Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

29. svibanj 2020.

Iz katoličkog tiska

Katolički tjednik br. 17 i 18

Katolički tjednik br. 17 i 18

Sarajevo, 22. travanj 2020.

Katolički tjednik

Kulturološka izvidnica u stanje bez tradicije

„Ne razumiješ vlastitu tradiciju ako ju ne vidiš u povezanosti s drugima.“ John Searle, američki filozof, The Storm Over the University (1990.)

Povijest je i to zabilježila – da je vodstvo Katoličke Crkve donijelo odredbe ili barem preporučilo vjerničkom puku da ne dolazi na misu za Uskrs. Zasigurno takvo što se ne pamti, počevši od zajedničkih slavlja prve Crkve u katakombama, preko ograničenja uzrokovanih ratovima, pa sve do progona u režiji različitih državnih režima i ideologija. Štoviše, baš u takvim trenutcima isticala se potreba okupljanja i zazivanja Božjega milosrđa, Božjeg proviđenja. U tom smislu, teško da bi se za nekoga tko ne dođe u crkvu za Uskrs – ili makar za Božić – moglo kazati da je katolik. Tu se važnost može iščitati i u crkvenoj zapovijedi: „Svake se godine najmanje jedanput ispovjedi i o Uskrsu pričesti!“ Odatle valja razaznati koliko je teška bila odluka: da se mise i liturgijski obredi tijekom Vazmenoga trodnevlja i na Uskrs slave bez sudjelovanja naroda. Biskupi su to odredili sukladno restrikcijama koje su zbog pandemije koronavirusa donijele civilne vlasti, kao i zbog preporuka epidemiologa. Crkve su, dakle, ostale prazne te je u njima pri „tihim misama“ jedino odzvanjao glas svećenika uz kojega je bio tek možda pokoji vjernik. Upravo je ta „gluhoća“ obilježila Uskrs 2020.

Vjernički se puk, dakle, ove godine nije mogao okoristiti bogatstvom liturgijskih obreda uz sržnu i najvažniju kršćansku svetkovinu. Stoga će mnogi svoj doživljaj izraziti riječima: „Bože, mi oprosti, kao da i nije Uskrs!“ Unatoč činjenici da je sve ostalo tu – i trpeza, i šarena jaja, i bezbroj digitalnih, nerijetko besmislenih, čestitki – jasno je kolika je i kakva praznina kada izostane ono što je bitno. A to bitno zrcali se u poruci koju je Sv. Petar ispovjedio u Jeruzalemu: „Pouzdano dakle neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste Bog učinio i Gospodinom i Kristom“ (Dj 2,36). Iz te povijesne točke razdjelnice proistječe sva liturgija i na njoj se gradi vjera koja svoj svečani, zajedničarski oblik ima u slavljima i obredima tijekom cijele crkvene godine.

Na osnovu toga iskustva može se prepoznati što se događa s civilizacijom koja je svojevoljno i trajno (?!) napravila tu prazninu upornim i sustavnim odbacivanjem tradicije – kao što se to čini u zemljama Zapada. Očito je da u prvi plan onda ispliva ono banalno te: nekakav „uskrsni zeko“ postane važniji od Isusa; pisanice – od hostije; natjecanje u tucanju jajima – od svete mise; a pijanke – od obiteljskoga zajedništva. Dio te banalnosti jest i pojava da se sve i svašta čestita: nije bitno koji je sadržaj, nego valja poslati poruku – najčešće u obliku neke naljepnice. Pa se tako i na hrvatskom govornom području moglo vidjeti da ljudi čestitaju i Veliki petak.

Ova prinudna kulturološka izvidnica u stanje otrgnuto od vjerske praske i tradicije, može ovdašnjem katoličkom puku poslužiti kao smjerokaz što treba činiti, a što ne zanemariti (usp. Lk 11,42). Dok težimo materijalnom blagostanju Zapada, nužno je uočiti duhovno siromaštvo koje nastupi kada se čovjek otrgne od svojih korijena. Surogati poput tržnih centara, reality show-a i kojekakvih turnira, mogu popuniti vrijeme, ali ne i ispuniti ljudsku dušu. To je iskustvo nužno posredovati mladim i mlađim pokoljenjima koji bivaju egzistencijalno uronjeni u svijet trivijalnoga te nerijetko i ne znaju za bolje, pa postaju „nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi“ (usp. Ef 4,14).

Razvidno je stoga koliko je u kriznim vremenima uistinu potrebno mudrosti i nadahnuća Duha Svetoga kako bi se ispravno prosudile pojave i reakcije. Odluke biskupa o nesudjelovanju naroda u svetim misama, mogu u jednu ruku izgledati „ziheraške“ – kao da su zaigrali na sigurnu kartu kako nitko ne bi mogao predbaciti da su crkve mjesta širenja zaraze; što bi onda podlijegalo prijekoru da je zanemarivana djelatna uloga vjere u ljudskom životu. No, istodobno, valja imati na umu kako se ovo vrijeme zbilja može prepoznati kao doba kušnje. I to kušnje te vjere: ne iskušavanja Boga, nego prepoznavanja od čega vjernik uistinu živi. A budući da je Bog ljudima dao razum kako bi se njime koristili – pa u tom smislu i medicinu – bilo bi neodgovorno postupiti suprotno zdravorazumskom promišljanju i preporukama zdravstvenih stručnjaka. Ipak, sve više se prepoznaje kako su se vjerničke „baterije“ u borbi sa svakodnevnim izazovima i napastima dobrano istrošile te je za duhovno zdravlje očito nužno naći modus kako se vratiti sakramentima. I ovogodišnja nam je proslava Uskrsa dala prepoznati kako nema smisla čuvati obraz ako ćemo glavu izgubiti. 


Piše: Josip Vajdner

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba

PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    24. svibanj 2020.

    2020 maggio 24 Papa Francesco Regina Coeli Cina

Prethodna Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2020 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: