Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

27. svibanj 2019.

Iz katoličkog tiska

Naša ognjišta br. 5

Naša ognjišta br. 5

Tomislavgrad, 4. svibanj 2019.

Naša ognjišta

Katolička pobožnost i svetost u svagdanu (2)

Hoćemo li crpsti snagu iz stabla, iz dubina, ili ćemo biti osušeni suvarci koje se baca u oganj, živeći površno, od „surfanja“ po internetu, ne crpeći živodajnu snagu iz dubina, iz žilja, iz povijesti?

Bog koji je u Isusu Kristu postao čovjekom, u Duhu Svetome snagom vidljivih znakova, sakramenata, posreduje se vjerniku u klasičnim simbolima tradicije, u prostoru Crkve. Izvori katoličke duhovnosti crpe svoju snagu kada se asimiliraju danosti vjere, kada se pounutarnji njihovo značenje za mene i svijet. Odatle i množina katoličkih oblika duhovnosti. Što god se prima, prima se na način primatelja. Svatko ima svoj osobni pristup, svoje osobno iskustvo.

Duhovi – mnoštvo, ne jednoličnost

Putovi i način kako shvatiti i prakticirati svoju vjeru mnogobrojni su, u skladu s kulturom, ozračjem, obrazovanjem, vjerskome urastanju u tajne vjere. Stoga imamo pluralizam, množinu katoličkih oblika duhovnosti. Svima njima žarište je bogočovjek Isus Krist, koga nam nude Pismo i tradicija, sakramenti i crkveno Vjerovanje.

Duh Sveti stvara odnose i zajedništvo, odnosi mogu postojati samo ondje gdje se prihvaća drukčijost drugoga, bližnjega, u pluralizmu. Duhovi su se u Jeruzalemu dogodili u mnoštvu okupljenih iz raznih krajeva onodobnoga svijeta. Luka nabraja dvadesetak pokrajina i zemalja iz kojih potječu sabrani Židovi za blagdan Pedesetnice u Jeruzalemu.

Duhovi su događaj i vanjsko uprizorenje „kat-holon“ – katolištva, sveopćega. Čovjek se treba cijelim svojim bićem, duhom, dušom i tijelom, ucijepiti u golemo zajedništvo Crkve, svjesni da smo svi udovi istoga tijela, i oni u središtu, ali i oni s ruba. Spremnost s drugima dijeliti vlastito iskustvo, kada se pojedinac otvori cjelini, kada s drugima dijeli što je u sebe upio i shvatio od tajne Isusa Krista u Duhu Svetome.

Posvećivati cjelokupnost života

Drugi vatikanski sabor istaknuo je kako se Sin Božji svojim utjelovljenjem poistovjetio i stupio u zajedništvo sa svakim čovjekom. I tu imamo općenitost, univerzalizam, katolištvo. Utjelovljenje znači prihvat i otkupljenje svega svijeta.

Punina Božjega spasenja ima u zreniku puninu i cjelinu stvorene zbiljnosti. Sva zbiljnost, ukoliko se veže za Boga, nosi u sebi sakramentalnu strukturu. To je ono na što je smjerao veliki mislilac R. Guardini kada se izrazio kako nam Bog dolazi u svemu ususret. Stvorenje je krcato Bogom, on ključa, izvire iz svih pora stvorenoga, i iz lijepoga ali i manje lijepoga. Bog hoće da Ga u svemu slavimo i od nas traži poklonstveni stav i odgovor u predanju.

Na to smjera i riječ „kon-templacija“, obuhvatiti pogledom („con“), sažeti pred sobom cjelinu, u jedno žarište („con-centratio“), i kroz to gledati, promatrati Gospodina kao smisao naših misli i molitava. Na to smjeraju sakramenti u Crkvi, ali i sakramentali i blagoslovine – naime, obuhvatiti sve i tumačiti u duhovnome smislu. Promatrati sve sa zrenika Kristove proslave, Uskrsa, iz čega izviru sredstva spasenja, sakramenti.

Sabor u Konstituciji o svetoj liturgiji naglašava kako „bogoslužje sakramenata i blagoslovina pruža mogućnost istinski raspoloženim vjernicima da im se gotovo svaka zgoda života posvećuje božanskom milošću koja proistječe iz pashalnog otajstva muke, smrti i uskrsnuća Krista, od koga svi sakramenti i blagoslovine crpe svoju moć. Nema ni jedne čestite uporabe tvarnih dobara koja ne se ne bi mogla usmjeriti čovjeku na posvećenje i Bogu na hvalu“ (br. 61).

Čovjek je jedinstvo duha, duše i tijela. Treba to jedinstvo u Duhu oblikovati, tomu služi sve, od euharistije, preko vanjskih vidljivih znakova, znaka križa, svijeća, tamjana, blagoslovljene vode, poklona pred Presvetim itd. Stoga je upravo katolištvo tijekom stoljeća uvijek isticalo ljepotu, estetiku, u svemu, u bogoslužju, liturgijskoj odjeći, svetome posuđu, graditeljstvu, umjetnosti, glazbi. Uvijek je glasilo geslo: Gospodinu samo i jedino najljepše!

Marija – temeljni lik i uzor vjernika

Sve treba (uz)dizati duh čovjekov prema tajni Utjelovljenja, a put do Utjelovljenja uvijek vodi preko Marije. Ona je neizostavni dio našega Vjerovanja, naše duhovnosti, ima svoje čvrsto mjesto u vjerničkome, poglavito katoličkome životu. Malo o njoj znamo iz izvora objave, ali je važna u našoj osobnoj duhovnosti.

Na Mariji se dade odčitati kako Bog uključuje čovjeka u svoje otkupiteljsko djelo. Bog nas bez nas ne može niti hoće spasiti. Želi uključiti pojedinca u djelo, u su-djelovanje. Bog je postao čovjekom u Isusu Kristu. Treba zahvaliti volji Oca i snazi Duha Svetoga, ali za to djelo trebao je i krilo Djevice, njezin pristanak, njezinu vjeru.

Na Mariji odčitavamo kako Bog oblikuje čovjeka, uvijek u suradnji s njim. Nikada bez čovjekova osobnog pristanka. Poštuje On čovjekovu slobodu i pristanak, ali i mogućnost odbijanja. Svatko je kadar odgovoriti ili uskratiti odgovor. Marija je pristala. Time nam može biti zagovornicom. Marija ne stavlja Bogu granice, nego se do kraja Gospodinu razotkriva, cijelim svojim bićem. Kida granice Adamova neposluha.

Marija nas prati, a da toga nismo ni svjesni, od Knjige Postanka do Knjige Otkrivenja. Marija –Nova Eva, nova majka živih i života, namjesto nesretnice Eve (Post 3,20). Donijela je svijetu Spasitelja, začetnika novoga života, koji je uništio smrt i darovao život vječni. Svi imamo naravnu majku koja nas je rodila i duhovnu Majku koja nas rađa u vjeri. Katolicima je Marija svagdanji poticaj za život u Duhu i svetosti. Bez otklizavanja u jeftini „sentiš“, što se nerijetko zbiva u izljevima privatne pobožnosti prema Mariji.

Treba ići u dubinu i visinu

U vremenu smo premreženosti kada se u sekundama možemo povezati s cijelim svijetom, premostiti zemaljske i zračne prostore. Ali, što je s vremenom? Čini se da smo zaboravili tu protežnicu ili je niječemo. Zabravili smo dveri vremena, povijesti i prošlosti, gdje se sve bitno odvijalo za naš život i u našemu životu. Zapravo to jedino ostaje, to ima trajnost, ne zastarijeva, nije ni mlado ni staro, nego dolazi k nama onkraj vremena i prostora, u bezbrojnim zrcaljenjima vječnosti u vremenu. Uvijek mlado i svježe, kao izvor-voda.

Cijela je Crkva tisućljetno stablo u čijim su temeljima Krist i apostoli zajedno s Marijom. Na tome smo stablu mi lišće koje traje jedno ljeto u slijedu vremena. Stablo sve nas nadživljuje. Hoćemo li crpsti snagu iz stabla, iz dubina, ili ćemo biti osušeni suvarci koje se baca u oganj, živeći površno, od „surfanja“ po internetu, ne crpeći živodajnu snagu iz dubina, iz žilja, iz povijesti?

Zadržimo li se samo na „trenutku“ u kome živimo,priječimo stablo u daljemu rastu, zamračujemo ljepotu onoga što se visoko izvija prema Nebu. Duh, duhovnost, pobožnost, osjećati s Crkvom veliko je upozorenje i prometni znak koji poručujeda ne živimo površno. Jer, to bi bila naša osobna, ali i kolektivna tragedija, od koje nas Gospodin želi sačuvati. 


Piše: dr. sc. fra Tomislav Pervan

PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    23. svibanj 2019.

    Papa Francesco - Santa Messa per Caritas Internationalis

Prethodna Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2019 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: