Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

7. prosinac 2019.

Intervju

S. M. Admirata Lučić

S. M. Admirata Lučić

Vitez, 11. studeni 2019.

S. M. Admirata Lučić, ravnateljica Doma Sv. Josip u Vitezu

Humanost društva se mjeri po njegovu odnosu prema starijima

Da bismo vidjeli kako se Katolička Crkva brine o ljudima u poznoj dobi života, kontaktirali smo Dom za stare i nemoćne osobe Sv. Josip kojega, u srednjobosanskom gradu Vitezu, vode sestre Služavke Malog Isusa, te smo razgovarali s ravnateljicom s. M. Admiratom Lučić koja u toj instituciji djeluje slijedeći socijalni nauk Crkve i sluge Božjega Josipa Stadlera, utemeljitelja Družbe SMI.

Sestra Admirata (Marica) Lučić rođena je 1953. u Bugojnu. U pripravništvo Družbe Služavki Malog Isusa stupila je 1968., a doživotne zavjete položila 1978. u Sarajevu. Završila je medicinsku školu, zatim studij odgojnih znanosti na Papinskom salezijanskom sveučilištu u Rimu. Djelovala je kao medicinska sestra u Njemačkoj, a zatim u upravnim službama zajednice sestara u Sarajevu. Provincijska glavarica Sarajevske provincije SMI-ja bila je u dvama mandatima. S njom smo razgovarali o brizi za stare danas, odnosu mlađih generacija i obitelji prema toj populaciji, ali i o uopćenim pitanjima odnosa današnjeg društva prema osobama treće životne dobi...

Poštovana sestro Marijo Admirata, na početku nam kažite kako je došlo do toga da se posvetite upravo radu sa starijima i nemoćnima?

Redovnica sam, u narodu kažu: časna sestra. U tom svojstvu ne mogu birati službu nego mi služba bude darovana tj. povjerena od sestre poglavarice. Sestrama je ipak otvorena mogućnost u razgovoru poglavarici kazati svoju viđenje povjerenog poslanja tj. prihvatiti ili se zahvaliti za službu. Prema tome, nisam birala rad sa starijim osobama nego mi je darovan i povjeren. Radosna sam da je tako jer je moje prvo iskustvo sestre u poslanju bilo njega bolesnih osoba.

Radila sam u Caritasovoj ustanovi za skrb bolesnih bez obitelji u Ludenscheidu, Njemačka. Tu sam doživjela milosti Caritasa, ljepotu služenja bolesnima i nemoćnima. Karitativnom radu je svojstveno zalaganje svih sposobnosti za svekoliku dobrobit drugoga. Kada bi mi glavna sestra povjerila bolesnika, više njih, ili odjel doživljavala bi mogućnost snažne promjene kvaliteta života bolesnika pri dolasku i odlasku s posla.

Jednom mi je bolesnik pri odlasku iz njegove sobe rekao: „Hvala, sestro, sada je sve drugačije.“ Da, sve je bilo drugačije: ublažio je samoću, sve je čisto, nije gladan, boli su previjene, u prozračenoj je sobi. Takvu promjenu kakvoće života nemoćnih osoba sam doživljavala danomice. O sličnoj karitativnoj ustanovi sam sanjala i u našoj domovini. To organizirati, sagraditi, bilo je nemoguće u vrijeme komunizma. Ideju o zbrinjavanju i njezi starijih osoba moja zajednica je naslijedila u karizmatskom obliku od nadbiskupa Josipa Stadlera koji je još 1889. dao načiniti najprije nadstrešnicu, a zatim i kuću kako bi zbrinuo beskućne starice u Sarajevu. Upravo iz toga milosnoga zauzimanja nastala je 1890. moja redovnička zajednica: Družba sestre Služavke Maloga Isusa.

Poštovana sestro Marijo Admirata, starost i mladost su često relativni pojmovi. Svi znamo primjere življih i energičnijih umirovljenika od studenata. Tko je danas star čovjek, tko je zapravo „kandidat“ za ulazak u Dom za stare i nemoćne osobe Sveti Josip?

Da, upravo relativni! Veoma je različit pogled na pojmove mladosti i starosti. Kada životni tijek gledamo kroz kršćansku antropologiju, ljudski život je raslojen na dušu, psihu i tijelo. Sve sastavnice su neizostavno važne, imaju učinak na život u cijelosti. Duša nije podložna starenju, psiha ima vlastitu zakonitost u tijeku vremena, a i tjelesnost svoju. Kad je pitanje o tome tko je star čovjek, najčešće čovjeka vidimo ili prosuđujemo po biološkoj dobi, godištu rođenja, životnom tijeku.

Zbunjuje i to što riječ: starost, star, koristimo jednako za ljude, živa bića i za stvari. Često čujemo kako zub vremena nagriza predmete i kako sve ima vijek trajanja pa se na kraju odlažu kao beskorisni, nefunkcionalni.

Zaista, ljudska tjelesnost, ovisno o veliku broju čimbenika, se „troši“, oboli, nema više primarnu funkciju, jednostavno ostari. Ako tako gledamo na ljudska bića, vidimo samo tjelesnu nemoć, beskorisnost.

Ipak, u ljudskoj tjelesnosti živi duša, bezvremenska, besmrtna. Ona je snažna silazno-uzlazna vertikala života. Imala sam milost pratiti veliki broj osoba do potpuna odumiranja tjelesnosti – do smrti. Uvelike mi je pomogla spoznaja da se dva puta rađamo: na tjelesni – ovozemaljski život, i na vječni život, i to kroz tjelesnu smrt. I pri prvom i pri drugom rođenju je dobro imati uz sebe drage osobe.

Pitam se: mogu li osjećaji ostarjeti? Mogu li ljudske potrebe ostarjeti?

Da, pitali ste me tko je kandidat za naš dom. Nemoćna, bolesna, starija osoba koja nema članove obitelji koji se za nju mogu brinuti, njegovati, nositi, hraniti.

Imaju li, uvjetno rečeno, mlađi ljudi danas senzibiliteta prema starijima?

Mislim da se ne može generalizirati niti kazati da mladi nemaju pozitivne i naklone osjećaje prema starijima. Znam da im mnogošto odvraća pozornost od potreba starijih osoba i teško se mogu uživjeti u njihove teškoće. Ritam i interesi mlada čovjeka su na drugom polu. Nemoguće ih je uskladiti bez duhovne dimenzije. Vrijednosti obiteljskoga života su poljuljane, ponekada i uništene. U nekim slučajevima možemo zapaziti odbojnost mladih prema obitelji gdje je zastupljeno više generacija. Ne uspijevaju naći ni podariti sklad života u tako različitim mogućnostima i potrebama pa se udaljuju, svatko ide svojim putem. No, više je sućutnih primjera. Sjećam se divnih, dragih situacija kada unučad s izvrsnom empatijom pristupaju svojim bakama i djedovima. Nedavno mi je jedan dječak rekao: „Moja baka voli razgovarati, nadam se da će joj kod vas, u domu, biti dobro.“ Gledala sam ga i kazala: „Pa i ja se nadam, ali vjerujem da joj je s tobom bilo daleko bolje, najbolje.“

Je li, prema vašem mišljenju, slanje roditelja u starački dom „uvrjeda“ onima koji su se o potomcima brinuli cijeloga života dok su mogli i imali snage? Kako to doživljavaju roditelji, i stari ljudi općenito, koje djeca pošalju u dom (nekad i protiv njihove volje)?

Pa skoro da nikada nisam doživjela da je smještaj u dom roditelju uvrjeda. Roditelj voli svoje dijete, koliko god godina imalo, i po svaku cijenu čini što misli da je za dijete bolje. Puno puta sam doživjela da im je teško smjestiti svoga roditelja. Još vidim suze sina kada ostavlja svoju mamu kod nas. Svima je teško. Najčešće su svjesni da se kući više nikada neće vratiti. Dolazak u dom znači odvojiti se od svega što su radili i poznavali i doći u nepoznato. Ta promjena „odlaska“ teško pada i roditeljima i njihovoj odrasloj djeci. Vidjela sam puno suza.

Mislim da još uvijek, hvala dragom Bogu, ima obitelji koje se organiziraju i same brinu za svoje bolesne i nemoćne roditelje. To je najbolje!

Sjećam se nedavnog razgovora s jednim gospodinom. Došao je u dom i donio neka higijenska pomagala. Kazao je kako mu je mama nedavno preminula i kako nam želi te stvari darovati da nekomu posluže. Upitala sam ga: „Je li vam mama bila teško bolesna?“

Rekao je kako ju je nakon teškog moždanog udara, zajedno sa svojom suprugom, njegovao. Ništa nije mogla sama. Sve je podredio njezinim potrebama. I tako tri godine. Molio je da joj se Bog smiluje. Zaključio je: „I mene je mama tri godine nosala i vodala sve dok nisam mogao sam. Otišla je i sada mi puno nedostaje.“ Ovo zasigurno nije usamljen slučaj.

Ako netko od naših čitatelja poželi svoju treću životnu dob provesti kod vas, što treba napraviti? Postoje li liste za čekanje, posebni uvjeti za prihvat?

Potrebno je prijaviti se na listu čekanja, ako možete čekati, kada bude slobodno mjesto, rado ćemo primiti kojima je pomoć potrebna. Više o Domu sveti Josip u Vitezu možete pogledati na stranici ssmi.hr/dom-sveti-josip.


Razgovarao: Željko Ivković

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba

 

PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    5. prosinac 2019.

    DICEMBRE 2019: L’avvenire dei più giovani

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2019 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: