Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

18. studeni 2019.

Poruke i poslanice

Komušina, 28. listopad 2019.

Propovijed kardinala Puljića na završetku Misijske godine i Izvanrednog misijskog mjeseca listopada

"Završavajući ovaj Izvanredni misijski mjesec listopad i ovu Misijsku godinu, želimo najprije osjetiti: mi smo misionari u svojoj kući, svome mjestu, na svome radnom mjestu"

Nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, u posljednju nedjelju Izvanrednog mjeseca listopada i na kraju Misijske godine u BiH, 27. listopada 2019. predvodio je svečano Euharistijsko slavlje u marijanskom nadbiskupijskom svetištu Gospe Kondžilske u Komušini pokraj Teslića. Prigodnu propovijed kardinala Puljića prenosimo u cijelosti:
 
Draga braćo misnici,
dragi hodočasnici
i dragi slušatelji koji nas pratite preko elektronskih medija!
 
Ovdje u Gospinom svetištu nekako je čovjek raspoloženiji postati svjestan sebe. I nije ni čudno, jer kad djeca dođu Majci, postaju svjesnija sebe, mjesta i kraja gdje su njihovi korijeni, gdje su rasli, odakle su pošli u bijeli svijet... Na svoj način, i mi smo došli ovdje Majci da postanemo svjesniji sebe, da, na neki način, shvatimo korijenje naše vjere i odakle smo pošli u mjesta i zemlje gdje sada živimo. Na poseban način htio bih u današnjoj propovijedi povezati riječ naviještenu ove nedjelje i nakanu koja nas je dovela na ovo brdo Kondžilo – a to su misije.
 
Prvo bih se htio osloniti na prvo čitanje iz starozavjetne knjige Sirahove u kojoj Bog upozorava da kod njega nema one pristranosti koju mi ljudi imamo. Mi dobro znamo kako u društvu vlada onaj koji ima više, a tko ima veću moć, više je cijenjen. Sirotinja je često na margini. Zato nas papa Franjo upozorava da ne smijemo imati takva mjerila. Teško je odoljeti javnom mnijenju koje nametne upravo takav stil života da ono što je sirotinjsko nekako guramo u stranu. Prisjetimo se samo kako izgleda kada u posjetu dolazi pojedini državnik pa ga treba dočekati. Da vidite, kako se ljudi lijepo urede i dočekaju državnika. A nerijetko u crkvu dođu svakako odjeveni što je ponekad vidljivo i na pojedinim vjenčanjima kada dođu razgolićeni, a ne smiješ im to ni reći. Dakle, izgubili smo osjećaj svetoga. Ima li ikoga većeg na ovoj zemlji od uskrslog Krista koji se nalazi u Crkvi, kojega slavimo u Euharistiji. Izgubili smo osjećaj da Njemu dolazimo i taj osjećaj trebamo vratiti. Ne dopustimo da prevlada pristranost koju mi ljudi nosimo, koju vlast često ima nego molimo da sačuvamo ono što je sveto, što je važnije.
 
Na poseban način, ovdje bih htio upozoriti na riječi sv. Pavla apostola koje piše svom ljubljenom učeniku Timoteju o čemu smo čuli u drugom čitanju. Sv. Pavao je svjestan da ide kraju svoga života. Borio se kao apostol, naviještao, svjedočio i sada svom voljenom učeniku piše: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao“. Svaki život je jedna borba; cijeli je život - mladost ili starost - uvijek nekakva borba. Moraš se boriti. Pavao tumači da je kroz tu borbu vjeru sačuvao. E, to nam je potrebno ovim hodočašćem da vjeru sačuvamo i učvrstimo te budemo još sposobniji u toj životnoj borbi koja je svakoga dana pred nama.
 
Evanđelje uči kako stupiti pred Boga. Današnji evanđeoski odlomak prikazuje nam dva lika: jedan je farizej, a drugi carinik. Carinik je čovjek omrznut u svijetu jer je ubirao porez od ljudi. Mi dobro znademo da su ljudi koji ubiru porez često omrznuti. Oni vrše svoju dužnost, ali omrznuti su. Tako carinik dolazi u Hram pomoliti se i, kako kaže evanđelje, „stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože, milostiv budi meni grešniku!’“. A farizej, sav se isprsio pred Bogom i skoro da mu kaže: 'Bože, sad mi se moraš pokloniti jer, vidi, kako sam ja dobar'. Često se mi tako postavljamo pred Bogom. I evanđelje kaže da carinik „siđe opravdan kući svojoj“, a farizej nije opravdan. Divna je to pouka za nas. Valja pred Boga doći uvijek skrušen. Molitva je ona koja vjeru čuva. Pokora je ona koja pomaže da ustrajemo u vjeri.
 
Danas smo došli s nakanom moliti za misije i misionare. Papa nas upozorava: mi smo svi misionari po krštenju. Krštenjem smo poslani. Na žalost, u zadnje vrijeme vidimo da su kršćani zakazali u svom kršćanstvu, posebno u Europi. Moram priznati da su kršćani hrabriji tamo gdje više pate; tamo su jači u svjedočenju vjere počevši od Sudana preko Afganistana, Pakistana, Indije do brojnih arapskih zemalja i Afrike. Kršćani su tamo hrabri. A ovdje u Europi imaju svega pa su se i Boga nasitili. Zato je potrebno vratiti svijest da smo mi kršćani i da smo odgovorni da svoju vjeru ne sramotimo; odgovorni smo svoju vjeru svjedočiti svojim životom. Ne znači da nećemo i ubuduće biti grješnici jer nema nikoga tko nije grješnik. Divan je Bog u svojem milosrđu. Ostavio nam je sakrament praštanja da se možemo ponovno oprati i ponovno ići čisti naprijed. Zato nas ne treba zbunjivati to što smo grješni, ali nikad grijeh nemojmo pravdati. Grijeh uvijek nazovimo pravim imenom, nemojmo uvijek pravdati svoje pogreške i govoriti da su uvijek drugi krivi, kao što često rade političari, nego uvijek težimo za pravdom. Znajmo doći skrušeni pred Boga i reći: Bože, jesam grješnik, ali bez Tebe što bi od mene bilo? Potrebno je shvatiti: svoju vjeru valja živjeti. Mi smo pozvani i poslani svjedočiti to krštenje po kojem smo ukorijenjeni u Krista, po kojem smo postali članovi Crkve da svi mogu pročitati po našim stavovima: ovo su ti katolici, ovo su ti kršćani; oni se ne stide svoga Boga; oni se ne stide pričati; oni se ne stide Isusa. Mi nećemo oružjem svoju vjeru braniti, a morat ćemo i to ako zatreba. Ali dotle, branit ćemo je upravo tako da vjerni budemo kako bi, poput Pavla, vjeru sačuvati u toj borbi životnoj.
 
Došli smo ovdje ojačati svoju vjeru, ali ne samo svoju. Želimo shvatiti: vjera nije moje vlasništvo. To je dar, dar koji trebam živjeti i zauzimati se da i drugi imaju pravo na Isusa, da ga upoznaju, da ga zavole i slijede. Zato mi molimo za misije i dajemo svoj dar za misije uz molitvu: Bože, pošalji radnika u žetvu svoju jer bez onoga koji će navijestiti vjeru, kako će drugi upoznati Isusa? Ima jedna tajna kojoj se ja divim, a to je da svatko tko god je jednom pošao u misije, biva „zaražen“ tim žarom i ne da se iščupati iz misija. Ima nešto u tome posebno blagoslovljeno. I mi danas, završavajući ovaj Izvanredni misijski mjesec listopad i ovu Misijsku godinu, želimo najprije osjetiti: mi smo misionari u svojoj kući, svome mjestu, na svome radnom mjestu. Ujedno smo dužni pružiti ruku svima onima koji navještaju evanđelje. Oni trebaju našu potporu. Pogledajte kako je sv. Mala Terezija postala zaštitnica misionara iako je živjela zatvorena u samostanu i nikud nije hodala po svijetu. I odjednom ju je Crkva proglasila zaštitnicom misionara zato što se žrtvovala za misije. Svatko od nas ima svoj križ i nema nikoga da ne nosi svoj križ. Često čovjek misli da je njegov križ najteži, a ne dao ti Bog trpjeti koliko možeš istrpjeti. Svatko ima svoj križ. Bog je čovjeku odredio mjeru trpljenja i nikad nam ne daje veći križ nego što ga možemo nositi.
 
Dok trpiš i nosiš svoj križ, nemoj misliti samo na sebe, nemoj plakati nad sobom. Svi smo mi u opasnosti reći: Kako je meni teško! Svi smo mi tome skloni. Međutim, tada kada ti dođe da kažeš - kako je meni teško - sjeti se da ima i onih kojima je teže. Isuse, prikazujem ti ovu svoju žrtvu za one koji tebe navještaju u dalekom svijetu. I odjedanput i ti si misionar, kad prikažeš tu žrtvu svoga križa. A Bog dao u kući ima križeva jer smo mi jednima koji puta križ: svojom naravi, svojom nestrpljivošću, svojom bolešću... I ne znam čime sve nismo jedni drugima križ. E, kad trebamo nositi jedni druge, u toj strpljivosti recimo: Bože, prikazujem ti to za one koji te svjedoče u dalekom svijetu, koji te naviještaju. Odjedanput, mi smo misionari. Naša ruka dosegne i do Azije i do Afrike i do Južne Amerike i do ne znam kojih drugih krajeva svijeta. To je ljepota biti Isusov jer on grli cijeli svijet. Kad god pogledaš na križ, vidiš Isusa kako je raširio ruke. Zagrlio je i tebe i mene, zagrlio je svakog čovjeka. Pa dajmo, sjedinimo svoje molitve i svoje žrtve s tim Isusovim rukama koje grle cijeli svijet da i mi s Isusom zagrlimo svakog čovjeka.
 
Lijepo je papa Franjo ovih dana spomenuo da brata ne tražimo, nego da ga prihvaćamo. Za vrijeme komunizma u Mađarskoj učiteljica jednom upitala djecu: Djeco, što su nama Rusi? A jedna mala kaže: Oni su nam braća. Kako braća, zar nam nisu prijatelji? Mala kaže: Ne, ne. Prijatelje biramo, a braću prihvaćamo onakvi kakvi jesu. Dakle, mi moramo shvatiti: svaki čovjek i sva ljudska bića su naša braća i sestre. Možda nas ne vole ili čak mrze, ali ne dajmo se zloćom pobijediti, nego dobrotom pobjeđujmo – to je snaga naše vjere. Zato smo i došli na ovo brdo Kondžilo, da se svatko od nas obnovi da se možemo hrabro se boriti u životu i izvršiti svoje poslanje: svjedočiti za Isusa i da možemo zagrliti cijeli svijet svojom molitvom, svojom žrtvom, a i svojim prilogom. Mi, dajući prilog za misije, pomažemo misionarima da oni sirotinji pomognu u izgradnji škola, bolnica, crkava... Hvala Bogu, naši su novci dospjeli u neke zemlje gdje su izgrađene crkve uz našu pomoć. Jednu sam i ja osobno posvetio kad sam bio u Africi, a izgradnju te crkve pomogli su naši ljudi. Zapravo, mene raduje da se nismo stisnuli u svoj mali svijet. Ovaj rat je učinio da se nekako počela voditi „avlijska politika“ – često ne vidimo dalje od svog dvorišta. Međutim, Katolička Crkva obuhvaća cijeli svijet. I ja sam ta Crkva jer sam krštenjem postao katolik, kršćanin i kao katolik, kršćanin grlim cijeli svijet!
 
I zato danas, iako završavamo ovu Misijsku godinu i ovaj Izvanredni misijski mjesec listopad, počinjemo svjedočiti i živjeti svoje misijsko poslanje, svoje kršćanstvo nastojeći da ne sramotimo vjeru, da ne sramotimo Crkvu, nego da je učinimo hrabrijom, ponosnijom jer ja živim, ja svjedočim, ja molim, ja se žrtvujem! Hrabri nas, Gospo, koja si i s prvom Crkvom molila na početku njezina poslanja. Danas, s nama, za nas moli u našem ovom vremenu i u našem poslanju. Amen!
PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    16. studeni 2019.

    Papa Montini in diretta mondiale dall’Uganda grazie satellite

Prethodna Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2019 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: