Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

21. kolovoz 2019.

Poruke i poslanice

Vatikan, 17. travanj 2019.

Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu, 17. travnja 2019.

Molitva Ocu u kušnji

Biblijsko čitanje: Mk 14, 32-36a
 
U ovim tjednima razmišljamo o molitvi Očenaš. Sada, uoči Vazmenog trodnevlja, zadržimo se na nekim riječima kojima se Isus, tijekom svoje muke, molio Ocu.
 
Prva molitva uslijedila je nakon Posljednje večere, kad Gospodin, „podiže oči k nebu i progovori: Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga – a zatim – proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo“ (Iv 17, 1.5). Isus traži slavu, zahtjev koji se čini paradoksalnim dok je Muka na vratima. Kakva je to slava? Slava u Bibliji pokazuje na objavljenje Boga, to je prepoznatljivi znak njegove spasenjske prisutnosti među ljudima. Isus je, pak, onaj koji na konačan način pokazuje Božju prisutnost i spasenje. I On to čini na Pashu: uzdignut na križu, on je proslavljen (usp. Iv 12, 23-33). Ondje Bog konačno objavljuje svoju slavu: skida posljednji veo i začuđuje nas kao nikad prije. Otkrivamo, naime, da je Božja slava sva ljubav: čista ljubav, luda i nezamisliva, izvan svake granice i mjere.
 
Braćo i sestre, neka ta Isusova molitva bude i naša: molimo Oca da ukloni velove s naših očiju kako bismo u ovim danima, gledajući Raspetoga, uzmogli prihvatiti da je Bog ljubav. Koliko puta ga zamišljamo kao gospodara, a ne kao Oca, koliko puta ga zamišljamo kao strogog sudca prije nego milosrdnog Spasitelja! Ali Bog na Uskrs poništava udaljenosti, pokazujući se u poniznosti ljubavi koja zahtijeva našu ljubav. Stoga mu dajemo slavu kad živimo sve što činimo s ljubavlju, kad sve činimo sa srcem, kao za Njega (usp. Kol 3, 17). Istinska slava je slava ljubavi, jer je jedina koja daje život svijetu. Naravno da je ta slava sušta suprotnost svjetovnoj slavi, koja se sastoji u tome da nam se netko divi, hvali nas, plješće nam: kad sam u središtu pozornosti. Božja slava, naprotiv, je paradoksalna: nema pljeska, nema publike. U središtu nisam ja, nego drugi: na Uskrs vidimo naime da Otac proslavlja Sina dok Sin proslavlja Oca. Nitko ne proslavlja samoga sebe. Možemo se zapitati danas: „Za koju slavu živim? Svoju ili Božju? Želim li samo primati od drugih ili također davati drugima?“.
 
Nakon Posljednje večere, Isus ulazi u Getsemanski vrt; i ovdje se također moli Ocu. Dok učenici ne mogu ostati budni i Juda dolazi s vojnicima, Isus počinje osjećati „užas i tjeskobu“. Proživljava svu tjeskobu zbog onoga što ga čeka: izdaja, prezir, patnja, neuspjeh. On je „žalostan“ i ondje, u ponoru, u tom očaju, upućuje Ocu najljepšu i najslađu riječ: „Abba“, to jest „tata“ (usp. Mk 14, 33-36). U kušnji Isus nas uči prigrliti Oca, jer se u molitvi Njemu krije snaga da se nastavi dalje u boli. U muci molitva predstavlja olakšanje, povjerenje, utjeha. U napuštenosti od sviju, u očaju koji ga obuzima Isus nije sâm, on je s Ocem. Mi, naprotiv, u našim Getsemanima često odlučujemo ostati sami umjesto da kažemo „Oče“ i pouzdamo se u Njega, poput Isusa, pouzdamo se u Njegovu volju, što je naše istinsko dobro. Ali kad u kušnji ostajemo zatvoreni u sebe same kopamo si tunel iznutra, to postaje bolno poniranje u sebe same koje ima jedan smjer: sve dublje u sebe same. Najveći problem nije bol, već način na koji se s njom nosimo. Samoća ne nudi izlaze; molitva da, jer je odnos, jer je povjeravanje nekome. Isus povjerava sve i sav se povjerava Ocu, donoseći mu ono što osjeća, oslanjajući se na Njega u borbi. Kad uđemo u naše Getsemani – svatko od nas ima vlastiti Getsemani ili ih imamo ili ćemo ih imati – sjetimo se ovoga: kad uđemo, kad budemo ulazili u naš Getsemani, sjetimo se moliti ovako: „Oče“.
 
Isus, na kraju, upućuje treću molitvu za nas Ocu: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine“ (Lk 23, 34). Isus moli za one koji su bili zli s Njim, za svoje ubojice. Evanđelje pojašnjava da se ova molitva događa u trenutku raspeća. Vjerojatno je to bio trenutak najoštrije boli kad su Isusova zapešća i stopala bila probijena čavlima. Ovdje, na vrhuncu boli, ljubav doseže svoj vrhunac: dolazi praštanje, to jest dar na n-tu potenciju, koja razbija krug zla. Moleći u ovim danima Očenaš možemo tražiti jednu od tih milosti: živjeti naše dane za slavu Božju, to jest živjeti s ljubavlju; znati se pouzdati u Oca u kušnjama i reći Ocu „tata“ i pronaći u susretu s Ocem oproštenje i hrabrost da oprostimo. Obje stvari idu zajedno. Otac nam oprašta, ali nam daje hrabrost da možemo oprostiti.
 
Pozdrav francuskim vjernicima na talijanskom jeziku
 
Koristim ovu priliku da izrazim svoju veliku ljubav i blizinu dijecezanskoj zajednici Pariza, svim Parižanima i cijelom francuskom narodu nakon požara u katedrali Notre-Dame. Draga braćo i sestre, jako sam ožalošćen i osjećam se tako blizu svima vama. Onima koji su se žrtvovali, izlažući čak svoj život opasnosti, da spase baziliku izražavam zahvalnost čitave Crkve. Neka ih Djevica Marija blagoslovi i podupre radove na obnovi: neka to bude zajedničko djelo, na hvalu i slavu Božju. Bog vas blagoslovio!
 
(kta/ika)
PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    7. kolovoz 2019.

    Papa Francesco, udienza generale in aula Paolo VI

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2019 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: