Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

25. lipanj 2019.

Iz katoličkog tiska

Naša ognjišta br. 6 (461)

Naša ognjišta br. 6 (461)

Tomislavgrad, 7. lipanj 2019.

Naša ognjišta

Pravo umirućega na dostojanstvenu smrt

Smrt u suvremenoj kulturi (13)

Treba prihvatiti da na putanji kritičnoga terminalnog bolesnika postoji određeni trenutak u kojemu se pokazuje razlika između pokušaja produživanja života i produživanja smrtne agonije. Praktično je taj trenutak teško odrediti jer je vrlo složen i sastoji se od različitih čimbenika: sigurnost dijagnostičkih pokazatelja razvoja bolesti, subjektivno stanje bolesnika, nenadani i ubrzani pomak prema smrti.

Uočiti trenutak prelaska

Upravo u takvome stanju može započeti i rizik eutanazije na zahtjev, jer bolesnik više ne shvaća smrt kao neprijatelja, već kao određenu pozitivnu stvarnost koja će ga riješiti boli i patnje. Unatoč tomu riziku, čini mi se, da je to početak faze u kojoj se terapija treba usmjeriti na ublažavanje boli i u kojemu treba u bolesnika osjećaj bliske smrti pripravljajući njegove unutarnje sile da se odupru očaju.

Praktično je za liječnika ključno da uoči taj trenutak prelaska kako bi izbjegao rizik terapeutske upornosti i kako bi svojemu bolesniku dao prijeko potrebna sredstva za ublaženje boli i patnje i pružio mu ljudsku utjehu.

Problem distanazije, kao i problem umiranja u dostojanstvu, pojavio se u moderno vrijeme jer se danas, govoreći općenito, umire u starijoj dobi. Većina ljudi ne umire toliko zbog akutnih ili zaraznih bolesti, već zbog kroničnih koje dugo traju ili zbog bolesti što ih izaziva staračka dob.

Umiranje u dostojanstvu

Premda se ljudski vijek proporcionalno produžio, ipak je taj isti ljudski život postao «bolesniji». Upravo u tome kontekstu treba tražiti današnje probleme eutanazije i distanazije jer je danas vrlo teško doživjeti «lijepu smrt».

«Smrt se događa u bolnicama, daleko više izazvana kroničnim od akutnih bolesti ... Bolesnici se više ne susreću sa smrću; kraj im stiže dok su u komi, intubirani, oksigenirani, glukolizirani, narkotizirani, pod sedativima i više nisu svjesni, a možda nisu više ni ljudi» (J. Fletcher).

Uzrok tomu neki autori vide u razvoju "moderne tehnologije". Moderna tehnologija često postaje tehnolatrija i od nje se traži čudo, te se tako zaboravlja da se ne možemo izliječiti od svoje dimenzije smrtnoga bića. Jasno da takvo razmišljanje današnjemu čovjeku donosi nelagodu, ali je smrt uvijek prisutna. I tehnologija mora služiti životu, a ne se služiti životom.

Distanazija – nemilosrdna terapeutska upornost

Svakako valja naglasiti da se distanazijsko ponašanje uglavnom pojavljuje kada dolazi do prosudbe između kvalitete života i čistoga biološkog preživljavanja. Naime, u medicini je još danas postoji stanovita «vitalistička» ideja da se život mora produžavati sve dok ima daha života. Prema toj ideji zadaća medicine je produživati i čuvati tjelesni i biološki život po svaku cijenu, bez obzira na njegovu kvalitetu.

Tomu shvaćanju medicine svakako da treba zahvaliti za iznašašće reanimacije i očuvanja mnogih života u posljednjih pedesetak godina. Ta se teorija danas sve više napušta, upravo zbog straha od distanazije koja se događa zbog moćnih aparata što ih medicina danas posjeduje.

I hrvatski «Kodeks medicinske etike i deontologije» to izričito zabranjuje:

»Nastavljanje intenzivnog liječenja bolesnika u irevrzibilnom terminalnom stanju nije samo medicinski neutemeljeno nego isključuje pravo umirućeg bolesnika na dostojanstvenu smrt»(Kodeks medicinske etike i deontologije).

I taj paragraf medicinskoga kodeksa jasno ukazuje kolike li su se promjene dogodile u današnjemu shvaćanju medicine. Ona je postigla goleme uspjehe, ali je izazvala i mnoga pitanja koja su se pojavila uz njezin razvoj, mogućnosti i zlu primjenu.

„Pravo na smrt“

Jedan od poznatijih bioetičara na tome području R. M. Veatch ovako kaže:

»Ukratko rečeno, ljudi su radikalno promijenili svoj način umiranja. Znanstveni napredak je omogućio da se uglavnom umire u bolnicama, u starijoj dobi, da za umiranje treba više vremena, ali i troškova. Zbog izvanrednog stanja našega tehnologiziranog i specijaliziranog društva, čini se da na neki način moramo razviti bizarnu spoznaju o «dozvoli umiranja».

U bolnicama i u specijaliziranim revijama liječnici se pitaju moramo li dopustiti umiranje bolesnicima na kraju života. Građani koji su pobijedili u dugoj borbi za individualne slobode od opresivne vlade sada bi mogli te slobode predati jednoj tehnokratskoj eliti. Sada se moraju pitati da li postoji «pravo na smrt». Ono što je jednom bilo neizbježno, sada se mora braniti kao moralno pravo»(R.M.Veatch).

Zbog svega tog možda se posljednjih godina i pojavljuje ideologizacija smrti i umiranja tijekom prošlosti. Možda je tijekom prošlosti umiranje bilo u krugu obitelji i prijatelja, ali je istina i to da se umiralo u ranijoj dobi i da su umirući znali trpjeti silne boli, a da im se nije znalo ni moglo ublažiti. Stoga, smatram, da prošlost treba ostaviti na miru i ne treba je ideologizirati.

Mit o kontroli vlastitoga života

Osnovno pitanje, dakle, kao i naš današnji problem, sastoji se u nemogućnosti točnoga određenja dokle je uporaba medicinske tehnologije na stvarnu korist bolesniku, a kada to prestaje. Trebali bismo se zapitati dodajemo li život danima ili dane životu? U tome leži sav naš problem, kao i sve više rastući zahtjevi za aktivnom eutanazijom.

Naime, previše se uložilo u sofisticiranu tehnologiju, previše se vjerovalo da se ona može kontrolirati i da ćemo tako znati dokle se može ići u produživanju života. Bojati se da je naše društvo postalo zarobljenikom svojih iluzija, te stoga i traži pravo na dostojanstvenu smrt.

Suvremeno je društvo tražilo čuda od medicine, ona mu ih je u mnogočemu i dala, ali je došlo vrijeme da shvatimo da postoje bolesti i da se od bolesti mora umrijeti. To stoji u našoj prirodi: »Bolest se mora prihvatiti s istim smislom neizbježnosti kao što je sama smrt shvaćena od svakoga kao smrt, posebice u starijih osoba. To znači da za svaku ozbiljniju bolest trebamo postaviti pitanje mora li toj bolesti biti dopušteno da uznapreduje i da postane uzrok smrti» (D. Callahan).

Stoga već mnogi autori poput Callahana predlažu izmjenu uloge medicine u ljudskome životu, ali i zahtijevaju stvaranje novoga općeg mentaliteta koji neće biti opsjednut individualnim mitom autonomije i kontrole vlastitoga života, što je snažno označilo moderno razdoblje i što je, u konačnici, stvorilo zahtjev za eutanazijom s jedne strane i distanazijom s druge.

(Nastavlja se)

E: Mnogi autori poput Callahana predlažu izmjenu uloge medicine u ljudskome životu, ali i zahtijevaju stvaranje novoga općeg mentaliteta koji neće biti opsjednut individualnim mitom autonomije i kontrole vlastitoga života, što je snažno označilo moderno razdoblje i što je, u konačnici, stvorilo zahtjev za eutanazijom s jedne strane i distanazijom s druge.


Piše: prof. dr. sc. Luka Tomašević

 

PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    19. lipanj 2019.

    Francesco alla Fe y Alegria: tra voi nessuno è inutile o scartato

Prethodna Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2019 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: