Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

22. veljača 2019.

Poruke i poslanice

Sarajevo, 10. veljača 2019.

Propovijed biskupa Vukšića na Stepinčevo u sarajevskoj katedrali

Alojzije Stepinac, strpljivi svjedok i mučenik jedinstva

Na spomendan blaženog Alojzija Stepinca, 10. veljače 2019., u sarajevskoj katedrali Srca Isusova, Svetu misu u večernjim satima predslavio je mons. Tomo Vukšić, vojni biskup u Bosni i Hercegovini. Biskup Vukšić tom prigodom uputio je homiliju koju prenosimo u cijelosti:
 
ALOJZIJE STEPINAC, STRPLJIVI SVJEDOK I MUČENIK JEDINSTVA
„Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, i vašu će čuvati. A sve će to poduzimati protiv vas poradi imena moga, jer ne znaju onoga koji mene posla'“ (Iv 15,20-21).
 
I.
To su riječi, draga braćo i sestre, koje je Isus izrekao svojim učenicima za vrijeme Posljednje večere, neposredno prije rastanka od njih. Odnosno, one su dio Njegova govora, kojim im je tumačio njihovo dostojanstvo, ali također najavio progon i sebe samoga i svojih učenika. Već po tomu te iste riječi vrlo su prikladne kao početak i misao vodilja za razmišljanje na blagdan kršćanskih mučenika, pa tako i blaženoga mučenika Alojzija Stepinca. To prije svega zato što one govore koliko je Isus bio iskren i otvoren te svojim sljedbenicima nije skrivao ni ono najteže što će im se događati, odnosno da je također i često dio kršćanskoga poslanja biti neprihvaćen, pa čak i progonjen. S druge pak strane, Isus također jasno kaže, da će uzrok tih progona, koji će uslijediti, biti ustvari On sam, odnosno progon njegova imena, i to zato što progonitelji ne poznaju Boga.
 
U nastavku svoga govora Isus kaže, da su takvi progoni posljedica grijeha ljudi i njihove mržnje prema Bogu. Osim toga, međutim, prema Njegovu nauku, za kršćane progoni su prvenstveno prilika, u kojoj se daje svjedočanstvo za Isusa i po kojemu će oni biti vrednovani. To svjedočenje će Isusovi učenici činiti po Duhu Branitelju, kojega će im On poslati. Pri tomu, ponajprije Duh Branitelj će svjedočiti za Isusa, a tek onda i učenici koji će Duha primiti (usp. Iv 15,22-27), te je tako njihovo svjedočenje izvedeno i drugotno. To pak svjedočanstvo, prema Kristovu nauku, ako je vođeno ljubavlju prema Bogu i njegovim stvorenjima, privilegirano je sredstvo za posvećenje, na koje je pozvan svaki kršćanin.
 
Drugi vatikanski sabor u svojoj Dogmatskoj konstituciji o Crkvi, u poglavlju koje ima naslov „Opći poziv na svetost u Crkvi“, kaže: „Vjera uči da je Crkva, čije otajstvo izlaže Sveti sabor, trajno sveta. Krist, Sin Božji, koji se s Ocem i Duhom slavi kao 'jedini Sveti', ljubio je, naime, Crkvu kao svoju zaručnicu tako što je samoga sebe predao za nju, da je posveti (usp. Ef 5, 25-26), te si ju je pridružio kao svoje Tijelo i obasuo je darom Duha Svetoga na slavu Božju. Tako su svi u Crkvi, bilo da pripadaju hijerarhiji bilo da ih ona pastirski vodi, pozvani na svetost, prema onoj Apostolovoj: 'Ovo je naime volja Božja: vaše posvećenje' (1 Sol 4, 3; usp. Ef 1, 4). Ta se, pak, svetost Crkve neprestance očituje i mora očitovati u plodovima milosti, koje Duh proizvodi u vjernicima; ona se izražava u mnogo oblika kod pojedinaca, koji u svojem životnom redu teže savršenstvu ljubavi tako da izgrađuju druge“ (LG 39).
 
Savršenstvu ljubavi se teži, dakle, tako što se nastoji izgrađivati druge. Odnosno, tako što se za izgrađivanje drugih i ovoga svijeta daruje svoje talente, vrijeme, energiju i nastojanje. Svoju ljubav! Zapravo svoj život. Kao Isus! Tako su Krist i njegov način ne samo obvezujući kriterij za svakoga kršćanina, nego je to, u odnosu na prethodne Božje zapovijedi, i posvema nova i do tada nepoznata naredba Božje objave, koja je sadržana u Isusovim riječima: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge“ (Iv 13,34). Pri tomu bi kršćanski vjernik u načinu vršenja ljubavi i darivanja sebe trebao nastojati i činiti onako kako je to radio Isus, jer svaka ljubav, da bi bila kršćanska, mora biti kristolika. To zato što je sam Isus zapovjedio: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“ (Iv15,12).
 
Različiti su, naime, putovi i sredstva svetosti, ali svima njima kristolika ljubav daje životni dah i kršćanski duh. Odnosno, kao što nas crkveno učiteljstvo u obliku saborskoga nauka podsjeća: „'Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu' (1 Iv 4, 16). A Bog je u našim srcima razlio svoju ljubav po Duhu Svetom koji nam je dan (usp. Rim 5, 5); stoga je prvi i najnužniji dar ljubav, kojom ljubimo Boga ponad svega, a bližnjega poradi njega. Da bi pak ljubav poput dobroga sjemena u duši rasla i rađala rodom, svaki pojedini vjernik mora rado slušati Božju riječ te uz pomoć Božje milosti djelom ispunjavati njegovu volju, često sudjelovati u sakramentima, napose u euharistiji, i u svetim činima te se postojano posvetiti molitvi, samozataji, djelotvornom bratskom služenju i uvježbavanju u svim krepostima. Ljubav, pak, kao sveza savršenstva i punina Zakona (usp. Kol 3, 14; Rim 13,10), upravlja svim sredstvima posvećivanja, uobličuje ih i vodi njihovoj svrsi. Stoga je svaki pravi Kristov učenik obilježen ljubavlju prema Bogu i bližnjemu“ (LG 42).
 
Na kršćaninovu putu svjedočenja i svetosti, polaganje svoga života iz kršćanske ljubavi za Božju stvar ili druge ljude je, prema Isusovu nauku, najviši oblik kristolikosti, ljubavi i izvršavanja Božje volje te samim time najviši mogući oblik osobnoga posvećenja. A za bolje razumijevanje te istine neka nam opet pomogne nauk Drugoga vatikanskog sabora, sadržan u riječima: „Budući da je Isus, Sin Božji, svoju ljubav očitovao tako, da je za nas položio svoj život, nitko nema veće ljubavi od onoga, koji polaže svoj život za Isusa i za svoju braću (usp. 1 Iv 3, 16; Iv 15, 13). Stoga su neki kršćani već od prvih vremena bili pozivani, i uvijek će biti pozivani, na davanje toga najvećeg svjedočenja ljubavi pred svima, a osobito pred progoniteljima. Mučeništvo, dakle, kojim učenik postaje sličan Učitelju, koji je slobodno prihvatio smrt za spas svijeta, i njemu se u prolijevanju krvi suobličuje, Crkva smatra iznimnim darom i vrhovnim dokazom ljubavi. Iako je to dano samo malobrojnima, ipak svi moraju biti spremni ispovjediti Krista pred ljudima te ga na križnome putu nasljedovati usred progonstava, koja Crkvi nikada neće nedostajati“ (LG 42).
 
II.
 
Danas na blagdan bl. Alojzija Stepinca, kad Crkva pred nas kao uzor i zagovornika stavlja ovoga mučenika, a u skladu s katoličkim naukom o kršćanskom mučeništvu, sličnost ovoga blaženika s Kristom, Božjim svjedokom, je višestruka. Iz toga Stepinčeva bogatstva za ovu prilogu izdvajamo samo vrednotu jedinstva Crkve i krepost strpljenja zato što se čine posebice suvremenim. Uočavaju se vrlo lako u njegovu gotovo beskrajnom strpljenju iz kojega je proizašlo dosljedno i vjerno svjedočanstvo, sve do davanja života, za jedinstvo Crkve i neraskidivu vezu s Petrovim nasljednikom.
 
Kao što je poznato, ondašnja vlast nudila je osnivanje nacionalne Crkve, odvojene od Rima, a zauzvrat Stepinac ne bi bio suđen. Bez ikakva ustezanja, ondašnji diktator, dok je Stepinac krajem svibnja i početkom lipnja 1945. godine petnaestak dana prvi put bio u zatvoru, sazvao je neke predstavnike svećenstva, te im priopćio: „Ja bih sa moje strane rekao, da naša Crkva treba da bude nacionalna, da se više prilagodi naciji. […]. Ja bih želio, da vidim, da katolička Crkva u Hrvatskoj sada, kad imamo sve uslove tu, ima više samostalnosti. To bih želio, to je osnovno pitanje, to je pitanje, koje bi mi željeli riješiti, a sva ostala pitanja, to su sekundarna pitanja, koja će se lako riješiti“ (Benigar). Odnosno, kako je jedan drugi komunistički lider, govoreći o Stepincu, kazao: „Mi ne bismo imali ništa protiv njegova hrvatskog nacionalizma, samo ne možemo trpjeti njegovu privrženost Rimskom Papi“ (Milovan Đilas Ivanu Meštroviću).
 
Na ove i slične kušnje Stepinčev odgovor je bio svetački kratak i jasan: „Oni bi nam željeli nacionalnu Crkvu, Crkvu po uzoru ruske, kojom zapovijeda Staljin. Takovoj Crkvi oni bi rado dali subvencije, plaće, vratili i posjede, nju bi oni slavili u novinama, i koješta drugo. Ali je pitanje, da li bi takova Crkva zasluživala uopće ime Crkve Kristove.“
 
A što se pak Stepinčeva strpljenja u kušnjama tiče, kao i toliki drugi u ono vrijeme, on je bio izložen velikim opasnostima i nepravdama, koje je podnosio s uzornim strpljenjem. Čak ni u svojoj teškoj bolesti, kad su mu pokušali ponuditi ono što su smatrali da bi mu bila usluga, Stepinac nije dopuštao, da na bilo koji način bude dovedena u pitanje istina, kršćanska vjera i dobar glas Crkve. Molio je Boga za milost, da može vjerno izdržati do kraja. U tom smislu neka bude naveden samo jedan odlomak iz pisma, koje je on 1958. godine napisao tadašnjem biskupu u Skopju, mons. Smiljanu Čekadi. Biramo ga zato što je mons. Čekada kasnije upravo u ovoj katedrali propovijedao kao sarajevski nadbiskup. Piše njemu Stepinac: „Nanijeli su mi krvavu nepravdu i sad bih još morao moliti njih milost i reći im, da su oni u pravu, a ne Crkva, kad je dignula svoj glas na njihove nepravde […]. Ti se sjećaš višekratnih izjava maršala Tita, da dok je on tu, da mene neće biti u Zagrebu. Gospodin maršal si valjda utvara, da jako žalim za Zagrebom. Ni najmanje me ne vuče želja za Zagrebom niti za kakvim položajem. Moja jedina ambicija na ovom svijetu jest izdržati do kraja i preminuti u milosti Božjoj.“
Tako piše svetac! Strpljiv i vjeran.
 
Draga braćo i sestre!
 
Završavajući ovo razmišljanje, zahvalni smo Stepincu za primjer vjernosti jedinstvu Crkve i za uzor strpljenja. I znademo također da je on i danas, blaženik u nebesima, također strpljiv dok se na nov način u naše vrijeme nastavlja njegovo mučeništvo za jedinstvo Crkve. Blažen kakav jest, sigurno je opet mnogo strpljiviji negoli itko od nas i posvema predan Božjoj providnosti te nam je i po tomu uzor u našemu sadašnjem nestrpljenju. Stoga, neka dragi Bog nama svima, po primjeru i zagovoru blaženog Alojzija, dadne milost povjerenja u Božje proviđenje, krepost strpljenja i upornosti u izgrađivanju zajedništva i jedinstva dok, zajedno sa Stepincem i svim istinoljubivim ljudima, čekamo njegovo proglašenje svetim.
 
Katedrala u Sarajevu, 10. veljače 2019.
Na blagdan bl. mučenika Alojzija Stepinca
Don Tomo Vukšić
vojni biskup
PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    20. veljača 2019.

    Papa Francesco udienza generale

Prethodna Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2019 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: