Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

24. lipanj 2019.

Intervju

P. Marko Glogović

P. Marko Glogović

Zagreb, 29. siječanj 2019.

P. Marko Glogović

Pozvani smo biti „pokret otpora“ na Isusov način

U povodu Dana života i Dana posvećenog života, razgovarali smo s p. Markom Glogovićem, pavlinom koji već 20 godina promiče život i štiti nerođene

P. Marko Glogović rođen je 14. listopada 1976. u Zagrebu. Široj je javnosti poznat kao pro-life aktivist, pisac i tajnik Hrvatske pavlinske provincije. Teologiju je završio u Poljskoj, a zaređen je 2002. u Zagrebu. Kroz razne projekte i pothvate već 20 godina promiče dostojanstvo ljudskog života i staje u obranu nerođene djece, a kroz to živi pavlinsku karizmu. 

Ovih dana Crkva obilježava Dan posvećenog života. Što je to posvećeni život i kakva je uloga redovnika i redovnica u Crkvi i svijetu?

„Posvećeni život“ je sintagma koju koristimo u katoličkom svijetu za opis jedne posebne misije na koju, uz mnoge različite pripadajuće karizme, Gospodin poziva neke duše. Najčešće poziva one koji su slabi, nemoćni, krhki, a ne – kako ljudi znaju misliti – one koji su nešto vrlo posebni, pa ih onda još i poziv čini „posebnijima“ i „boljima“. Tako se, od Božje milosti pozvani vjernici, okupljeni u redove, družbe i institute posvećenog života odlučuju na življenje kršćanstva u većoj sjedinjenosti s Isusom Kristom, u odvojenosti od mjerila i tzv. vrijednosti svijeta, u silnijoj borbi s mentalitetom tjelesnosti, u većem angažmanu oko djela ljubavi prema bližnjima, u "treniranju" svetosti u svagdanjim okolnostima križa i ovozemaljskog krivudavog puta. Tako bi se to lijepo reklo, ali u biti redovnici su pozvani biti jedan konkretan znak živoga Boga u svijetu kojega usmrćuje grijeh i prekriva tama. Mi smo također i prije svega grješni ljudi kojima se Bog smilovao i dao nam priliku da Ga nalazimo i spoznajemo u pojačanoj molitvi, žrtvama, zajedništvu.

Što u kontekstu današnjeg vremena znači biti redovnik?

Nažalost, danas su redovnici sve manje „znak“ i vrlo je teško naći neku razliku života u samostanu od svijeta i svjetovnoga. Mnogo je tu razloga, ali je tako: ne želim lagati i glumatati. Papa Franjo je skinuo zlatni lanac oko vrata i zamijenio ga srebrnim, i na mnoge druge jasne načine pokazao kako i kamo Duh Sveti želi voditi i odvesti Crkvu. Međutim, mi smo to isto učinili – ali samo to, izgleda. Nama je lakše živjeti od starih dobrih slogana i do iznemoglosti ponavljati naučene fraze. Zbog komotnosti, lijenosti, ljudskih obzira, bogatstva, prestiža, karijerizma i plitkosti u duhovnosti uistinu i jest tako: samo u Njemačkoj je broj redovnika od Drugog vatikanskog koncila do danas smanjen za 100 000 (!!). Pogledajte tko se u nas od redovnika bavi molitvenim zajednicama, na primjer? Skoro pa nitko, svi bježe i svi samo kritiziraju. Stalno neki novi kompromisi, neke nove prazne zgradurine. I tako dalje. Ipak, redovništvo raste u broju i svetosti u drugim zemljama i kontinentima gdje se vjerno misionari, trpi, gdje se dijeli s potrebnima i gdje se sačuvala jednostavnost života; gdje su i braća progonjena. Gdje se slušaju zakoniti poglavari i gdje se ne pada u depresiju zbog izgubljene ili nedobivene "titulice" ili godišnjeg odmora ili kakve već još gluposti. Dakle, da odgovorim na pitanje: danas redovnik znači biti prvo vjernik, a onda i vjernik koji svakodnevno traži više i nije zadovoljan svojom mlakošću. Ali prvo vjernik. Kod nas će pravilo postati male zajednice koje će se morati ili vratiti korijenima ili potpuno nestati. Ali čak i to sve može biti s više strana dobro za sve nas, samo ako ne izgubimo – vjeru.

Kakva je budućnost redovništva s obzirom na egoizam i materijalizam modernih vremena? Kako oduševiti mlade za posvećeni život?

Ja ne bih za sve okrivio svijet. Uvijek je bilo teško! Rekao bih: i mora biti teško! Redovništvo je nastalo još u vrijeme progona u režiji rimskih careva. Sve do danas, nema spavanja i uljuljkanosti: Božja providnost dopušta da nas šibaju šibe raznolikih nevolja, od otuđivanja imovine, preko javnog rugla i blaćenja, sve do prolijevanja krvi za Gospodina. Osobito danas, kad je Kristova Crkva tako bolno razapeta na križu sramote i razgolićena do krajnjih krajeva. U tim izazovima vidim odlične, božanske mogućnosti da postanemo ono što bismo trebali biti: sol svijeta, kvasac, svjetlo. Zapravo, što gore u svijetu, to bi trebalo biti bolje za kršćane, pa tako i za redovnike. Mi smo pozvani biti „pokret otpora“ na Isusov način. Baš zato što je ovaj naš svijet podivljao zbog silnog egoizma, baš zato što se živi u velikom otuđenju, baš zato što smo svi skupa postali roba i roblje i što plešemo kako nam dirigiraju masonerijski majstori zakulisnih koncerata, baš zbog sveg tog nasilja nad čovjekovom intimom, obitelji, životom, dušom i tijelom – mi moramo to više iskoračiti, pokrenuti se, osvijestiti i otrijezniti. A ne filozofirati i još se više odvlačiti od naših karizmi, i od ljudi kojima služimo. Mlade ovako potičem i ohrabrujem: „Sine, mi smo ti u ratu. Gine se, u rovovima i na otvorenom polju. Ako nam dođeš, bit ćeš svakako ranjen, svakako. Dođi, ako si voljan ići križnim putem. Ako nisi, nemoj dolaziti, zbog sebe. Nađi dobru curu iz Posavine, radi u Stuttgartu kao sav normalan svijet, vozi svoj BMW. I sjeti nas se kad dobiješ plaću.“ Mislim da je krivo mladima euforično obećavati „brda i doline“, a dati im – atlas svijeta, pa nek' se snalaze. I, o, čuda kad predstaviš stvari kakve jesu, evo zvanja baš koliko i kakvih treba. Mi pavlini imamo čak osam bogoslova! Eto onih koji ne traže hotel ili usputnu oazu umjetnog spokoja, nego koji su svjesni pustinje i upravo u njoj nalaze „izvor žive vode“ mukotrpno kopajući ispod površine. 

Zašto ste odabrali biti redovnik i zašto baš pavlin, te koje su posebnosti Vašeg reda?

Božji poziv je neumoran i neumoljiv. Proždire te. Ulazi u kosti, vrti po srcu. On je poput sevdalinke kojoj se prepustiš sve dok ne padne suza i ne rastopiš se od sjećanja na babu od Brčkog u njezinoj bašči, kraj vrela. Kad Bog zove, stavlja u pukotine duše nagrižene zemaljskim hrđama jednu ludu čežnju za pravom, onostranom ljubavlju. To je neopisivo. To je i mene danonoćno mučilo, odvajalo od rutina, bacalo me u ponore razmišljanja kojima sam naposljetku i popustio. I nikada nisam požalio! Ne može se opisati poziv. Kao što se ne može opisati i obrazložiti ljubav, ona istinska. Gospodin mi je pokazao pavline, i danas nakon 26 godina vidim da je On znao najbolje.

Pavlini su bijeli fratri posebno posvećeni štovanju Gospe, a živimo uglavnom u manjim, kao obiteljskim samostanskim zajednicama u kojima nekoliko puta dnevno zajedno molimo, a još se više puta dnevno hranimo. Uz rad u župama naša je karizma otvorenost prema pokretima nove evangelizacije (Karizmatska obnova, Neokatekumenski put, razne marijanske, euharistijske skupine i slično), vodstvo duhovnih obnova, te djela milosrđa prema nerođenoj djeci i općenito rad „za život“. Nekoć smo se zvali Pustinjaci Sv. Križa pa je upravo križ – uz proučavanje otaca pustinje – u središtu naše duhovnosti. Ipak, najviše smo prepoznatljivi baš po ljubavi i sinovskoj privrženosti Blaženoj Djevici Mariji koju nazivamo „Kraljicom pustinjaka“. „Pavlin bez Marije nije pavlin“, kažemo. Mi silno, silno ljubimo našu Gospu i činimo sve da ju i ostali snažno zavole. Također, širimo i kult svetih Anđela čuvara, još od davnina. Uvijek smo bili i sada smo „narodni red“, odnosno zajednica koja živi s narodom, za narod, u najljepšem smislu te tvrdnje. Mi pavlini imamo jednu širinu: kao pavlin mogu voditi skupinu anonimnih alkoholičara, promicati pobožnost Božjem milosrđu, širiti poruke Majke svih naroda iz Amsterdama i još sto stvarnosti, kako već osjećam da trebam i mogu, uz dopuštenje poglavara, tj. „ljubljenog vođe“, kako se kod nas kaže. A tu sam zato jer mi se Gospodin smilovao, da sam u svijetu, već bih odavna izgubio dušu i sve s njom. To je sto posto tako.


Cjelovit tekst pročitajte u tiskanom izdanju Katoličkog tjednika

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić
Katolički tjednik

PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    23. lipanj 2019.

    Papa Francesco - Santa Messa e Processione

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2019 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: