Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

22. veljača 2019.

Predstavljamo

Biskup Tomo Vukšić

Biskup Tomo Vukšić

Zagreb, 5. veljača 2019.

Uvodna riječ biskupa Vukšića o aktualnostima u BiH na zasjedanju HBK i BK BiH

Na redovitom zajedničkom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, održanom 21. siječnja 2019. u prostorijama HBK u Zagreb, vojni biskup u BiH i dopredsjednik BK BiH mons. Tomo Vukšić održao je uvodnu riječ u točku dnevnog reda pod nazivom: Neke aktualnosti iz crkvenog i društvenog života u BiH. Uvodnu riječ biskupa Vukšića prenosimo u cijelosti:

Neke aktualnosti iz crkvenog i društvenog života u BiH

Dvojica predsjednika naših biskupskih konferencija, kardinal Vinko Puljić i nadbiskup Želimir Puljić, zamolili su me da vas, kao uvod u raspravu o temi „Aktualnosti iz crkvenog i društvenoga života“, podsjetim na ono što u obilježava društveni i crkveni život u Bosni i Hercegovini. U ovom odgovoru na njihovu zamolbu, bit će govora o nekim važnim društvenim pitanjima, potom o demografskom stanju katolika i na kraju bih se dotakao naše uzajamne unutarcrkvene solidarnosti. – Uz napomenu da ovo nije iscrpna analiza teme, o kojoj je govor, nego samo uvodna informacija za raspravu koja će uslijediti, dvojici predsjednika zahvaljujem za iskazano povjerenje, a vama svima unaprijed za strpljenje i zanimanje.

I.

BiH je već stoljećima, kao što je poznato, zemlja različitih naroda, kultura, civilizacija i religija. Kao takva, jednako dugo je složena i zamršena. Promatrana iz perspektive državne uprave, u posljednja dva stoljeća u njoj su se okušali skoro svi mogući oblici vlasti. Od feudalnog teokratskog, preko monarhija i diktatura, do današnjeg oblika, koji je mnogo više provizorij negoli demokracija i uređeno društvo. Postojeći oblik je kao neki teatar apsurda, na čijoj sceni se bez prekida izvodi uvijek ista tragikomedija, u kojoj se ubija pravdu. A viđena iz kuta projekcija za budućnost, BiH se danas nalazi između barem četiri vrlo prepoznatljive tendencije: održavanja statusa quo, federalizacije, unitarizma i secesionizma. Zato je u njoj iskreni dijalog egzistencijalna potreba, sredstvo za izgradnju pravednoga mira, društvenoga sklada, ozdravljenje rana iz teške prošlosti te osnaživanje svijesti i vlastitoga poziva vjerskih zajednica da moraju biti moralna vertikala društva.

Prema rezultatima posljednjega popisa stanovništva, u BiH živi samo oko 15% katolika. Istovremeno, pravoslavaca je oko 31%, a muslimansko stanovništvo je naraslo na nešto preko 50%. To znači da je BiH, nakon Albanije i Kosova, time postala treća država u Europi, gdje je muslimansko stanovništvo u apsolutnoj većini. To je podatak od ne maloga značenja, ne samo za ovo područje nego i mnogo šire.

Iako je, u smislu materijalne obnove, vidljiv napredak u posljednjih dvadesetak godina, još uvijek postoji velika potreba liječenja psiholoških rana i dubokih trauma, nastalih za vrijeme posljednjega rata. Stoga se, kao apsolutan prioritet, nameće potreba uspostave legalnih, društvenih, političkih, kulturnih, vjerskih i gospodarskih pretpostavki radi izgradnje i uspostave pravednoga i trajnoga mira, utemeljenoga na dijalogu u punom poštivanju prava pojedinih osoba i triju konstitutivnih naroda. A radi postizanja te svrhe, potrebna je konkretna suradnja svih sastojnica društva, uključujući one vjerske.

Gledano iz katoličke perspektive, međureligijski dijalog je općekatolička misao Drugoga vatikanskog sabora, a na licu mjesta on je egzistencijalna i moralna potreba naše svakodnevice, jer se radi o zemlji, koju nastavaju ljudi triju velikih vjerskih grupa. Nastavaju je i različiti narodi. U njoj su prisutne također razne kulture i civilizacije: srednjoeuropska kršćanska i mediteranska kršćanska, te bizantinsko pravoslavna i bizantinsko otomanska. Njihovi pripadnici, k tomu, tradicionalno žive zajedno u istim gradovima i selima i stoga su predodređeni za međusobnu suradnju. Međutim, zamisao i praksu dijaloga, metodologiju koju se pri tomu slijedi i svrhu dijaloga vjerske zajednice i društvene strane, kako po svijetu tako u BiH, ne razumiju jednako niti vrše na isti način, što je otvoreno pitanje i velik problem.

Bošnjački muslimani su apsolutna većina u jednom dijelu BiH, a srpski pravoslavci to isto u drugom entitetu, dok su hrvatski katolici manjina na obje strane. To omogućuje česte i mnoge manipulacije protiv hrvatskih katolika. A u traženju pravednoga rješenja za ovu situaciju, Hrvati predlažu federalizaciju cijele zemlje, što načelno podržava i Europski parlament, a to ne prihvaćaju ni Srbi ni Bošnjaci. Naspram tomu, naime, kod Bošnjaka je snažan unitarizam ili želja za održavanjem barem sadašnjega stanja. Srbi pak često izražavaju želju za povratkom izvornomu Daytonu a nije im nepoznat čak ni secesionizam, dok međunarodna zajednica uglavnom štiti postojeće stanje.

Hrvate frustrira nepravedna unutrašnja podjela BiH na dva entiteta, čija je upravna struktura u oba slučaja na njihovu štetu, zatim neriješeno nacionalno pitanje te činjenica, da biračku volju pojedinca i naroda obezvrjeđuje izborni zakon. Taj zakon Hrvatima ni na jednoj razini, gdje su u manjini, ne osigurava mogućnost, da sami sebi izaberu predstavnike. Time, na etičkoj razini, legitimitet kao kriterij društvenoga predstavljanja biva često spriječen i ne-etičnost legalizirana, a na psihološkoj razini pojedini birač i narod frustrirani. To jest, budući da drugi nerijetko odlučuju tko će im biti predstavnik, brojni Hrvati se osjećaju poniženi, jer su tretirani kao da su učenici u školi za djecu s posebnim potrebama. Ta pojava ima za negativnu posljedicu i to, da se u nedogled odgađa unutarhrvatska demokratizacija i zdravi pluralizam, jer postoji potreba za zbijanjem redova. Uz to, majorizacija i opstrukcija, a ponekad i lažan samoproglašeni hrvatski identitet pojedinaca u državnoj upravi i diplomaciji, primjenjuju se na štetu dostojanstva i prava Hrvata, posebice kod donošenja važnih odluka i preuzimanja nekih služba.

Pitanje entitetskih vlada u Federaciji BiH i Republici Srpskoj poseban je problem, jer je u njih strukturalno ugrađena mogućnost preglasavanja i diskriminacije manjine. Naime, voljom visokoga predstavnika, amandmanski je u ustave oba entiteta intervenirano 2002. godine, te je otada ustavna obveza, da se njihove vlade sastoje od predsjednika i 16 ministara.

U skladu s tom odlukom visokoga predstavnika, u vladi RS je „osam ministara iz reda srpskog, pet iz reda bošnjačkog i tri iz reda hrvatskoga naroda” (čl 92). A u Federaciji BiH vlada ima „osam ministara iz reda bošnjačkog, pet ministara iz reda hrvatskog i tri ministra iz reda srpskog naroda” (IV B čl. 4). Primjenjujući spomenute ustavne propise, u oba entiteta vlade mogu, apsolutnom većinom glasova, lege artis,donositi odluke protiv hrvatskih interesa, a da glasovi hrvatskih ministara to ne mogu spriječiti. Na ovaj način cijela BiH je, po crti teritorijalne podjele na dva dijela iz Daytona, također na razini političke i upravne moći, koju utjelovljuju ove dvije vlade, u obliku stvarne vlasti podijeljena u dva dijela: većinski srpski i većinski bošnjački, kao što je učinjeno s teritorijem u Daytonu.

U postojećem stanju stvari, samo Hrvati traže izmjene izbornoga zakona i garanciju legitimnoga predstavljanja, dok ni Srbi ni Bošnjaci ne pokazuju zanimanje za to a, pravno i realno gledajući, bez njihovih glasova u redovitoj proceduri nije moguće promijeniti zakon. Dapače, u sadašnjem stanju, odgovara im da sve ostane kao do sada, dok visoki predstavnik najavljuje, da neće koristiti svoje ovlasti i nametati reforme, što bi inače bila druga mogućnost promjene toga zakona.

Katoličke, pravoslavne i muslimanske odgojne ustanove organiziraju, ponajviše na insistiranje katoličke strane, konkretne oblike suradnje kao što su studijski susreti, karitativna djelatnost, posjeti studenata i mladih, no poželjna bi bila aktivna teološka i svaka druga suradnja, koja bi bila izvorno vjerska.

Pokoja radikalna islamska grupa prisutna je u BiH. Dogodio se i pokoji atentat sa smrtnim posljedicama ali, srećom, mnogo manje negoli na nekim drugim stranama.

Državna vlast je 2006. godine sa Svetom Stolicom potpisala Temeljni ugovor, a 2010. i Ugovor o dušobrižništvu vojnika i osnutku Vojnog ordinarijata. Njihova provedba još uvijek čeka, čak i na vrlo jednostavnim pitanjima kao što je ozakonjenje vjerskih blagdana. Skoro jednaka situacija je s ugovorom, koji je BiH potpisala sa Srpskom pravoslavnom Crkvom, a koji je uglavnom kopija onoga potpisanoga sa Svetom Stolicom. No sličan ugovor s Islamskom zajednicom još uvijek nije potpisan. U prošlosti je ta zajednica smatrala da joj takav ugovor nije potreban. U novije pak vrijeme, predloženi ugovor s tom zajednicom, kako neki kažu, sadržavao bi pozitivnu diskriminaciju, jer navodno predviđa veća prava Islamskoj zajednici negoli drugima.

Neka vjerska prava često su pak samo djelomično poštovana, kao na primjer: sloboda vjere, autonomija vjerskih zajednica, poučavanje vjeronauka u svim odgojnim ustanovama, položaj i djelovanje karitativnih ustanova, dušobrižništvo zdravstva, zatvora, policije i vojnika, nejasna porezna politika glede neprofitnoga djelovanja crkvenih pravnih osoba, način dobivanja dozvola za gradnju vjerskih objekata itd. Druga prava su pak nerijetko onemogućena, kao što su: neka prava studenata i nastavnika u ustanovama u vlasništvu vjerskih zajednica, puna primjena državnoga zakona o slobodi vjere te ugovora koji su potpisani sa Svetom Stolicom i s drugim zajednicama, zdravstveno osiguranje vjerskih službenika, vraćanje dobara oduzetih za vrijeme komunističkoga režima itd.

II.

Nakon posljednjega rata sveukupno stanovništvo BiH, prema službenim podacima, koji obuhvaćaju razdoblje od 1996. do 2017. godine, zahvatio je proces depopulacije, povećanja prosjeka starosti stanovništva, proces vrlo ubrzanoga smanjenja broja rođenih, povećanja broja umrlih i novo iseljavanje. To se odnosi na pripadnike svih etničkih i vjerskih grupa ali, zbog nedostatka odvojenih podataka za svaku grupu, nije moguće napraviti komparativan prikaz, koji bi nas sigurno zanimao. Pa ipak, evo dva primjera.

Prvi: Da proces denataliteta pogađa sve grupe, dokazuje podatak da je 2017. godine cijela BiH (Bošnjaci, Srbi, Hrvati, ostali), prema službenim podacima, imala negativan priraštaj za -7.178, a katolici (Hrvati), prema crkvenim izvorima, iste godine su u tomu sudjelovali s -2.295. To znači da bi iste godine Bošnjaci, Srbi i ostali, uzeti svi zajedno, bili na -4.883.

Drugi primjer: Da bi se uočio problem depopulacije kao proces, dovoljno je podsjetiti da je, na razini cjelokupnoga stanovništva, BiH 1996. godine imala pozitivan priraštaj za čak 21442, dok je 2007. godine prvi put imala negativan priraštaj koji je iznosio -1209. U međuvremenu je taj negativan priraštaj 2015. godine dosegao -8164, dok je 2017. godine u BiH bilo 7.178 smrti više negoli rođenja.

Kad se tomu dodaju podaci o iseljavanju, o kojima svake godine izvještavaju nadležne ustanove, onda stvar postaje još očitija. No, nije uvijek prisutna svijest, da proces iseljavanja treba promatrati u okviru sličnih događanja u okolnim zemljama, što je u izravnoj uzročnoj vezi i sa stanjem u zapadnim zemljama, koje svoje gubitke stanovništva nastoje nadoknaditi planskim useljavanjem.

Prema konačnim službenim rezultatima popisa stanovništva iz 2013. godine, koje je objavila Agencija za statistiku (2016.), u BiH je 3.531.159 stanovnika.

Prisutnost katolika i Hrvata u BiH, izražena u apsolutnim brojevima, prema suvremenim popisima stanovništva (prvi 1879.), bila je u porastu sve do 1971. godine, otkada je u opadanju. Međutim, porast broja drugih, istovremeno, bio je mnogo brži i veći, pa je prisutnost katolika, izražena u relativnim brojevima (postocima), prema službenim rezultatima svih popisa stanovništva, u neprekidnom opadanju još od 1931. godine. Naime, Hrvati su 1971. godine (popis prema narodnoj pripadnosti) doživjeli svoj novovjeki apsolutni maksimum (772.491), a godine 1931. (popis prema vjerskoj pripadnosti) su doživjeli relativni maksimum od 24,01%, da bi godine 1991. (popis prema etničkoj pripadnosti) pali na 17,4%. Tako je ponovno uspostavljen stari povijesni proces smanjivanja hrvatske i katoličke prisutnosti u BiH.

Nakon što je u posljednjem ratu (1991.-1995.) stradalo, prognano i raseljeno vrlo mnogo ljudi, službeni rezultati popisa stanovništva iz 2013. godine, kažu da je u BiH 544.780 (15,43%) Hrvata, 1.086.733 Srba (30,78%) te 1.769.592 Bošnjaka (50,1%). Prema istom popisu, u BiH je 1.790.454 muslimana, 536.333 katolika, 1.085.760 pravoslavaca, 10.816 agnostika, 27.853 ateista, nisu se izjasnili 32.700, ostalih 40.655 te nepoznate vjerske pripadnosti 6.588.

Broj katolika, koji je rezultat istoga popisa stanovništva (536.333), dosta je veći od broja katolika, kojim raspolažu nadležne ustanove Katoličke Crkve. Naime, prema izvještajima biskupskih ordinarijata, koji su prikupljeni od svih župnih ureda na području pojedinih biskupija, procjenjuje se da je u BiH na kraju 2017. godine bilo 376.134 katolika, što bi bilo za 14.107 manje negoli prethodne 2016. godine.

Stoga ostaje otvoreno pitanje: Tko je bliže istini: procjene župnikȃ o ukupnom broju katolika i Hrvata, u kojima se može prevariti, ili rezultati službenoga popisa, za koje neki kažu, da su manipulirani i „napumpani” i da se najviše zbog toga čekalo čak tri godine na njihovo objavljivanje? No, budući da Hrvati u velikoj većini žive u manjim gradovima i seoskim sredinama, gdje župnici dobro poznaju vjernike, njihovi izvještaji su vjerojatno bliži istini o stvarno prisutnim katolicima.

Prema zbirnim podacima Biskupskih ordinarijata, prirodni priraštaj katolika u BiH 1996. godine bio je pozitivan za 1467. On se poslije toga svake godine smanjivao, ali je bio pozitivan sve do 2001. godine. Međutim, od 2002. godine do danas katolici u kontinuitetu imaju negativan priraštaj. Dapače, on stalno opada tako da je 2017. godine bio je čak -2295. Taj rezultat je zbroj odnosa broja krštenja i sprovoda u pojedinim biskupijama: Banja Luka -321, Sarajevo -1872, Trebinje -112 i Mostar +10. A samo usporedbe radi, 1996. godine Banja Luka je s prirodnim priraštajem bila na samo -4, Sarajevo na pozitivnih +247, Trebinje na +96 a Mostar na čak +1128.

Novo iseljavanje je drugi veliki problem katolika. Prema crkvenim podacima, katolici su, nakon preživljene ratne tragedije i početnoga laganog povratka poslije rata, najbrojniji bili 2003. godine, kada ih je bilo 464.821. Otada njihov ukupan broj stalno opada, a posljednjih godina taj pad se ubrzava te je narastao na oko 14.000 godišnje. Prema istim crkvenim izvorima, na kraju 2017. godine katolika je 376.687, što je, u razdoblju od petnaest godina, gubitak od 88.687, odnosno oko 19%. U tom općem gubitku vlastiti negativan priraštaj sudjeluje s 21.049, što znači, da je iz BiH u tom razdoblju, prema crkvenim procjenama, iselilo 67.638 katolika. A budući da se odseljavaju uglavnom mlađe osobe, dok su u fertilnim godinama, to već sada ima velike posljedice na prosječnu dob preostalih vjernika, a za budućnost najavljuje opasne posljedice glede nataliteta.

Nakon posljednjega rata biskupija Banja Luka imala je najviše vjernika 1999. godine, Sarajevo 2002., Mostar 2006., a Trebinje 2005. U odnosu na te njihove pojedinačne poslijeratne maksimume, demografski gubici, nastali nakon toga, u našim biskupijama su postali novi opasan proces. Tako je, novim iseljavanjem i negativnim priraštajem, Banjolučka biskupija tijekom posljednjih 20 godina ostala bez 42% vjernika (-22.560) koji su bili na području biskupije 1999. godine, Sarajevska bez 29% (-63.658) u odnosu na 2002. godinu, Mostarska bez 10% (-21.156) nakon 2006., a Trebinjska bez 12% (-2.675) od 2005. godine. U tom događanju, posebice velike posljedice ostavit će odlazak intelektualaca raznih profila.

Nakon što je broj Hrvata i katolika u BiH krajem 20. stoljeća skoro prepolovljen zbogratnih progona, raseljavanja i iseljavanja, demografski pad katolika i Hrvata u BiH u razdoblju poslije toga posljedica je istovremenoga djelovanja mnogih uzroka. Među njima najvažniji su: izostanak političke i materijalne podrške povratku prognanika i raseljenih; vrlo negativan prirodni priraštaj; novo iseljavanje; visoka stopa nezaposlenosti koja potiče iseljavanje u potrazi za poslom; politička i pravna nesigurnost; korupcija i frustracija; novo iseljavanje kao posljedica planova razvijenih zemalja da nadoknade vlastite demografske gubitke i dobiju radnu snagu; nedovoljna društvena i materijalna podrška ženama koje žele rađati; sve veća kriza bračnoga morala i sekularizacija; kriza svijesti kod vjernika o vrijednosti života i roditeljskoj suradnji s Bogom stvoriteljem; odlazak mladih i visoka prosječna dob stanovnika kao razlog neplodnosti itd.

III.

Traženje pravednoga političkog rješenja za sve u BiH, a time i složenoga problema katolika i Hrvata, obveza je državne vlasti i međunarodne zajednice. Pri tomu, ponavljamo socijalni je nauk Crkve: od sudbinske je važnosti, da se državna vlast ozbiljno zauzme za stvaranje ozračja sigurnosti svake vrste. U okviru toga, posebice bi bilo korisno podizanje političke i pravne sigurnosti cijeloga društva i ustavno pravne jednakosti svih pojedinaca i naroda, koja će pogodovati gospodarskom razvitku, bez kojega je gotovo nemoguće zaustaviti iseljavanje, a ni podići natalitet. Od presudne bi koristi bilo, da se donese državni plan demografske obnove i omogući povratak onima koji to žele. Tomu bi doprinio i pravedan teritorijalni i upravni preustroj cijele države u pravcu federalne reorganizacije cijele BiH na način, kako je to nekada davno učinjeno u npr. Švicarskoj. Na lokalnoj razini, Hrvati stalno trebaju osnaživati i njegovati svoje ustanove nacionalne kulture i znanosti, a od velike koristi bilo bi također definiranje osnovnih interesa naroda,koje bi sve hrvatske snage promovirale i zastupale kroz demokratizaciju političkoga djelovanja stranaka i održavanje dobrih veza s Hrvatskom i svjetskim centrima moći.

Usporedno s time, na području crkvenoga djelovanja znademo da je hrvatski narod, o kojemu je ovdje govor, uz rijetke i drage iznimke, kao što je na primjer zajednica ukrajinskih grkokatolika, jedina živa Katolička Crkva u BiH. To jest, ako ima Hrvata, ima i Katoličke Crkve. A kao sadašnji predstavnici te žive Crkve i njezinih ustanova, zahvalni smo svima koji su ovoga svjesni, jer ta svijest je pretpostavka za svaki drugi oblik stvarne solidarnosti. Ta naša zahvalnost je dug prema brojnim osobama i ustanovama koje pomažu, i naša obveza radi božanskoga prava Crkve da bude po svemu svijetu, radi jačanja njezina kredibiliteta i unutrašnjega jedinstva, radi uspostave pravednoga društva i radi davanja doprinosa u traženju poštenih rješenja za sve ljude, radi čuvanja zajedništva Naroda. U tom smislu za Katoličku Crkvu, na lokalnoj razini, bila bi vrlo važna provedba Temeljnog ugovora sa Svetom Stolicom, koji je potpisan još 2006. godine, kao i onoga u vezi Vojnog ordinarijata (2010.), te Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju Crkava i vjerskih zajednica (2004.). Međutim, u ovom času nema naznaka da državna vlast to namjerava učiniti. I možda upravo primjer ignoriranja i neprovođenja vlastitoga Zakona i tih dvaju međunarodnih ugovora ponajbolje oslikava kakav je stvarni odnos vlasti prema katolicima i njihovoj Crkvi.

U nastojanju oko općega dobra u BiH i budućnosti naše Crkve i Naroda na tom području, zahvalni smo za svaki oblik solidarnosti, jer pomaže katolicima koji su još uvijek tamo. Na njih treba biti stavljen naglasak sveukupne brige, jer oni su dokaz da Crkve ima u BiH i garancija da će je biti. Njima na vrlo konkretan način pomažu brojni dobri ljudi i dobrotvorne ustanove, ponajviše crkvene, kada imaju sredstava i koliko mogu. I kamo sreće da to možemo kazati također za međunarodnu zajednicu koja je, prema nekim izvorima, katolicima dodijelila samo oko tri posto od ukupne pomoći koju je unijela u BiH.

Državna vlast u Republici Hrvatskoj svake godine daruje ne mala sredstva pomoći Hrvatima u BiH, na čemu smo vrlo zahvalni. I nadamo se da se neće umoriti u vršenju dobrote. No neka mi bude dopušteno, uz iskrenu i veliku zahvalnost, izreći i osobnu želju koju, vjerujem, dijele i ostala braća biskupi: Volio bih da se mnogo više tih darovanih sredstava ulaže u stvaranje radnih mjesta i gospodarski razvitak, jer samo to će zadržati naše ljude.

Najviše smo zahvalni svakomu od vas, braćo biskupi, vašim biskupijama, svećenicima, redovništvu i pojedinim vjernicima, kao i ovoj Hrvatskoj biskupskoj konferenciji za brojne molitve i darove. Znademo da će tako biti i ubuduće. Osobito vidljiv znak toga je Tjedan duhovne i materijalne veze i solidarnosti s Crkvom u BiH, koji organizirate svake godine, a prikupljena sredstva se daruju potrebitima. Važno je to, jer ni jedna naša biskupija nema siguran izvor prihoda niti zato može imati proračun. Isto vrijedi i za Biskupsku konferenciju BiH. U materijalnom smislu živimo zahvaljujući Providnosti, koja budi darežljivost naših vjernika i dobrih ljudi i ustanova u inozemstvu, bez čije dobrote bi naše djelovanje bilo jedva moguće.

Zahvalni za veliku solidarnost i dobrotu vjernika u našim biskupijama i za sve vas dobre ljude i ustanove, hvala vam za strpljenje.


Sarajevo, 19. siječnja 2019.

Mons. Tomo Vukšić, vojni biskup
i dopredsjednik BK BiH


foto

PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    21. veljača 2019.

    Papa Francesco: ascoltiamo il grido dei piccoli che chiedono giustizia

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2019 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: