica redovničkih zajednica i nekolicine praktičnih vjernika katolika kao predstavnika vlasti i diplomacije te uz lijepo pjevanje dijela Katedralnog mješovitog zbora „Josip Stadler“. Ono što se, iako brojčano skromno, odvijalo vrlo dostojanstveno, izvana je imalo potpuno drugu sliku koje se teško itko može sjetiti u ovom gradu. Policija je, uz pomoć specijalnih postrojbi, čuvala prvog čovjeka Crkve i malobrojne molitelje u glavnom gradu BiH u kojem su ostali i u najtežim vremenima te mu dali svoj nemjerljiv doprinos. I to se dogodilo u jednoj europskoj zemlji s demokratskim sustavom u 21. stoljeću! A od koga je policija štitila malobrojne molitelje? Od tzv. antifašista i zagovornika komunizma i to 75 godina nakon pada fašizma i trideset godina nakon pada komunizma. Uistinu bi sveti papa Ivan Pavao II. zatvorio oči da ne gleda kako ovaj grad, za čije se stanovnike s toliko ljubavi zauzimao i u kojeg je htio doći čak i onda kada ga je većina nastojala napustiti, zahvaljuje vrhbosanskom nadbiskupu kojemu je on dodijelio kardinalsku čast upravo radi njegove ljubavi prema Crkvi, prema tom gradu i zemlji i svim ljudima koji u njoj žive. Teško da ima išta tužnije od nezahvalnosti. Za nadati se da je riječ samo o manjem postotku građana koju su se da dali zavesti onima kojima odgovara da ovaj grad i ova zemlja ne idu naprijed u budućnost nego natrag u tužnu povijest.

Unatoč svemu, ovu Svetu misu pratili su mnogi širom Bosne i Hercegovine, Hrvatske te širom svijeta sudjelujući duhom i molitvom i dajući potporu kardinalu Puljiću, koji je uputio svoju jasnu propovijed, i njegovom prvom suradniku nadbiskupu koadjutoru Tomi Vukšiću koji je u riječima zahvale podsjetio na Pismo biskupa BK BiH od 3. svibnja 1995., kao i svim katolicima koji su pokazali svoj kršćanski stav u teškim danima.

Ovaj osvrt završit ću riječima kardinala Puljića iz spomenute javne zahvale. „Onima koji su mi, angažiranjem huškačke mašinerije, htjeli zgaditi grad Sarajevo i moju domovinu Bosnu i Hercegovinu, poručujem da ostajem ponosan na to što sam sin ove zemlje i da u njoj i u njezinu glavnom gradu služim 50 godina kao svećenik, 30 godina kao nadbiskup i 26 kao kardinal. Svima koji su na različite načine vrijeđali mene i katolike u ovoj zemlji, ne želim uzvraćati mržnjom nego praštanjem.“

 

PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    16. rujan 2020.

    Il Papa: la terra va contemplata e protetta e spetta a ciascuno di noi

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2020 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: