Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

19. travanj 2019.

Intervju

Biskup Tomo Vukšić

Biskup Tomo Vukšić

Sarajevo, 6. veljača 2019.

Razgovor s mons. Tomom Vukšićem, vojnim ordinarijem u BiH

I pravo na Krista je elementarno ljudsko pravo

Mons. Tomo Vukšić prvi je vojni ordinarij u Bosni i Hercegovini. Rođen je u Studencima kraj Ljubuškog 9. siječnja 1954. Školovao se u Zagrebu, Sarajevu i Rimu. Tijekom dosadašnje karijere obnašao je različite pastoralne, administrativne i akademske dužnosti. Također, potpredsjednik je Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Biskup Vukšić dao je intervju za novi broj Biltena Sinode Vrhbosanske nadbiskupije, gdje je govorio o aktualnom problemu migracija, iseljavanju s naših prostora, općenito o ljudskim pravima, kao i o poslanju Crkve u suvremenom društvu.

Oče biskupe, zadnjih godina pred očima cijele Europe događa se velika migrantska kriza, a u proteklih godinu dana ista je stigla i na naš teren. U svezi svega toga u javnosti se počesto susrećemo s dijametralno različitim stavovima. Neki smatraju kako migrantima sljeduju sva moguća ljudska i građanska prava, pokatkada doslovno čak i veća od prava domicilnog stanovništva. S druge strane, neki drugi opet kao da nikako ne uspijevaju promišljati problem migranata izvan rigidnih okvira bodljikave žice, oštrih policijskih pasa i gumenih palica. U naznačenom diskursu, čovjeku nekako već iz opće kršćanske pameti razaznaje kako u svemu tome mora postojati i neka zdrava sredina, a za koju u javnosti nikako da čujemo. Što biste nam Vi o tome mogli reći?

Proces migracija je nešto što bitno obilježava vrijeme u kojemu živimo, pogotovo Europu u koju mnoštvo ljudi doseljava s različitih strana, prije svega Bliskog Istoka i drugih istočnih zemalja. To je nešto što je sa stanovišta uzroka u tim matičnim zemljama vrlo složeno. Negdje su to tragični razlozi, negdje su razlozi ekonomske naravi. Najrjeđi su razlozi znatiželje i turistički, a ovi egzistencijalni i ratni su pokrenuli vrlo mnogo ljudi s toga područja. Naravno da zemlje u koje ti ljudi dolaze imaju zakonsku i moralnu obavezu pobrinuti se za njih. S druge strane, istina je također da to doseljavanje vrlo bitno utječe na promjenu demografske, konfesionalne, kulturološke i svake druge slike zemalja u Europi u koje ti ljudi dolaze. S obzirom na posljedice, ljudima koji vode društvene procese svakako neće biti lako. Isto tako, važno je uočiti da se u naše vrijeme događa nešto što može biti nazvano neka nova seoba naroda. Međutim, proces migracija nikako nije neka nova stvar. Europa je bitno obilježena kroz cijelo 20. st. procesima migracija, preseljavanja unutar same Europe, kao i procesom useljavanja prema Europi i iseljavanja iz nje. Koliko je proces integracije zahtjevan i težak u pojedinim zemljama to najbolje znaju narodi i zemlje u koje su ti ljudi onda dolazili i ostajali. Sada opet dolazi mnogo ljudi, ne više iz kolonijalnih zemalja i razloga kao tijekom 20. st., nego zbog nekih drugih razloga, ali također iz zemalja koje su daleko Europi u kulturološkom a puno puta i u vjerskom i političkom smislu. Tako da slijedi nova vrsta integracije. Ali sva su ta pitanja koja treba postavljati ljudima iz političke i društvene sfere prije negoli crkvenim ljudima koji nisu pozvani rješavati ta pitanja, ali su pozvani pomoći kako ljudima koji dolaze tako i ljudima koji rješavaju njihove muke i probleme.

Vi kažete da bi se problemom migracija trebali prvenstveno baviti ljudi iz političke i društvene sfere, no izgledno je da bi i Crkva o tome trebala imati nekakav koncizan i transparentan stav?

Crkveni stav bi trebao biti onaj koji je isključivo crkveni. Naime, Crkva po svojoj vokaciji nije neka organizacija koju treba uspoređivati sa Crvenim križem, koja je pozvana rješavati sve konkretne ljudske životne probleme. Ona je, prije svega - na toj razini obveze pomagati ljudima - karitativna ustanova, što je drukčije nego Crveni križ. Crveni križ ili humanost, poštovanje ljudi jest nešto što je pretkršćanska općeljudska vrednota koju treba njegovati, poštivati, promovirati, ali kršćanstvo se ne smije zadržati na tome. Zapovijed ljubavi, koju primjenjuje Crveni križ, je ona da druge treba ljubiti kao sebe samoga. Međutim, ta zapovijed je pretkršćanska zapovijed, a kršćanska zapovijed je drukčija i nova i nazivamo je caritas. Isus Krist sam kaže: ''Zapovijed vam novu dajem: da ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio'' (Iv 13,34). Dakle, kriterij ljubavi koju kršćanin treba primjenjivati nije čovjek sam, ili njegova ljubav prema sebi samome nego Božja ljubav prema ljudima koju bi onda čovjek, vjernik kršćanin u svome životu trebao primjenjivati, oponašati, slijediti, nasljedovati itd. I to je bitna razlika caritasa i onoga što se zove humanost, filantropija, ljubav prema ljudima uzeta u najširem smislu riječi iz te humanističke perspektive. Smatram da se mnogo puta ne vodi dovoljno računa o tome što čini kršćansku ljubav specifično kršćanskom ljubavlju. Ponekad se ima dojam i da se u djelovanju nekih crkvenih organizacija, u djelovanju pojedinih crkvenih osoba ne vodi uvijek dovoljno računa o toj specifičnoj razlici između kršćanskog caritasa i općeljudskog poslanja na razini humanizma. U toj konkretnoj situaciji djelovanje Crkve trebalo bi biti na liniji caritasa koja je, naravno, pomoć ljudima, ali ne iz istih motiva iz kojih pomaže npr. Crveni križ i opći ljudski humanizam nego iz motiva da se bude prepoznatljivo u kršćanskoj ljubavi gdje je konačna svrha vječno spasenje ljudi. Svrha caritasa ne završava u pomaganju ljudima nego mu je svrha da, pomažući ljudima, te iste ljude približi Kristu i tako im omogući vječno spasenje. Obični ljudski humanizam svrhu svoga djelovanja ima u čovjeku samome. Nasuprot tome, kršćanska ljubav tu ne završava, ona nije imanentna nego je bitno eshatološki i motivirana i projicirana.

Pod proteklim pitanjem smo se susreli s naznakama problema jedne Crkve koja - čini se - više nastoji biti društveno relevantna nego kristološki autentična. Kako danas biti autentičan katolik i kršćanin a da pri tome ne upadnemo u onaj drugi ekstrem, bilo ultratradicionalizma, bilo zanesenjaštva i fideizma?

Svi ti ljudi koji dolaze u Europu imaju prava da im se pomogne i mi koji smo ovdje imamo obavezu njima pomoći. Jednostavno to je općekršćanska zapovijed, a svako drukčije mišljenje i ponašanje je daleko od kršćanstva. Međutim, osim što ti ljudi imaju svoja prava - a ponekad i veća prava od onih domaćih što je po sebi logično, jer smo mi neka svoja prava već ostvarili i konzumirali, a oni ih tek trebaju realizirati - često se zaboravlja da oni imaju i pravo na povratak, tj. biti tamo odakle su protjerani. To pravo na povratak ne znači samo sjesti ljude u prijevozno sredstvo pa ih vratiti, nego omogućiti tim krajevima odakle su protjerani da ako je rat - nastupi mir, ako je ekonomska i gospodarska kriza i ogromno siromaštvo - da se ti krajevi ekonomski razvijaju, odnosno, da se u te krajeve investira i da ti ljudi onda žive tamo gdje oni ustvari žele živjeti i da im se na takav način omogući povratak. S druge strane, kad se na području postkršćanske civilizacije i kulture, što npr. Europa postaje sve više, govori o ljudskim pravima iz kristološke perspektive, onda treba kazati također i to, da misijsko područje nije područje siromašnih ljudi i siromašnih krajeva, nego je to područje gdje ljudi ne poznaju Krista, gdje su daleko od njega ili ga više ne prihvaćaju. U tom smislu Europa je nedvojbeno po mnogočemu već odavno misijska zemlja. Prema tome, budući da svi ljudi imaju pravo i na Isusa, imaju pravo znati o Isusu, kršćani imaju obvezu biti svjedoci onoga što jesu. Pri tomu, naravno, treba uvijek postupati isključivo na način Kristove zapovijedi, da se ide po svijetu i svim ljudima propovijeda vjera u Presveto Trojstvo, Krista Spasitelja. Drugo je pitanje tko će to propovijedanje slobodno prihvatiti ili ga neće prihvatiti, što je također jedno od prava, koje treba poštivati.

Vratimo se još malo problemu migracija. I naši mladi odlaze, kao što odlazi i radno sposobno stanovništvo srednjih godina. Mnogi poslodavci u zemlji i regiji već prijavljuju krizu zbog nedostatka odgovarajućih kadrova. S tim u vezi, u susjednoj se Republici Hrvatskoj već najavljuje podizanje kvota za primanje stranih radnika, a čak se i u Crkvi već ponegdje može susresti svećenik ili bogoslov iz Afrike. Je li to naša neminovna sudbina, da se i mi na neki način pokušamo „okoristiti“ aktualnom migrantskom krizom ili ipak u svemu ovome postoje i neke druge kreativnije mogućnosti? Odnosno, postoji li način da još uvijek pronalazimo dovoljno vlastite snage i snaga?

Čini mi se da mi kao narod, kao Hrvati, trebamo biti dodatno osjetljivi na ovu tematiku ili problematiku. Prije svega, zato što je naša prošlost - naročito tijekom zadnjih stotinjak, dvjesto godina - bitno obilježena iseljavanjem, odnosno, odlascima u nepoznate i tuđe krajeve, gdje su naši ljudi imali potrebu da ih netko primi, da im omogući ostvarivanje njihovih prava: pronaći posao, stan, školovanje djeci itd. Prema tome, mi kao narod koji su neki drugi zadužili pomažući da ostvarimo svoja prava, po Amerikama, po Zapadnoj Europi, po raznim stranama svijeta, ne bismo se danas smjeli drukčije ponašati osim na način zahvalnosti toj prošlosti pa i sadašnjosti i uzvratiti tamo gdje možemo onima koji se danas nalaze u sličnoj situaciji pa doseljavaju ili samo prolaze kroz ove naše krajeve. Prema tome, već na toj razini postoji vrlo velik razlog da se afirmativno postavimo prema cijeloj toj tematici. S druge strane, sama činjenica da mnogi ljudi odlaze iz naših krajeva uvjetovala je i to da nema dovoljno ljudi da obavljaju određene poslove. No, to je proces koji je zapravo unutar cijele Europe prisutan. U mnogim zemljama nedostaju kvalificirani radnici u određenim zvanjima i mnoge od tih zemalja ili društava uvoze radnu snagu, recimo tako grubom terminologijom, s raznih strana svijeta. To isto pogađa nas. Ono što smo mi činili, recimo u Njemačkoj odlazeći tamo kao gastarbajteri ili na druge strane po svijetu i zapošljavali se, popunjavali demografske i radničke rupe u tim društvima, sad se to počinje događati nama. Jednostavno nemamo više dovoljno domaćega stanovništva da bi popunilo određene društvene obveze, obavljalo poslove itd., a netko to treba raditi. Naravno da će, pogotovo poslodavci, tražiti načina kako naći dovoljno radnika kako bi njihovo poduzeće zaista funkcioniralo.

Jedan od najznačajnijih mislilaca današnjice, inače libanonski kršćanin Nassim Nicholoas Taleb primjećuje kako su ljudi skloni razmišljati „u sloganima“. Pod tim podrazumijeva izvjesnu ljudsku sklonost nedosljednosti i hipokriziji, navodeći pri tome primjer desničara koji se po parlamentarnim skupštinama zalažu za neke - po sebi - tipično ljevičarske zakone (recimo, državna kontrola ekonomije), kao i drugi primjer zagriženih feministica koje kao šefice u svojim firmama na kraju ipak najradije zapošljavaju muškarce. S tim u vezi, zbilja se čini kako živimo u vremenima u kojima se nikada do kraja ne zna tko je zapravo tko. Stoga se pitamo smije li i kršćanin biti tako nedeterminiran i nedosljedan, recimo nešto kao „napola vjernik, napola nevjernik, i nadasve politikant“?

Svi vjernici su na neki način ugroženi u svojoj vjeri, svojim ljudskim slabostima i vanjskim okolnostima. Odnosno, kad bismo bili sto posto vjernici, onda bismo bili sveci. Ali to očito nismo. Naime, čini mi se da je realnost života, pa i vjerničkoga života, to da, uz to što jesmo vjernici, ipak nismo dovršeni vjernici ili, grubo rečeno, nismo sto posto vjernici. Uvijek postoji prostor za nadogradnju. Bez obzira koliko je netko vjernik i čovjek na dobar način, nikada nije do te mjere da se ne može biti i bolji. Dakle, prostor za ljudsku i kršćansku nadogradnju je prostor koji je uz ono što jesmo već ostvarili, uz realnost ljudsku i kršćansku, također stvaran prostor i u njemu treba djelovati. I ne treba obeshrabrivati to što postoje nedosljednosti, nelogičnosti koje naravno treba kritizirati. Taj prostor neostvarenoga je uvijek prvenstveno prostor šanse. Za mene to nikad nije bio prostor koji treba samo osuđivati i odbacivati. Zaista mislim da je ispravan filozofski i moralni pristup tome području kao prostoru šanse, još neostvarenih mogućnost. To što još uvijek nitko od nas nije do kraja realiziran niti u ljudskom niti u vjerničkom smislu, iz perspektive kršćanskog optimizma, nije razlog za pesimizam nego je razlog za nadu. To je prostor mogućnosti, prostor napretka, na koncu, rečeno teološki, to je prostor ostvarivanja svetosti. Prema tome, i kad te nedosljednosti postoje, njih treba uočavati, kritički se prema njima odnositi, ali na način da se to sve vidi kao prostor za napredovanje.

Možemo li pod problemom vjerničke nedosljednosti razmotriti i onaj specifični fenomen današnjice: S jedne strane, ankete i statistike pokazuju kako vjernika na svijetu nikad nije bilo više (barem u odnosu na prethodno stoljeće); s druge strane, taj isti vjernik se žali kako nikada u povijesti nije bilo bezbožnijeg vremena od ovoga?

To je razlika između onoga što zovemo statistika i intenzitet. Statistički rečeno, objektivno nikad nije bilo u povijesti toliko vjernika kao u naše vrijeme. To je posljedica djelovanja misionara i činjenice što zapravo nikada do sada nije bilo toliko ljudi. Međutim, iz same statistike automatski izvlačiti kvalitetu je logička pogreška. Dakle, tamo gdje postoji statistička demografska masovnost, ne znači da automatski postoji i kvaliteta, odnosno, intenzitet. U statističkoj masi može postojati ogromna količina onih koji su mlaki - kako ih Isus naziva. Prema tome, statistička pripadnost ne mora značiti, i najčešće ne znači, potpunu kvalitetnu identifikaciju sa svojom demografskom statističkom grupom. Naravno da je idealna situacija da se intenzitet, odnosno, kvaliteta posvema podudara s onim što se zove društvena ili statistička pripadnost. No to nikada nije bilo i nikada neće biti. Isto tako, ogroman broj ljudi u svojoj životnoj praksi jesu vjernici, ali nisu potpuno vjernici nego samo djelomično. Netko u intenzivnom smislu može biti jedan posto katolik, netko dvadeset, a netko pak devedeset devet. Samo sveci jesu sto posto. Prema tome, posvema ostvarena kvaliteta je rijetkost i u ljudskom i u vjerničkom smislu za razliku od statističke pripadnosti koja je mnogo češća stvarnost. S druge strane, kazao bih da ponekad nismo dokraja pravedni u prosuđivanju suvremenoga stanja. Nisam, naime, siguran da je postotak kvalitete danas manji nego u prošlim vremenima ako promatramo, recimo, zadnjih par stoljeća samo Katolički Crkvu. Vjerojatno ne postoji nijedno vrijeme u prošlosti Crkve, u prošlosti kršćanstva, koje je u tako malo vremena dalo toliko svetaca. Promotrimo li samo 20. st. - više je proglašenih svetaca u 20. st. nego u nekoliko stoljeća sveukupno prije toga. Ovo vrijeme jest obilježilo bezboštvo različitih oblika - ideološko, marksističko, nacističko, filozofsko, egzistencijalno, ratno i svako drugo. Ali u tom vremenu je nevjerojatno velika količina svetih likova koji su osvjetljavali to vrijeme. I nema dvojbe da je u 20. st., koje je mnogo puta definirano kao stoljeće mržnje, također vrlo često življena i kršćanska krepost ljubavi na način da je objektivno, čak se i statistički da izračunati, više svetaca proglašeno u tih sto godina negoli stoljećima prije toga. Pa brojne su istaknute figure na misionarskom području, na području papinstva, duhovnosti, caritasa itd. To su u novije vrijeme osobe kojima treba, u pozitivnom smislu, zavidjeti na njihovu liderstvu, kreposti, pripadnosti Crkvi itd., za razliku od nekih prošlih vremena gdje to baš nije uvijek tako bilo.

Oče biskupe, naš aktualni sinodski krug je posvećen temi socijalnog nauka Crkve, a ovdje smo već konstatirali kako to za Crkvu uopće nije jednostavno, a ni bezopasno biti socijalno osviještena i angažirana. S tim u vezi, što bi onda bio optimalni modus socijalne angažiranosti Crkve? Priča o pravednosti, vlastito svjedočenje pravednosti, ili nešto treće?

Crkva u svom nauku i ponašanju uvijek mora voditi računa da ona nije ni sindikalna, ni sudska, ni kulturna ni politička organizacija i nema nikakve oznake državnog aparata. Ona ništa od toga nije. Ona je zajednica vjere, spasenja i milosrđa. Ona je po svom teološkom i socijalnom nauku evangelizator također sindikalnih organizacija i političkih pokreta i državnih aparata i sudstva i kulture i svakoga društva općenito. Socijalni nauk Crkve je jedna od sastojnica ili metoda, načina evangelizacije društva. Dakle, Crkva nije ona koja bi kao lider predvodila i rješavala ta pitanja, nego navješćuje pravila, uspostavlja ili pomaže uspostaviti analizu, dijagnozu postojećega stanje i svojim načelima i konkretnom suradnjom pomaže rješavati ta pitanja. Ponekad možda nije ni lako uočiti tu delikatnu granicu između onoga što se zove društvena djelatnost ili socijalni društveni protagonizam od onoga što je crkveno poslanje. Ponekad se možda netko i zaleti na krivu stranu, vjerojatno u nesvjesnom zaboravu da je evangeliziranje izvorno poslanje Crkve.

Bismo li onda mogli za kraj reći da Crkva uvijek mora shvaćati tko je ona da bi shvaćala i svijet u kojem živi, i s tim u vezi i samu zadaću koju joj je činiti?

Svako djelovanje Crkve mora polaziti od samorazumijevanja nje same. Ona Crkva koja je svjesna sebe kao zajednice spasenja, ta Crkva će naći i način kako osmisliti svoje djelovanje. I pojedinci u toj Crkvi - uključujući svećenike, biskupe, teologe, redovnike, misionare, župnike, obične vjernike i sve one koji djeluju u karitativnim crkvenim organizacijama - u mjeri u kojoj posjeduju samosvijest izvornoga crkvenog poslanja i pridržavaju ga se, nikad se neće udaljiti od toga načina. Takvo crkveno poslanje nastavak je Kristova djela i načina. Na kraju krajeva, Krist nije predvodio društveni prevrat da bi rješavao ondašnja teška društvena pitanja, ali je na ''revolucionaran'' način uveo nova načela i pravila u društvo, po kojima su najteža društvena pitanja rješavana.


Razgovarao: vlč. dr. Mario Bernadić,
generalni tajnik Sinode VN

PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    17. travanj 2019.

    Papa Francesco, udienza generale sul Triduo pasquale

Prethodna Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2019 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: