Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

13. prosinac 2018.

Intervju

Dr. Sandra Cvikić

Dr. Sandra Cvikić

Vukovar, 13. studeni 2018.

Dr. Sandra Cvikić, uposlenica Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar

O vukovarskoj se tragediji u javnosti i znanstvenom diskursu kontinuirano cenzuriraju činjenične istine

Stari Latini su znali reći kako je ime znak. U tom smislu vjerojatno ne postoji veći simbol novije borbe za hrvatsku samostalnost od Vukovara i njegove tragedije s početka '90-ih. Prigodom 17. obljetnice od pada Grada Heroja, razgovarali smo s dr. Sandrom Cvikić, uposlenicom Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, doktoranticom na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, na temu Vukovar u drugoj polovici 20. stoljeća: društveni uzroci nasilja...

Sandra Cvikić je rođena i živi u Vukovaru. Dvopredmetni studij engleske književnosti i sociologije završila je pri University of Western Ontario u Kanadi. Magistrirala je suvremene europske studije na University of Sussex, Brighton, Velika Britanija, kao stipendistica Ministarstva europskih integracija RH i Vlade Velike Britanije (Chevening Scholarship). Doktorirala je na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu na temu Vukovar u drugoj polovici 20. stoljeća: društveni uzroci nasilja. Trenutno je uposlena u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, Područni centar Vukovar. S njom smo razgovarali o različitim temama koje se tiču današnje situacije...

Približava se 18. studenoga, obljetnica pada Vukovara. Kakve Vam emocije budi taj nadnevak?

Emocije su iste kao i onoga dana kada smo kao preživjeli napuštali grad. Istodobno, za mene je uvijek taj dan radni dani jer se više od 15 godina bavim znanstvenim istraživanjima vezanim uz društveni fenomen Vukovara 1991. i na taj način nosim s traumom s kojom većina preživjelih Vukovaraca živi svakodnevno.

Čime je opterećena memorija Vukovara danas?

Vukovarsko sjećanje je najvećim dijelom opterećeno traumom koja joj se kontinuirano društveno negira. Kako sjećanja i trauma vezana uz nju nemaju rok trajanja i individualnog su karaktera, tako se na nacionalnoj razini kolektivne traume „fenomen Vukovara 1991.“, unatoč osjećanju i sjećanju hrvatskoga naroda, nalazi pod kontinuiranim pritiskom politika tranzicijske pravde propagiranih neoliberalnih zapadnoeuropskih civilizacijskih vrijednosti humanitarnog prava i ljudskih prava.

Stoga se danas vukovarsko sjećanje i trauma kontinuirano odupiru civilizirajućim tehnikama discipliniranja i kontrole onih, kako domaćih, tako i međunarodnih ekspertnih poznavatelja njihovih problematičnih stanja. Pa je tako „vukovarska populacija“ isto kao što je to bila i 1991. podvrgnuta eksperimentalnom „socijalnom inženjeringu“ njihovih identiteta, povijesti, sjećanja i osjećaja, ali sada sofisticiranijim metodama nasilja koje su i dalje totalitarne jer se Vukovarce i njihovu traumu i sjećanje tretira kao „bolest“ koju je jedino moguće izliječiti znanjem koje oni, pretpostavlja se, ne posjeduju.

Prema Vukovarcima i njihovu sjećanju institucionalno se odnosi, kako na međunarodnoj, tako i na nacionalnoj razini, dočim se onda stvara infantilna ovisnost o suvremenom „ekspertnom“ znanju. A to je „ekspertno znanje“ Vukovarce već odavno obilježilo kao „kvaritelje“ i one „Druge“ kojima je potrebna skrb, njega i pomoć, ali ne i samostalnost u odlučivanju kako se i na koji način svakodnevno nositi s proživljenom ratnom traumom.

Danas se posvuda gdje je bio rat govori o suživotu. Ta je tema veoma česta u razgovorima i u Vukovaru. Što Vi kažete o tome, je li suživot nužnost, nešto neizbježno ili?

Ako se suživot promatra u kontekstu propagiranih politika tranzicijske pravde, onda je to tehnokratska politika koja se vrlo uspješno provela na deklarativnoj razini od procesa mirne reintegracije pa sve do danas. Ali kako se ona ne temelji na onomu što se zove povjerenje, etnička distanca unutar vukovarskoga društva još je uvijek prisutna i što je još važnije, institucionalno se etablirala u okviru školskoga sustava gdje se paradoksalno vrlo liberalno demokratsko rješenje ostvarivanja manjinskih prava u RH sada pretvorilo u „institucionalizirani oblik samosegregacije“. Samo onda kada lokalne zajednice budu ostvarile konsenzus na razini činjenične istine o Domovinskom ratu i počinjenom zločinu u Vukovaru 1991., bit će moguće ostvariti suživot temeljen na iskrenoj pomirbi i međusobnom razumijevanju, ali bez „dobronamjerne“ asistencije neoliberalno propagiranih politika tranzicijske pravde.

Kakav je danas odnos među običnim građanima Vukovara hrvatske i srpske nacionalnosti? Osjeća li se još uvijek sve kroz prizvuk Domovinskoga rata?

Nadovezujući se na prethodno rečeno, danas Hrvati i Srbi jednim dijelom žive jedni pored drugih, ali i jedni s drugima na način da se međusobno ne prepoznaju u gotovo ničemu zajedničkom osim možda u kontekstu ekonomskih posljedica na njihov život i standard. Očigledno je da 20 godina nakon 1991. nije dovoljno za rješavanje ključnih problema koji su uvjet za ostvarivanje i izgradnju „zajedničke budućnosti“ svih građana grada Vukovara. Pored spomenutog konsenzusa o bliskoj ratnoj prošlosti, potrebno je i procesuiranje svih ratnih zločina počinjenih na području grada Vukovara kako bi vukovarsko društvo ozdravilo i čiste savjesti ušlo u budućnost koja neće biti opterećena hipotekom prošlosti. Za to su potrebni i Hrvati i Srbi, a zajednički napor u tom pravcu gotovo uvijek izostaje i nemoguće ga je ostvariti u sadašnjim uvjetima hrvatskog političkog populizma i oportunizma, manjinskog političkog poduzetništva i kulturno-obrazovne samosegregacije.


Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Željko Ivković
Katolički tjednik

PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    12. prosinac 2018.

    La fiducia, chiave del riscatto

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: