Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

25. lipanj 2019.

Iz katoličkog tiska

Katolički tjednik br. 13

Katolički tjednik br. 13

Sarajevo, 27. ožujak 2019.

Katolički tjednik

Zanemarivanje

„Mnoge plemenite duše ljube svojega bližnjega samo kad je nevoljan, bolestan, na umoru; ukratko, kada su sigurne u vlastitu nadmoć.“ Ugo Ojetti, Sessanta

U današnjem je vremenu široko rasprostranjen pojam „zanemarivanje“ te ga se primjenjuje na različitim razinama i u različitim kontekstima. Tako se, primjerice, često govori o zanemarivanju djece, a ovu žalosnu pojavu tretira i Konvencija o pravima djeteta ističući kako je država dužna poduzeti „sve potrebne zakonodavne, upravne, socijalne i prosvjetne mjere da zaštite dijete od svakog oblika tjelesnog ili duševnog nasilja“, što uključuje i zanemarivanje (usp. Čl. 19). Također, u sličnom se diskursu pojavljuje i zapostavljanje ostarjelih i onemoćalih roditelja, što je danas poprimilo pandemične oblike, a sveprisutno je – nerijetko uz pristanak i nagovor samih roditelja da se djeca „idu snaći vani“(!) – i u našim krajevima. Osim toga, zapadna civilizacija jako je osjetljiva i na zanemarivanje životinja, a na osobit način pasa kao kućnih ljubimaca. I ta je osjetljivost sama po sebi hvale vrijedna, ali s bitnom opaskom: kada ne bi očitovala kolektivnu licemjernost. Jer dok se govori o pravima životinja i sankcionira one koji ih krše, dotle se nijemo prelazi preko tragedija cijelih (dijelova) naroda, čije se sudbine više i ne spominju, nego se poima „normalnim“ da je to tako. Zanemarene sudbine kršćana na Bliskom istoku i, šire, u Africi i Aziji, te žalosna realnost događaja u ovdašnjim krajevima, zorno to pokazuju.

Razmišljajući uvijek pod egidom da jedno zlo ne može biti pravdano drugim, mogli smo nakon terorističkoga čina – ubojstva muslimanskih vjernika na Novom Zelandu 15. ožujka 2019., vidjeti kako ipak mnogi stvarnost ne percipiraju tom logikom. Očito je kako se i dobri ljudi teško mogu izdići iznad emotivnoga poimanja da je tuđi mrtvac zapravo samo „čovjek koji spava“, pa su onda „naše“ žrtve vrjednije od „njihovih“ žrtava. S time što se ovo „naše“ često proteže do najširih granica nacionalne i(li) religijske odrednice, tako da je, recimo, musliman u Africi „naš“, a kršćanin u susjednom selu „njihov“… i obratno. No, iskrenost i autentičnost nečijeg istupa protiv zločina(ca) i pijeteta kojega iskazuje prema stradalima, prepoznaje se u činjenici može li to isto zastupati i kada je riječ o „njihovima“, tj. onda kada su zlo počinili „naši“.

U ovom slučaju, nakon masakra u novozelandskom Christchurchu mnogi muslimani (ali i kršćani) diljem zapadnoga svijeta s pravom su ustali protiv nasilja nad nevinima. Možda su pak korak ispred ostalih otišli oni koji su ispred zgrade Parlamenta Kraljevine Danske u Kopenhagenu na otvorenom organizirali klanjanje džuma-namaza, „u znak prosvjeda“ za taj teroristički napad. Dakako, ubrzo su se našli članovi danske desničarske stranke Čvrsti smjer predvođene Rasmusom Paludanom koji su ih provocirali te čak zapalili i muslimansku svetu knjigu Kur'an. Ne odobravajući ni u kojem obliku taj čin desničara, valja zapitati koji je cilj organiziranja molitve na tom mjestu i još važnije: zašto nitko od tih muslimana, među kojima su i oni koji su jamačno došli iz nekih od zemalja Istoka, nisu digli svoj glas protiv istrjebljenja kršćana koje se tamo događa? Ili i oni, kao i liberalistički orijentirani zapadnjaci, smatraju kako je to „normalno“? Podsjećanja radi, prema istraživanju organizacije Open Doors, od 15 za život kršćana najopasnijih država svijeta – uz Sjevernu Koreju (komunističko i postkomunističko tlačenje), Eritreju (diktatorska paranoja) i Indiju (religijski nacionalizam) – 12 njih ima opasku: „islamic oppresion“, odnosno islamističko ugnjetavanje: Afganistan, Somalija, Libija, Pakistan, Sudan, Jemen, Iran, Sirija, Nigerija, Irak, Maldivi (!) te Saudijska Arabija. Pametnom dosta!

Na sličnoj razini stoji i zaborav stradanja Hrvata-katolika u BiH – ponajprije u Banjolučkoj biskupiji – od ruke onih koje je ideološki predvodio Radovan Karadžić. Jer nakon što ga je Haaški sud drugostupanjskom presudom 24. ožujka 2019. osudio na doživotnu kaznu zatvora, u javnosti se uglavnom stječe dojam kako je on kriv samo za pogrom Bošnjaka u Srebrenici (i Istočnoj Bosni) te teroriziranja stanovnika Sarajeva. O istrjebljenju katoličkog življa, rušenju crkava i ubojstvima nedužnih u područjima gdje uopće nije bilo ratnih sukoba, kao što je to u Banjolučkoj biskupiji – nitko ni riječi. Izgleda da je i to „normalno“, poput onoga što nitko od Srba, pa i Srpske Pravoslavne Crkve, nikada ne spominje zator katolika u II. svjetskom ratu gdje god je došla četnička čizma. 


Zaključak uvodnika pročitajte u tiskanom izdanju

Piše: Josip Vajdner
Katolički tjednik

PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    23. lipanj 2019.

    Papa Francesco - Santa Messa e Processione

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2019 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: