Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

7. prosinac 2019.

Intervju

Sarajevo, 2. prosinac 2019.

Biskup Sudar o stasavanju Sustava katoličkih škola za Europu

Mons. Pero Sudar, promicatelj Sustava katoličkih škola za Europu i pomoćni biskup vrhbosanski u miru razgovarao je s novinarima internetskog portala Katoličkog tjednika – Nedjelja.ba. Intervju objavljen, 2. prosinca 2019. na spomenutom portalu prenosimo u cijelosti:

Crkva je kroz KŠC-ove željela očitovati privrženost ovoj zemlji i spremnost u njoj živjeti s drugima bez odricanja onoga što jesmo
 
O stasavanju Sustava katoličkih škola za Europu razgovarali smo s promicateljem mons. Perom Sudarom.
 
Uz ostale stavke iz bogata životopisa, zasigurno će zlatnim slovima biti upisano da je umirovljeni pomoćni vrhbosanski biskup Pero Sudar bio jedan od stupova izgradnje i odrastanja katoličkoga školstva u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Kao takav najpozvaniji je i progovoriti o tome procesu.
 
Preuzvišeni Oče biskupe, prije 25 godina Vrhbosanska nadbiskupija otvorila je prvi Katolički školski centar u Sarajevu te tako utrla put onomu što će kasnije biti prepoznato kao Sustav katoličkih škola za Europu. S ove distance, možete li kazati koliko je jedna takva odluka bila važna?
Važnost bilo koje ljudske djelatnosti, a napose odgoja i obrazovanja, je vrlo teško a, možda, i preuzeto, s tako kratka vremenskog odmaka, procjenjivati i mjeriti. Istina, bez procjena i donošenja sudova jedva bi bio moguć napredak čija srž je u nastojanju izbjegavati sve što se pokazalo neuspješnim i ohrabrivati ono što se pokazuje djelotvornim. U svakom slučaju smatram da se može i treba reći kako je Crkva osnivanjem ove vrste škola i njihovim posve jasnim pristupom željela poslati poruku o svome pogledu na sve što se u Bosni i Hercegovini, kako u ratu, tako u poraću događalo s hrvatskim narodom, i njegovim odnosom prema drugim narodima i prema ovoj zemlji. A bit te poruke je privrženost ovoj zemlji i spremnost u njoj živjeti i surađivati s drugima, ali bez odricanja onoga što jesmo i bez želje to nijekati ili nametati drugima. Naprotiv, danas i ovdje, ali i posvuda u svijetu, pojedincu i narodu je moguće čuvati i očuvati ono što jest samo sviješću o onomu tko su i otvorenošću i suradnjom s drugima. Koliko je ta poruka dopirala do ljudi, koliko su je razumjeli i je li i u kojoj mjeri na njih utjecala, to je teško mjerljivo, i ne osjećam se pozvanim to činiti. Ali i bez toga se smije i treba reći kako je otvaranje škola i nastanak Sustava dokaz da se, i u ovako neuređenoj zemlji moguće i nenaklonjenome okružju, može raditi i uspjeti ako se zna što se hoće i ako se to što se hoće spremno platiti i cijenom vlastita poniženja.  
 
Osim djece i nastavnoga osoblja, bez koga ne bi bila realizirana ideja katoličkih škola u BiH?
Što god da odgovorim, odgovor neće obuhvatiti sve. Ali je jasno da bi se škole, kao i toliki pokušaji u Nadbiskupiji, zaplele u bespuću pustih želja da nismo točno znali što hoćemo i da nije bilo dostatno ljudi koji su, uz sve svoje nedostatke i stručnu neosposobljenost, bili spremni škole staviti ispred vlastitih sujeta i interesa. Svaka ljudska djelatnost se pokaže neodrživom u sebi ako i kada se pretvori u puko sredstvo taštine onih koji se njome bave. To naglašeno vrijedi za odgoj i obrazovanje jer je riječ o pozivu, a ne o poslu ili zanimanju. K tomu presudnu ulogu su imali i ljudi u općinskim i županijskim službama koji su se dali uvjeriti da su ove škole, ne samo pravo Crkve, nego opće dobro društva. Bilo bi nepravedno ne kazati kako bi ideja osnivanja škola ostala pusta želja bez čuda dragovoljnosti naših dobročinitelja koji su, vremenom, postali i naši prijatelji.
 
Što su katoličke škole novoga donijele u odgojno-obrazovni sustav Bosne i Hercegovine?
Iako sam se sve ove godine trudio upoznati ih iznutra, moram iskreno priznati da ne mogu, posve sigurno, reći što su donijele, nego što smo željeli i dalje želimo da budu i donesu, kako kažete, odgojno-obrazovnome sustavu ove zemlje. Prije svega, naše škole su, kao prve privatne škole u poslijekomunističkome vremenu, i prva ponuda i prilika više bez dodatnih materijalnih izdavanja na štetu roditelja ili staratelja. Međutim, temeljna novost jest katolički pristup koji sve djelatnike u školi obvezuje u svakome učeniku gledati i poštivati dostojanstvo djeteta Božjega, a to je moguće prihvaćajući i promičući njegovu narodnu vlastitost i vjersku opredijeljenost, ali i osobne nadarenosti i pozitivne sklonosti. To je način i svrha odgoja kojoj i sama izobrazba služi. Uz nastojanje oko dobra odgoja i temeljita obrazovanja, naše škole bi željele biti potvrda da Bogom dane razlike među ljudima, same po sebi, nisu prijetnja, nego prilika i obogaćenje. I dalje, unatoč svim lošim iskustvima, ove škole žele pokazati da je moguće mlade ove zemlje odgajati i oduševljavati za zdravo zajedništvo i nepatvoreno međusobno prijateljstvo te djelatnu ljubav prema zajedničkoj domovini. Svemu tomu je temeljni preduvjet da se svakoj osobi, a to znači svakome učeniku, pristupa kao vlastitome djetetu! Jasno, to je ideal kojemu se teži i koji se neće dostići, pa makar svi djelatnici naših škola nikada ne odustali davati „ono malo više“, jer odgoj je bio i ostat će nedostižni ideal koji ne smije prestati biti idealom.
 
Jedan od ciljeva novoosnovanih katoličkih škola u Sarajevu, Zenici, Tuzli, kasnije Travniku i Žepču te Banjoj Luci i Bihaću bio je očuvanje hrvatskog i katoličkog identiteta. No, istodobno su škole od početka bile otvorene i za sve građane BiH. Koliko je Sustav katoličkih škola za Europu uspio u svojoj nakani kada je riječ o očuvanju identiteta?
Rekao sam i u završnoj riječi na akademiji kojom smo 19. studenoga obilježili 25. godišnjicu Sustava, da se u ovoj zemlji, ali sve više i u cijelome svijetu, vlastiti identitet čuva uvažavajući i poštujući tuđe. Održanje i razvoj bilo koje vrste identiteta postaje nemoguća misija ako se zatvori samo u sebe ili se iscrpljuje u stalnim sučeljavanjima s drugima. Identiteti žive i obogaćuju se u odnosu i suradnji s drugima. I posve zaoštreno kazano, sebe i vlastiti narod u ovoj zemlji se može istinski voljeti samo iskrenom ljubavlju ili barem pravednim odnosom prema svima s kojima nam je darovano zajedno živjeti. Pa zar rat i poraće nisu pokazali do koje mjere među ljudima i narodima ove zemlje vrijedi zakon spojenih posuda. Ne možete u, recimo to tako, posudu vlastita bića ili naroda nalijevati lijek, a u posudu čovjeka ili naroda do sebe otrov! A mi to, i na takozvanim najvišim razinama i na najodgovornijim službama, uporno radimo i, bez stida, iščuđavamo se otrovanosti drugih ne primjećujući vlastitu! Prevedeno u konkretno, mi se, primjerice, nimalo ne stidimo naglašavati i inzistirati da je u našim školama službeni jezik hrvatski, ali priznajemo svakome učeniku pravo da svoj jezik zove kako želi i da mu to bude tako uneseno u službene dokumente. Mi jesmo katolička škola, i to nam je jako važno. Ali svaki naš učenik ima pravo izbora hoće li pohađati vjeronauk vjeroispovijesti obitelji kojoj pripada ili ne, jer želimo da sloboda, taj začuđujući Božji dar, bude temelj i nadahnuće odnosa u našim školama. Ovo su samo mali primjeri kako se, u nedostatku volje da se na razini države pronađu i prihvate standardi koji će priznavati naše razlike i promicati naše zajedništvo, trudimo pokazati prihvaćanje naših učenika, poštujući sve ono što ih čini time što jesu. Čovjeka prihvaćamo i poštujemo samo ukoliko ga prihvaćamo za ono što on kaže da jest i sve ono što ga obilježava i što mu je drago i sveto. 
 
Možemo li govoriti o doprinosu katoličkih škola izgradnji mira i pomirenja u BiH?
Sve što, kao pojedinci i zajednice, činimo u službi je izgradnje mira ili nemira. Sredine nema, jer čim ne izgrađujemo mir, nemir se izgrađuje „sam od sebe“. Zato je netko mudro primijetio kako je rat odsutnost mira, kao što je zlo odsutnost dobra. Vjerujemo da naši učenici prepoznaju iskreno nastojanje naših djelatnika pokazati im kako ih poštuju, trudeći se pomoći im u zdravu i čestitu odrastanju. Koliko god se ovakav pristup činio samorazumljivim, ne smijemo smetnuti s uma koliko treba samokontrole duha i uma da bi se, nakon svega što se ljudima ove zemlje na svim stranama dogodilo i događa, u razred ulazilo s posvemašnjom i jednakom otvorenošću prema svakome učeniku. Prosvjetne djelatnike koji to stvarno uspijevaju smatram svojevrsnim herojima i mučenicima vlastita poziva. Njihov doprinos ozdravljenju našega društva, bez kojega nema ni mira ni pomirenja, je nezamjenjiv i nenadoknadiv. Slušajući djelatnike naših škola kako govore o svojim učenicima, čini mi se da smijem reći da ni u pristupu, nadam se u ni u doživljaju, ne prave razlike i da im time svjedoče vlastitu pomirenost. Uvjeren sam da u njihovu odnosu nema glume, toga otrova što nam je kroz vjekove pomagao da se održimo da danas nas ubija. Vjerujem kako je ova nepatvorenost pristupa naših djelatnika temeljni razlog što među našim učenicima sve ove godine nije bilo nikakvih izgreda koji bi bili motivirani bilo kojom vrstom razlika među njima.
 
Kada se prisjetite početaka prije četvrt stoljeća, koje su najveće poteškoće s kojima ste se tada susretali prilikom osnivanja škola?
Čudno, ali sada mi se čini kao da i nije bilo poteškoća jer su mi u sjećanju ostale samo lijepe uspomene i susretljivi ljudi, one druge sam zaboravio ili nastojim ne sjećati ih se. U svakom slučaju, imam dojam kako je u vremenu rata i poraća bilo lakše s ljudima u općinskim i županijskim strukturama vlasti, nego danas. Kao da je u svima bilo više nade i više međusobna prihvaćanja. Istina, ni mi ni oni tada nismo točno znali što bi imale biti katoličke škole, pa ljudima nije bilo jasno čemu ih otvarati pored dostatna broja javnih škola. Jasno, na spremnost poštivati prava drugih se i može naići, dok to ništa ne košta. Stoga je dugo trajalo mučno uvjeravanje da naše škole imaju pravo na financiranje iz proračuna. Ni naše pravo na vlastiti plan i program i sve što je s tim povezano nije nailazilo na olako odobravanje. Još ni danas to svi ne razumiju, pa to svakom novome ministru valja objašnjavati. U ovoj zemlji je još puno revnosnih zagovornika ogoljena bosanstva koje ne prihvaća pravo na razlike, a to je bilo i ostalo nimalo manji izvor zla među ljudima i narodima od nastojanja da se sve sličnosti i sama mogućnost zajedništva zaniječe. Kada se to stavi u kontekst mentaliteta u kojemu nije važno što vam prizna zakon, nego što vam je spreman „dati“ onaj tko taj zakon predstavlja, možete naslutiti na kakve sve poteškoće nailaze oni koji to drugačije shvaćaju i od tog shvaćanja ne odustaju. Znam da bi bilo „pametnije“ ovo prešutjeti, ali ne mogu i neću, ali ne zbog sebe. A riječ je o onome unutarcrkvenom načinu odnosa i djelovanja po kojemu vam na leđa natovare zaduženja ne pitajući vas ni je li vam teško ni kako to nosite, dok ne pogriješite ili ne padnete. A ako padnete, kao da se raduju, uz optužbu da ste to, k'o biva, privatizirali. Tako se šalje poruka koja boli i vrijeđa, ali i širi krivo uvjerenje kako najviše doprinose oni koji se ničim ne zanose, nego samo vjerno izvršavaju naređenja ne pitajući se ni imaju li  smisla ili nemaju.
 
Kako danas ocjenjujete položaj koji Sustav katoličkih škola za Europu i svaki KŠC pojedinačno zauzima u bosanskohercegovačkom društvu?
Mi se nismo nimalo trudili oko šminkanja vlastita ugleda i položaja u društvu. Naprotiv, ja osobno, a i mnogi ravnatelji su zazirali od toga. Razlog je uvjerenost da to školama, ako su dobre, ne treba, a ako nisu, neće im pomoći. Pozitivna uloga u školi se, najprije, gradi samo upornim i strpljivim ljudskim i pedagoški ispravnim pristupom učenicima, a plodove daje i pokazuje se zauzetim i ispravnim odnosom tih istih učenika kao odraslih i odgovornih članova toga društva. U medijima, pa ni u crkvenim, nećete naći gotovo ništa od svega što se u našim školama događa, pa ni o obljetnicama koje slavimo. Za mene je to znakovito, ali i pozitivno u kontekstu nametnutoga općeg uvjerenja kako je važnije objaviti vijest da je nešto učinjeno, od same činjenice da je i kako stvarno učinjeno. Da smo odabrali pravi put i način, pokazuje stvarani interes apsolutne većine roditelja naših učenika, ali i običnih ljudi, a iznad svega naših dobročinitelja. Istini za volju, valja priznati da je bilo i ravnatelja koji su slijedili neke druge uzore i drugačije pristupe, ali nam nisu bili od velike koristi.
 
Tijekom proteklih 25 godina zatvoren je samo jedan KŠC, i to onaj u Konjicu, dok nije bilo političke volje da se isti otvori u Bugojnu. Što na ovim dvama primjerima možemo iščitati?
Katolički školski centar Majka Terezija u Konjicu je bio izraz naše želje dati doprinos povratku prognanih Hrvata u taj, na papiru, otvoreni grad, na jednoj, i tko zna koja potvrda pogrešne politike vodstva hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, na drugoj strani. Istina, valja mi priznati i osobnu krivu procjenu ljudi s kojima sam to pokušao raditi. Sve drugo su konstrukcije i naknadna pamet od koje se ne može puno ili ništa naučiti.
Bugojno je duža i zamršenija priča. Tamo nas, uvjeren sam, samo jedna, ona bošnjačka, politika ne bi bila u stanju omesti da joj u pomoć nije pritekla i druga, po konjičkoj matrici. Možda ni tada ne bih odustao da nisam posve jasno prepoznao da oni imaju podršku onih u čije ime se Centar trebao osnovati i djelovati. A već smo s njihovom načelnom suglasnošću bili dobrano odmakli u pripremi tako važnoga i zahtjevnog pothvata. A velika je šteta jer se tim školskim centrom trebao pokriti prostor uskopaljskoga, ramskoga i kupreškog kraja, i tako zaokružiti onaj dio Sustava koji se odnosi na Vrhbosansku nadbiskupiju. Ne mogu vjerovati da se radilo samo o ljudskoj sujeti, iako sam iskusio svu njezinu razornost, a drugih razloga, čini mi se, nije bilo. Ni iz ovoga, na žalost, se ne može naučiti ništa vrijedno sjećanja. Ostaje nada da će u nekim naklonjenijim okolnostima i neki drugi ljudi ovu zamisao provesti u djelo!   
Kada usporedite kvalitetu nastavno-obrazovnog procesa u KŠC-ovima u njihovim početcima i danas, primjećujete li kakvu razliku? Mnogi će olako zaključiti kako je kvaliteta školstva općenito, pa onda i u katoličkim školama, prije bila puno veća.
Razlika mora biti jer nisu isti djelatnici onda i danas. Međutim, nije lako prosuditi jesu li razlike nabolje ili nagore. Jedno mi se čini očitim, u početku je bilo više oduševljenja: djelatnici i roditelji su naše škole doživljavali kao dar, kao nešto posebno. Možda je oduševljenja nestalo i zato što se od škola očekivalo više nego one uopće mogu dati. Kod usporedbe ove vrste valja imati na umu da se, u međuvremenu, promijenila i struktura djece i roditelja. A kvaliteta odgoja i obrazovanja ne ovisi samo o kakvoći odnosa i rada djelatnika, nego i učenika i, napose, roditelja. Želim vjerovati kako je na mjesto ondašnjega zanosa danas došao profesionalniji odnos i odgovornost djelatnika prema njihovim obvezama. Inače, usporedbe i procjene najbolje mogu dati oni koji nas gledaju sa strane. Ako nam se na njih oslanjati, onda bismo morali priznati da je ondašnji zanos davao i bolje rezultate. Međutim, moja procjena ne želi reći kako je zanosa posve nestalo, nego ga ne primjećujem kod onolikog broja djelatnika kao u početcima. Istina, moje strahove ne potvrđuju rezultati evaluacije koju je 2015. u našim školama proveo neovisni tim iz Njemačke. U njihovu zaključku se, između ostaloga, kaže kako: „Škole za Europu mogu poslužiti kao model i primjer ... izvrsnoga odgoja ... koji je posljedica osobnosti i visoke razine zauzetosti pojedinih profesora i učitelja, kao i njihova odnosa prema učenicima.“
 
Veliki broj učenika koji su završili neki od KŠC-ova bez većih problema je upisao i završio fakultete, a neki su ostvarili i zavidne karijere. Međutim, znatan dio njih je i napustio BiH. Kako općenito gledate na današnje migracije pa onda i na veliki postotak učenika koji su nakon KŠC-a vjerojatno zauvijek napustili domovinu?
Naše vrijeme istodobno zapljuskuju, netko će reći potapaju, tri velika vala migracija. Najveći je onaj svjetski koji premašuje 70 milijuna, od kojih je više od 22 u zemljama Europske unije. Čini se kako nedostaju, najprije, pouzdani podatci o tome u kojoj mjeri i na koji je način naša zemlja zahvaćena iseljavanjem i useljavanjem, a onda i moralna i politička spremnost toj činjenici razložno pogledati u oči. Koliko god je činjenica migracija stalna pratilja ljudske povijesti, ali i povijesti spasenja, ona sa sobom nosi određenu mjeru straha i opasnosti, napose ako ju se krivo shvaća i neljudski prihvaća. Iako migracije pokušavam promatrati i doživljavati s pozitivne strane, svjestan da smo svi potomci nekih davnih doseljenika i migraciji imamo zahvaliti i sam opstanak kao ljudske vrste, ježim se pred činjenicom korištenja, kako odljeva jednih, tako priljeva drugih, uglavnom, jadnih ljudi, u političke svrhe. To jednostavno, zbog razorne moći zla, ne može i neće izdobriti!
 
Katoličke škole su otvarane, uz ostalo, i da bi potaknule, prije svih, katoličke obitelji da ostanu u mjestima i na područjima na kojima, prema planovima gospodara rata i mira, Hrvata i katolika nije trebalo biti. Očito, škole ljudima nisu dostatan razlog i motiv ostanka koji bi bio ravnoteža svim drugim razlozima za odlazak. Ja jesam uvjeren da je odlazak iz zemlje podrijetla, moralno a dugoročno i materijalno, gubitak. Ali to je samo moje uvjerenje koje ni mojim prijateljima ne mora biti dostatno uvjerljivo. Jedan od njih mi kaže kako o odlasku razmišlja kao i ja, ali je prisiljen na posve različito djelovanje od moga, zato što on ima djecu, a ja nemam. Tu svaka priča prestaje i s njom pravo bilo koje vrste osude ili snebivanja, ali žal ostaje.
 
Prema Vašem mišljenju, kakva je budućnost Sustava katoličkih škola za Europu?
Promatrane u svjetlu nauke Crkve i kontekstu katoličkih škola u svijetu, škole Sustava imaju i imat će razlog svoga postojanja, bez obzira na sve moguće nove uvjete i promjene. Ako budu znale i htjele nuditi temeljit odgoj i dobru izobrazbu, trebat će Crkvi i hrvatskome narodu u ovoj zemlji, ali i svima i svemu što ovu zemlju čini. Istina, izazova i stranputica zasigurno neće nedostajati, ali čvrsto vjerujem, ni ljudi koji će im znati odgovoriti. Uvjeren sam da su u četvrt stoljeća, kročeći kroz nutarnje i vanjske protivštine, stasale i ojačale do stanja koje, kako reče jedan njihov dobar poznavatelj i sutvorac, više nitko ne može ni nijekati ni ignorirati. I materijalno su ustrojene do mjere samodostatnosti. Njihova budućnost je u mjeri mudrosti ravnatelja koji će ih voditi, u ljubavi i zauzetosti djelatnika koji će im udahnjivati dušu i puno manje stvarne nezainteresiranosti i bezdušnosti onih koji će namještati i jedne i druge.
 
Za kraj razgovora možete li nam reći koji su najveći izazovi s kojima će se školstvo općenito, a onda i Sustav katoličkih škola za Europu, suočiti u idućem razdoblju?

Na glinenoj pločici nađenoj u ruševinama stare Ninive, grada proroka Jone, piše da svijetu nema spasa ako se ne nađe načina kako mladoj generaciji uspješno prenijeti vrjednote čestitosti i mudrosti. Danas te temeljne vrjednote nisu na cijeni ni kod onih koji određuju što će iza nas ostati zapisano. Od škole se danas očekuje da na sebe preuzme zadaću koju je donedavno dijelila s obitelji, javnim prostorom i Crkvama i vjerskim zajednicama. To je izazov kojemu i najbolje uređeno školstvo teško može odgovoriti. Napose, ako javno mnijenje, napose ponašanje, a i obitelj djeluju u obrnutome smjeru. Tada učenici shvate da ih škole, kako se izrazila jedna učenica naše škole u Sarajevu, „odgajaju za svijet koji ne postoji“U tome kontekstu najveći izazov školstva općenito će biti u samome smislu i razlogu njegova postojanja. U prošlosti su škole shvaćane kao mjesta prenošenja znanja i vještina. Danas to više nisu i sve će manje biti jer mladi naraštaji imaju izobilje drugih izvora informacija i znanja. Međutim, posve je očito da gola informacija i znanje nisu dostatni da bi mladi prepoznali i prihvatili vrjednote bez kojih ne mogu biti ostvareni i sretni ljudi. A temeljna zadaća škole i svega što ju čini jest upravo u tome. Određeni oblici škole, kao mjesta odgoja za život, su postojali od kada postoji organizirani oblik ljudskoga postojanja i postojat će uvijek kao uvjet opstanka čovječanstva i njegove potrebe i čežnje da bude čovječnije. U toj potrebi i čežnji Crkva prepoznaje i svoje autentično poslanje, jer se u ovome svijetu začinje, rađa i raste Kraljevstvo Božje. Bog je u Isusu Kristu otkupio svijet svojom spremnošću ući u „ljudsku kožu“ i čovjeka mijenjati iznutra, iz srca. U tome je izazov, ali i poziv nastavnika u svakoj današnjoj, a napose u katoličkoj školi. Kakvi god izazovi bili, od škole nema prikladnijega mjesta za zalaganje oko boljega, Božjega svijeta i, stoga, ni plemenitijega poziva!

foto

PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    5. prosinac 2019.

    DICEMBRE 2019: L’avvenire dei più giovani

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2019 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: