Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

20. ožujak 2019.

Iz katoličkog tiska

Naša ognjišta br. 3 (458)

Naša ognjišta br. 3 (458)

Tomislavgrad, 8. ožujak 2019.

Naša ognjišta

O eutanaziji

Smrt u suvremenoj kulturi (10)

Budući da se današnja medicina znatno razvila tako da može i smrt odgađati, liječnici počinju smatrati da je svaka bolest izlječiva, te da se bolesnika mora ustrajno liječiti. Nerijetko i liječnici smatraju svojom dužnosti da se bore za svaki trenutak produljenja ljudskoga života, premda znaju da je borba unaprijed izgubljena. Tako umirući čovjek biva lišen svoje smrti jer je stavljen među četiri gola bolnička zida, okružen svim mogućim medicinskim aparatima i umire sam i potpuno izoliran od svega.

Pitanje eutanazije

Tako se današnji čovjek suočava s pitanjem je li smrt baš uvijek sama u sebi zlo, i postaje li, barem u nekim slučajevima, i neko dobro? Točno je da je smrt lišavanje života, ali ako je život postao apsurdni bitak boli, patnje i poniženja koji traje samo zahvaljujući tehničkim aparatima kojima raspolaže moderna medicina, ima li on i dalje smisla? To su osnovna pitanja koja su otvorila bioetičku raspravu o dostojanstvu smrti i umiranja, jednako kao i pitanja eutanazije, aktivne i pasivne, paraeutanazije, ortoeutanazije, distanazije, asistiranoga samoubojstva, kao i palijativne medicine.

Rasprava o eutanaziji, tamo negdje od sedamdesetih godina prošloga stoljeća vrlo je živa, kao i rasprava o samom njezinu pojmu. Sam termin danas je silno opterećen jer se ne shvaća uvijek jednako, ali istodobno on ukazuje na stvarnost koja nije uvijek baš eutanazija.

U svome izvornom značenju eutanazija je označavala čovjekovu želju i molitvu za dobrom, tj. blagom, brzom i bezbolnom smrti, ili za blagim umiranjem. Potom je pojam eutanazije označavao pozitivnu brigu, zauzimanje, kao i njegu da se umiranje proživi bez tjelesnih boli i duševnih tjeskoba, ali tako da se poštuje sam život i naravni dolazak smrti. Treće, i najnovije značenje uključuje u sebi ona dva prva, ali poprima i novi sadržaj u smislu namjernoga i nasilnog oduzimanja života.

Izbjegavanje boli i patnje

U istome se smislu rabi i u crkvenim dokumentima: "Pod izrazom eutanazija misli se na čin ili propust koji po svojoj naravi ili s nakanom uzrokuje smrt kako bi se na taj način uklonila svaka bol. Eutanazija se, dakle, sastoji u nakani volje i u primijenjenim postupcima" (Deklaracija o eutanaziji).

Moralni teolog P. Vespieren je dao još kraću i precizniju definiciju eutanazije:

"Čin ili propust koji slobodno izaziva smrt pacijenta s ciljem da prikrati njegove patnje" (Eutanasia? Dall' accanimento terapeutico all'accompagnamento dei morenti). Dakle, definicije uvijek uključuju osnovnu činjenicu: volju da se pacijentu nanese smrt i to izravno. Sam izraz eutanazija danas se rabi i u značenju "samilosno ubojstvo" (aktivno ili pasivno, izravno ili neizravno).

Za izvorno značenje eutanazije, u njezinu smislu blage i nenasilne smrti, danas se rabi izraz pratnja umirućih: pružanje svake moguće i razumski opravdane pomoći, bez nasilja nad životom ili tijekom umiranja. Iz toga se danas razvila palijativna medicina ili skrb.

Eutanazija je, dakle, čin ili propust kojim se svjesno i namjerno zadaje smrt sebi ili drugomu, uza znanje osobe o kojoj je riječ ili bez njezina znanja, kako bi se time izbjegle boli i patnje te omogućilo što lakše umiranje i podnošenje okončanja života u skladu s dostojanstvom ljudske osobe. Najčešće se dijeli na aktivnu i pasivnu.

Aktivan i pasivan eutanazija

Aktivna eutanazija bila bi čin ili djelovanje izvršeno na bolesniku, najčešće u poznome stadiju bolesti, kojim ga se na bezbolan i prijevremeni način šalje u smrt, tako da mu se dadu prikladni lijekovi, obustavi hranjenje ili prekine rad aparata. Dakle, ona podrazumijeva konkretan eutanazijski čin kojim se usmrćuje bolesnik. Riječ je o stvarnoj nakani liječnika da bez posrednih čimbenika izvrši usmrćivanje bolesnika.

Pozitivna eutanazija označava sam eutanazijski čin koji je smrtonosan zbog izvršenja ili propuštanja izvršenja nekoga čina. Kažnjiva je i zabranjena u velikoj većini zemalja. Da bi pojmovi bili još jasniji, bolesnik se može eutanazirati aktivno-izravno učinjenim činom ili aktivno-propusnim činom. U prvome slučaju smrt je prouzročena, a u drugome slučaju smrt nije spriječena. Neki autori nabrajaju i još nekoliko podvrsta aktivne eutanazije kao što je aktivna dobrovoljna i aktivna nedobrovoljna eutanazija. Aktivna dobrovoljna bila bi davanje sredstava koji ubrzavaju kraj života na zahtjev pacijenta, a nedobrovoljna dopuštanje ubrzanoga kraja bez izričitoga zahtjeva onoga koji trpi.

Pasivna eutanazija, koja se kadšto naziva i neizravna ili negativna, jest ublažavanje boli i omogućivanje smirena i naravna umiranja. Riječ je, zapravo, o namjernome prekidu liječničke pomoći za produžavanje održavanja života ili pak obustava svake životne ili medicinske procedure s prešutnim dopuštanjem prijevremene “prirodne” smrti.

Pojam pasivne eutanazije često izaziva nesporazume. Zato se ističe činjenica: pasivna eutanazija je pasivna samo pred činjenicom bliže i neotklonjive smrti. Sva njezina pasivnost je u tome da se ne bori, ne odupire ionako neizbježnoj činjenici smrti. Spram umiruće osobe pasivna eutanazija nije nikada ni pasivna ni nezainteresirana.

Određenije značenje

U svakome slučaju eutanazija uključuje liječnikovu nakanu i postupke kojima se nakana i ostvaruje davanjem smrtonosnih sredstava ili nepružanjem pripadajuće pomoći pacijentu. Nekada se eutanaziji dodaju i posebni pridjevi koji joj daju još određenije značenje:

eugenička eutanazija koja ide za bezbolnim usmrćivanjem nakaznih ili nasljedno opterećenih pojedinaca;

ekonomska eutanazija: bezbolno uklanjanje duševnih bolesnika, invalida, staraca i neizlječivih, da bi se društvo oslobodilo ekonomsko nekorisnih, štetnih i neupotrebljivih članova;

kriminalna eutanazija bila bi bezbolno usmrćivanje društveno opasnih i nepoželjnih pojedinaca;

eksperimentalna eutanazija bila bi bezbolno usmrćivanje određenih ljudi u tijeku vršenja pokusa, istraživanja s opravdanjem unaprjeđenja znanosti; 

solidarna eutanazija bila bi bezbolno ubojstvo jedne ili više osoba, zbog neke više vrjednote, npr. da se spasi drugi život, pred prijetnjom odmazde i sl.

Pojavljuje se i termin paraeutanasija koji bi označavao prekid sa svakim oblikom podržavajućega liječenja. Tu je i termin ortoeutanazija koji označava prekid svakoga oblika liječničke asistencije. Danas se govori i o medicinski potpomognutom samoubojstvu prema kojemu liječnik ili medicinska osoba ne djeluje izravno ni osobno da oduzme život, ali drugoj osobi objašnjava, daje upute i tehnička sredstva da sama to učini.

Čini se, ipak, da današnji pojam eutanazije više podrazumijeva barem pasivni stav prema bijednome životu, koji možda i ne-željen u smislu voljnoga čina, već više označuje ne-volju za takvim životom, a manje želju za smrti. U tome se ona i razlikuje od pravoga samoubojstva koje se smatra aktivnim, uistinu voljnim i željenim stavom i činom da se oduzme vlastiti život, a može biti izazvano očajanjem, depresijom, protestom ili željom za smrti. Posljednjih se godina ovi termini sve više razlikuju, a zloća se traži upravo u činjenici je li samoubojstvo uistinu bilo aktivno izazvano ili je to bila posljedica želje da se umanje boli i patnja svoga nevrijednog života. (Nastavlja se)


Piše: prof. dr. sc. Luka Tomašević
Naša ognjišta

 

PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    17. ožujak 2019.

    Papa: in Quaresima la preghiera ci illumini

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2019 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: