Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

25. svibanj 2020.

Intervju

Don Robert Tonsati

Don Robert Tonsati

Kotor, 13. siječanj 2020.

Don Robert Tonsati, kancelar Kotorske biskupije

Na Zakonu o vjerskim slobodama potrebno je dodatno raditi

Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica u Crnoj Gori, koji je donesen u posljednjim danima prosinca 2019., bio je povodom za razgovor s kancelarom Kotorske biskupije don Robertom Tonsatijem...

Don Robert je rodom iz Herceg Novog, grada u kojem je rođen Sv. Leopold B. Mandić. Nakon osnovne škole otišao je u sjemenište i Klasičnu gimnaziju Paulinum u Subotici, a potom i na studij teologije na KBF u Zagrebu. Poslije đakonskog i svećeničkog ređenja djelovao je u nekoliko župa Kotorske biskupije, a onda otišao na studij crkvene povijesti na Papinsko sveučilište Gregoriana gdje je stekao bakalaureat te magistrirao povijest Crkve. Na Vatikanskoj školi za paleografiju, diplomatiku i arhivistiku završio je arhivistiku. Poslije povratku iz Rima, uz brojne dužnosti koje obavlja u biskupiji, djeluje kao kancelar biskupije i župnik Mula. Osim novog Zakona s njim smo razgovarali o općim pitanjima koja se tiču vjerskih sloboda...

Poštovani, svakodnevno slušamo o uvijek aktualnoj kovanici „vjerska sloboda“. Recite nam što je zapravo sadržaj te sintagme? Što za vas znači vjerska sloboda?

Sam termin se čini dosta jasnim, iako to nisu sve njegove implikacije. Vjerska sloboda, odnosno sloboda vjeroispovijedi je jedna od temeljnih ljudskih sloboda koja je kao takva zajamčena i Općom poveljom o ljudskim pravima kao i Konvencijom Europske unije o temeljnim pravima. Te nam povelje kažu da svi ljudi imaju pravo na slobodu vjeroispovijedi, savjesti i mišljenja, te da tu slobodu mogu izraziti na različite načine bez ograničavanja od strane države ili neke druge institucije.

Vjerska sloboda podrazumijeva i prigovor savjesti koji može imati različite posljedice u moralnom i zakonskom smislu. Vjersku slobodu ne promatram bitno drukčije od onoga kako je definiraju te važne povelje o ljudskim pravima, i žalosti me činjenica da se i u 21. st. ona ne shvaća niti ostvaruje podjednako u cijelom svijetu. Kada govorimo o kršenjima vjerske slobode, iznenadili bismo se da se one nužno ne događaju u nekim dalekim zemljama, nego često i u samoj Europi: radnica koja je otpuštena bez plaće jer je oko vrata nosila srebrni križić, ili Crkva koja je spriječena da ostvari pravnu osobnost jer joj je država onemogućila registraciju, brutalno miješanje vlasti u nutarnje ustrojstvo jedne vjerske zajednice... samo su neki od brojnih primjera kršenja vjerske slobode.

Jedan od nedavnih dogodio se u SAD-u, kada je djetetu na božićnoj priredbi zabranjena izvedba čuvene božićne pjesme pod izlikom da je njezin tekst previše religiozan. Bez obzira na zakonske okvire, mislim kako je važno za svakog istinskog bogotražitelja da svoju vjeru živi i u duhovnoj slobodi, jer ga samo ta može dovesti do cjelovita ostvarenja kao čovjeka i vjernika. 

Prema Vašoj procjeni, kakvo je danas stanje vjerskih sloboda u Crnoj Gori, a kakvo u svijetu? Kako žive katolici u Crnoj Gori?

Katolici su u Crnoj Gori manjina. Tek oko 3% cjelokupnog pučanstva Crne Gore, koja ima samo oko 630 000 stanovnika, čine katolici. I samo su dvije katoličke biskupije na cijelom teritoriju države. Objektivno govoreći, mislim da katolici u svakodnevici uživaju sva prava kao i svi drugi građani ove države. Ove godine je zanimljivo bilo primijetiti kako se u medijima jako isticalo pravo katolika da svetkuju svoje božićne blagdane: od 24. do 26. prosinca, imali su pravo izostati sa svog radnog mjesta. To je ono što je zakonom zajamčeno pravo. Naravno, drugo je pitanje u kolikoj su mjeri svi to htjeli ili mogli ostvariti na svojim radnim mjestima.

Teško je općenito govoriti o tome kako katolici žive jer su društveni konteksti u kojima žive različiti. Držim da je stanje prilično zadovoljavajuće kada je riječ o njihovim pravima i slobodama, ne toliko kada je u pitanju njihovo aktivno prakticiranje vjere. Ne smijemo zaboraviti da je tijekom zadnjih desetljeća došlo do jake asimilacije. Negdje još uvijek postoji stigma predrasude zasnovana na neznanju i staroj antikatoličkoj propagandi, ali postoje i prekrasni primjeri suživota i uzajamnog poštovanja koji su doista za svaku pohvalu.

Mislim da su upravo takvi primjeri ono što treba isticati. Zgodno je podsjetiti se da je Crna Gora potpisala Temeljni ugovor sa Svetom Stolicom koji je ratificiran u skupštini 2012., te da ima i apostolskog nuncija koji je zajednički za Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru.

U Skupštini Crne Gore usvojen je 27. prosinca Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica. Međutim tomu se oštro protivi SPC... Možete li nam reći kakav je Vaš stav i stav Katoličke Crkve u Crnoj Gori o tome?

Proces donošenja tog zakona doista je bio dugotrajan i mukotrpan. Mi smo kao Katolička Crkva, jednako kao i druge Crkve i vjerske zajednice, imali priliku reći svoje mišljenje i iznijeti svoje primjedbe, što smo u konačnici i učinili. Prvi nacrt zakona smatrali smo doista neprimjerenim jer je u mnogočemu bio restriktivan, kontradiktoran i u neskladu s nekim temeljnim postavkama vjerskih sloboda i prava. Nismo se slagali s člankom koji govori o prelasku crkvene imovine u državno vlasništvo, ali ni s drugim dijelovima zakona; naši prigovori su se odnosili na gotovo 70% teksta nacrta zakona. No, svoje smo argumente nastojali iznijeti mirno, s poštovanjem i bez dizanja nepotrebnih tenzija u javnosti. Čini mi se da su i predlagači zakona to prepoznali. S druge strane, svjedočio sam neobično agresivnom i neprikladnom izražavanju neslaganja s tim nacrtom zakona, koje su pokazali pripadnici (laici) SPC-a prigodom javne rasprave u Kotoru, kada je cijela situacija bila na rubu sukoba, a pojedinci su uzeli sebi za pravo regulirati pristup u dvoranu određenu za okrugli stol. Koliko god ona bila mala, što je bila ozbiljna organizacijska pogreška, takvo ozračje ne mogu okarakterizirati niti kršćanskim niti demokratskim. Slično se događa i sada, s gotovo svakodnevnim prosvjedno-molitvenim šetnjama: dok s jedne strane vjernici koriste svoje pravo da neslaganje sa zakonom iskažu javnim i mirnim prosvjedom, događa se da taj prosvjed bude i prilika za vrijeđanje pripadnika drugih nacija.

SPC nedvojbeno osuđuje bilo kakvu zloporabu tih prosvjeda, i poziva da se oni ne politiziraju, no u ovakvoj situacija kakva trenutno vlada, o čemu se možete osvjedočiti i iz medija te privatnih snimki na društvenim mrežama, to je veoma teško. Retorika koju koriste pojedine političke stranke bliske SPC-u vrlo je opasna, i ne doprinosi miru i stabilnosti.

S druge strane nisam siguran da bi se vanjskom promatraču povremeno retorika pojedinih predstavnika SPC-a činila posve prikladna za jednu Crkvu i njezine poglavare, čak i kada bi sve bilo onako kako oni to shvaćaju. Pohvalno je što inzistiraju na molitvenom karakteru tih prosvjednih skupova, iako vjerujem da su i sami svjesni da ne mogu imati pod kontrolom tako veliko mnoštvo ljudi koje u njima sudjeluje, zacijelo s različitim nakanama. Osobno sam bio uključen u „pregovore“ kao dio tima Kotorske biskupije od samog početka, tako da sam imao uvid i u stajališta predlagača zakona s kojima se nisam mogao uvijek složiti. Prije samog donošenja zakona, u Skupštini Crne Gore organizirana je sjednica Odbora za ljudska i manjinska prava na kojoj su sudjelovali i predstavnici Crkava i vjerskih zajednica. Sjednica je trajala više od pet sati: jedan od poslanika (zastupnika) došao je odjeven kao katolički svećenik – u košulji s kleričkim kolarom, čime je valjda htio dati do znanja da ne priznaje Crnogorsku Pravoslavnu Crkvu kao validnu Crkvu, a nisu izostale ni uvrjede na račun njezinih predstavnika kao i provokacije.

Sva ta performansa je u biti pokazala kako, nažalost, pojedinci mogu bez posljedica omalovažavati tuđe vjerske osjećaje. Naravno da nije na nama, kao katolicima, da se miješamo u unutarnja pitanja drugih Crkava, no ono što se dogodilo prilikom te rasprave zaslužuje osudu jer je došlo do vrijeđanja, ne samo vjerskih osjećaja, nego i ljudskog dostojanstva. Cijela rasprava u kojoj smo trebali ravnopravno sudjelovati svi predstavnici Crkava i vjerskih zajednica, u konačnici se svela na pitanje koja je Crkva kanonska, iako se zakon time zapravo ne bavi. Što se tiče događaja koji su uslijedili za vrijeme glasovanja za zakon i nakon toga, o tome je dovoljno informacija i snimki dostupno na internetu. Osobno mislim da je to bio doista poraz demokracije i uljudbe.

Što se samog zakona tiče, istina je da bismo voljeli da je dijalog s Vladom bio dulji jer bi zacijelo bio i produktivniji: ovako je zakon u usvojenoj verziji doista dotjeraniji i svakako poboljšan, ali i dalje mislimo da je na njemu bilo potrebno više raditi čime bi se mnoge stvari mogle dodatno raščistiti. Mi smo od samog početka smatrali da pitanje crkvene imovine ne treba biti dio tog zakona, već da to pitanje treba rješavati posebnim zakonom za što Vlada nije imala sluha. Osobno mislim da je to velika šteta jer je time previše opterećen cijeli zakon. Ovim se zakonom npr. zabranjuje osnivanje crkvenih ili vjerskih osnovnih škola, a postoje i druge prijeporne točke. Nije u potpunosti jasna namjera koju država ima s crkvenom imovinom, iako je sada taj članak detaljnije obrazložen pa su i bojazni nešto manje.

Smatramo da je bilo dužno donijeti suvremeni zakon koji će nadomjestiti onaj iz 1977., iz razdoblja kad je stav prema Crkvi i vjeri bio retrogradan. No, mi vjerujemo u pravni poredak, kako državni, tako i međunarodni, te smatramo da ako bude potrebno, da ćemo svoja prava moći ostvariti upravo pravnim putem koji ni Crna Gora koja ozbiljno korača k Europskoj uniji neće moći ignorirati. 


Razgovarao: Željko Ivković

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba

PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    24. svibanj 2020.

    2020 maggio 24 Papa Francesco Regina Coeli Cina

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2020 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: