Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

21. ožujak 2019.

Intervju

Sarajevo, 13. prosinac 2018.

Dr. vlč. Mirko Šimić, ravnatelj Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije

Caritas nije potrebno reklamirati, nego živjeti

Na Treću nedjelju došašća, poznatu i kao Gaudete – Radujte se, Crkva obilježava Nedjelju Caritasa. U tom smo povodu sugovornika pronašli u ravnatelju Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije dr. vlč. Mirku Šimiću.

Vlč. Šimić rođen je 19. listopada 1974. u župi Zgošća - Kakanj. Klasičnu gimnaziju i sjemenište pohađao je od 1989. do 1993. u Zadru i Pazinu, a teološki fakultet u Bolu na Braču i Sarajevu. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1999. u Sarajevu. Pastoralne službe obavljao je u Živinicama i Oštroj Luci – Bok kao župni vikar te kao župnik u Ceru.
Poslijediplomski studij iz područja socijalne etike završio je u Innsbrucku i Grazu od 2004. od 2010. kada je imenovan ravnateljem Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije.
 
Poštovani vlč. Šimiću, Treća nedjelja došašća obilježava se i kao Nedjelja Caritasa. Što Crkva time želi naglasiti i poručiti?
Tijekom jedne crkvene godine postoji jako puno pastoralnih događaja koje Crkva želi istaknuti i naglasiti njihovu važnu ulogu, kako unutar krajevne Crkve, tako i one u svijetu. Jedan od tih trenutaka je svakako i Nedjelja Caritasa koja se svake godine obilježava upravo na Treću nedjelju adventa što sve karitativne djelatnike raduje jer je i to pokazatelj da Caritas uz katehezu i liturgiju čini okosnicu pastoralnog djelovanja Crkve. Nedjelja je to koja će svakog vjernika pozvati promisliti o njegovu osobnom angažmanu kada je riječ o konkretnoj ljubavi za drugoga. Vjera ako nema djela, mrtva je u sebi – misao je vodilja ovogodišnje Nedjelje Caritasa. Na tom tragu i Vinko kard. Puljić, predsjednik Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije, u svojoj poruci koju je uputio uz Nedjelju Caritasa naglasio je nekoliko bitnih elemenata s obzirom na karitativne izazove današnjice. On će tako vjernike pozvati na promišljanje o solidarnosti s ljudima u potrebi, pozvat će na zauzetiju brigu za osamljene, tražit će da se borimo s raznim modernim ovisnostima, upozorit će na indiferentizam modernog čovjeka, ali i na potrebu za pravednom raspodjelom materijalnih dobara te na trajno nastojanje oko pravednosti i mira. Ovo je zapravo sukus onoga što zovemo zauzeto kršćansko karitativno djelovanje koje, iako to pomalo zvuči istrošeno, treba trajati cijelu godinu jer Caritasa nema niti ga može biti ako se sve svede na jedan dan govora ili jednokratnu materijalnu akciju. Jedan dan u godini koji će biti posvećen upravo govoru o ovim činjenicama je važan i vrijedan, ali važniji su plodovi toga govora koji će biti pretočeni u konkretno djelovanje. Smatram kako je naglasak stoga u permanentnom i kontinuiranom djelovanju svakog pojedinca koje može započeti upravo na Nedjelju Caritasa. Neka traje do sljedeće Nedjelje Caritasa i time će vjera biti potkrijepljena djelima i trajno će bdjeti nad potrebnima. Možda je važno naglasiti još jedan detalj. Na Nedjelju Caritasa mogli bismo – možda će zvučati malo paradoksalno – staviti sebe i svoje velike potrebe u prvi plan. Ukoliko iz tih potreba otvorimo vidike, a to bismo trebali učiniti upravo na Nedjelju Caritasa, za puno manje potrebe onih koji su u stvarnoj potrebi, što zbog egzistencijalne ugroze, što zbog nemogućnosti izlaska iz situacije trajne životne nesigurnosti i nestabilnosti, krenuli smo k cilju koji znači naše konkretno djelovanje za drugoga.
 
Koliko možemo reći da društvo danas Crkvu promatra upravo kroz prizmu Caritasa kao „humanitarne/karitativne organizacije“?
Svaki pojedinac na ovom svijetu će jednu te istu stvarnost promatrati na njemu svojstven način. Ukoliko ostanemo na području vjere i vjernika, uviđamo kako i sami vjernici imaju različit pristup i pogled na Crkvu, odnosno na događanja u Crkvi i oko nje. Netko će ju promatrati, prije svega, kao vjersku organizaciju koja ljude treba usmjeravati prema vječnom i transcendentalnom, dok će netko drugi u njoj vidjeti i druge odrednice koje ne moraju nužno biti sastavnicom njezina poslanja (društveni angažman). Pojedini kritički glasovi, pogotovo oni u inozemstvu, glasno će čak reći: „Caritas da, Crkva ne!“ Jasno je da Crkve nema bez konkretnih djela ljubavi. Međutim, smatram da ne bi bilo dobro ukoliko bi se Crkvu promatralo samo kao neku „humanitarnu“ organizaciju jer je to posao koji može raditi bilo tko, ne mora to čak ni biti vjernik. Biti humanitaran i biti karitativan nije istoznačnica. Karitativni napori u sebi uključuju humanitarno, ali i humano djelovanje koje, prije svega, uključuje motiv onoga koji djeluje. Dok netko može humanitarno djelovati iz nekih njemu znanih interesa (političkih, društvenih, ekonomskih...), Caritas od karitativnih djelatnika i suradnika traži nešto više, a to je, prije svega, ljubav i poštovanje prema osobi kojoj se čini određena usluga. Ako je Krist iz ljubavi ustanovio Crkvu te ako njezini članovi iz ljubavi čine djela milosrđa, onda se Crkvu može promatrati kao karitativnu ustanovu koja, prije svega, motivirana svojim utemeljiteljem čini djela koja će možda i druge privlačiti ili motivirati na slično djelovanje.
 
Za koga možemo reći da su „ciljna skupina“ Caritasa? Komu zapravo pomaže danas?
Caritas danas funkcionira na suvremenim načelima koja svoje djelovanje vuku, prije svega, iz evanđelja i socijalnog nauka Katoličke Crkve koji je temelj svakog Caritasova djelovanja. Suvremena načela funkcioniranja ne znače nužno i nove izazove djelovanja, iako ih nipošto ne isključuju. Razni oblici siromaštva traju stoljećima i oni su eventualno samo modificirani ili su ponešto evaluirali u odnosu na vrijeme od prije nekoliko desetaka godina. Ipak, Caritas ne može riješiti sve socijalne probleme jednog društva, države, pokrajine, nadbiskupije, župe... Ono što će Caritas činiti zahvaljujući, prije svega, onima koji ga podupiru, jest ublažavanje siromaštva i drugih oblika ljudske patnje. U tom smislu možemo govoriti da su svi ljudi u potrebi Caritasovi korisnici, stari, mladi, nezaposleni, utamničeni, žene na rubu društva, obitelji s puno djece, manjine (Romi), samci, bolesnici, beskućnici, prognanici, tj. od onoga koji nema jedan topli obrok dnevno, do majke koja ima bolesno dijete koje možda neće nikada ozdraviti. Naravno da postoje i neki izazovi specifični našemu vremenu kao što su razne ovisnosti (droga, kocka, alkohol...) te obiteljsko nasilje koji razaraju pojedince, ali i obitelji. Sve su ovo skupine s kojima Caritas uspostavlja kontakt preko svojih programa i projekata.
 
Kakva je slika bh. društva kada govorimo o „ljudima u potrebi“?
Ukoliko govorimo o slici društva, onda moramo reći da nije ni bistra ni čista. Nije potrebno dramatizirati da bismo se uvjerili da je to tako. Ono što mnoge zbunjuje, pogotovo strance koji ovdje još uvijek pomažu, naš je životni kontrast koji je očito odraz ovdašnjeg mentaliteta i načina života. Dok je u velikim ili većim gradovima teže uočiti oblike siromaštva, iako ih ima, jer gradovi gutaju svoje stanovnike u silnom blještavilu svjetla i nebodera i ne razlikuju se puno od sličnih europskih gradova, dovoljno je uputiti se prema ruralnim i zabačenim sredinama da bismo se uvjerili u stvarno stanje dobrog dijela stanovnika ove zemlje. Umirovljenici jedva spajaju kraj s krajem, radnici se muče preživjeti mjesec od one prosječne plaće koju dobiju i ukoliko ju dobiju na vrijeme, studenti nisu u mogućnosti plaćati smještaj i studij. Jasno da će kritičari, često i opravdano, reći da slika nije tako crna i da ima i mogućeg pomodarstva. Činjenice ipak govore suprotno. Ne zaboravimo da je u zemlji više od 40% nezaposlenih što je tema za sebe. Korupcija ždere ovu zemlju, sposobni je nastoje napustiti čim prije jer ne vide rješenje ovakvog stanja, a oni drugi se žele uhljebiti čim prije. U ovakvoj nakaradnoj situaciji se teško i pronalazi vrijeme za potrebne, zapravo prepušteni su samima sebi jer često, nažalost, i ne zanimaju nikoga osim ponekog lokalnog političara koji će se rado fotografirati za medije uz neku donaciju od 20 kg brašna čime bi valjda svi problemi trebali biti riješeni, a on prikupio poneki bod za kampanju. Ironija je da je upravo prije nekoliko dana jedna politička stranka darovala cijeli jedan božićni bor za jednu školu (ne znamo cijenu bora!... koji je visine otprilike metar i pol, ali je na slici pola mjesnog odbora te političke stranke), a sve je popraćeno jakom medijskom prezentacijom. Tragično! Karitativni djelatnici koji obilaze područje naše Vrhbosanske nadbiskupije i koji ulaze u kuće i domove ljudi različitih vjera i nacija najbolje će posvjedočiti teško stanje pojedinih obitelji koje žive u zabačenim selima i trošnim kućicama bez izolacije i žbuke, bez toaleta i kanalizacije, bez pitke vode, a često i bez struje. O pristupnim cestama, koje su pogotovo u zimskim mjesecima neprohodne, da i ne govorimo. Dakle, ljudi u potrebi ima i te kako puno i bit će potrebno uložiti dodatne napore na ublažavanju sadašnjeg teškog stanja. Naravno da je ovo, prije svega, odgovornost osoba iz javnog života koje imaju mandat, ali i određene financijske mehanizme na raspolaganju kako bi pospješili ekonomsku situaciju. Hoće li na tom području nešto i učiniti, uvelike ovisi i o civilnom društvu koje u BiH, po mom mišljenju, jedva da i postoji, a ako i postoji, nije kadro ništa promijeniti jer očito nije slobodno i oslobođeno od raznih ideologija i političkih utjecaja.
 
Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju. 
 
Razgovarala: Josipa Prskalo

Katolički tjednik
PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    17. ožujak 2019.

    Papa: in Quaresima la preghiera ci illumini

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2019 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: