Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

12. studeni 2018.

Poruke i poslanice

Foto arhiv: Biskup Tomo Vukšić

Foto arhiv: Biskup Tomo Vukšić

Kupres, 4. studeni 2018.

Propovijed biskupa Vukšića na Misi zadušnici u prigodi obilježavanja 24. obljetnice oslobođenja Kupresa

U subotu, 3. studenoga 2018. u župnoj crkvi Svete Obitelji u Kupresu mons. Tomo Vukšić, vojni ordinarij u BiH predvodio je u prigodi 24. obljetnice oslobođenja Kupresa Misu zadušnicu za poginule pripadnike Hrvatskoga vijeća obrane i Hrvatske vojske. Propovijed biskupa Vukšića prenosimo u cijelosti:
 
 
OSLOBOĐENJE JE POČETAK ODGOVORNOSTI ZA RAST U SLOBODI
 (Župna crkva Svete Obitelji u Kupresu, 3. studenoga 2018.)
 
Draga braćo svećenici! Dragi vjernici!
Draga braćo i sestre!
Danas prije svih ostalih: Dragi osloboditelji Kupreške visoravni!
 
Okupili smo se u subotu 3. studenoga 2018., da se sjetimo radosnoga četvrtka od prije ravno 24 godine, koji pamti događaj oslobođenja Kupreškoga kraja, nakon što su kroz nekoliko godina njegovi žitelji morali živjeti u progonstvu.
 
Iz toga vremena dobro pamtim brojne susrete s prognanim Kuprešacima na dalmatinskoj obali i na otocima. Bili su puni ponosa i prkosa. Također svijesti i uvjerenja da je Kupres njihov. Kao i trojici njihovih tadašnjih župnika, koji su bili s njima. Ali, još više, iz njih je izvirala nada, da će oni opet na svoj Kupres, koji je bio glavna tema njihovih razgovora, sadržaj njihova sjećanja, ali i razlog grča i suze.
 
Dok sam ih tada promatrao ili slušao njihov govor, svaki put se nametao dojam i zaključak, da im na određen način vrlo pristaju riječi starozavjetne „Prognanikove pjesme“. Nju bilježi Psalam 137 kao riječi, što ih je izgovarao prognanik, član Izabranoga naroda, koji je bio odveden čak u daleki Babilon. I nekako slično, kao što su se ti starozavjetni prognanici sjećali i zavjetovali, moglo bi se kazati, da su i prognani Kuprešaci ponavljali zavjet, sebi obećavali i molili. A prilagođene i na njih primijenjene riječi toga psalma glasile bi: „Na obalama jadranskim sjeđasmo i plakasmo spominjući se Kupresa; o zidove naokolo sirotinju svoju bijasmo povješali. Nek' se osuši desnica moja, Kuprese, ako tebe zaboravim! Nek' mi se jezik za nepce prilijepi, ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Kupres vrh svake radosti svoje! Ne zaboravi, Gospodine, sinova i kćeri svojih!“ (usp. Ps 137,1-2.5-7).
 
Židovi, razasuti po svijetu, stoljećima su se u svečanim prigodama, kao izraz želje i vapaja Nebesima za slobodom i povratkom u zavičaj, međusobno pozdravljali riječima: Sljedeće godine u Jeruzalemu! A nekako slično, u vrijeme progonstva Kuprešake je motivirala nada u povratak i ujedinjavala želja: Dogodine na Kupresu!, koja je bila jasna čak i kad je nisu glasno izgovarali.
 
Pamtim dobro također s koliko žara je župnik Dominik baš u progonstvu želio tiskati ponovljeno izdanje knjige „S kupreške visoravni“ i tražio suradnike za taj pothvat. I uspio je, da se ta knjiga vrlo znakovitoga naslova pojavi u novom ruhu u svibnju 1994. godine, nekoliko mjeseci prije oslobođenja. Iz tiska je izašla kao spomen, da su Hrvati ovdje prisutni otkako su došli na Jadran, i kao znak, da zaborav nije dopušten. Ali, još više, objavljena je kao najava, da će se s Kupreških vrata opet pjevati slobodi u slobodi i da će se s te visoravni opet čuti sa zvonika zvon i odjekivati katolička poruka radosne vijesti Isusova evanđelja o miru, pomirenju i oprostu.
 
Odmah nakon što se knjiga pojavila, podsjećajući da ona, poslije opisa stradanja kupreških katolika za vrijeme Turaka, opisuje njihovo „vraćanje i doseljavanje“, te da odmah potom slijedi tema „obnove naselja na Kupresu“, a misleći na novo oslobođenje i povratak, koji su se tek trebali dogoditi, u jednom osvrtu na nju napisano je: „Kako bi bilo lijepo da netko za treće izdanje ove knjige mogne napisati tekst o Kupresu s upravo spomenutim naslovima“ (Crkva u svijetu 3/1994.,337). To jest: vraćanje, doseljavanje, obnova!
 
Pamtim dobro također, kako je ubrzo nakon oslobođenja u domu kulture u Kupresu priređeno predstavljanje ove knjige. Bila je ciča zima i polje snijegom pokriveno, a cesta, kojom se dolazilo s juga, još uvijek je bila na nišanu s uzvisina u zaleđu te je rizik bio velik. Stoga su instrukcije vojske bile, da se vozi što je moguće brže, ali na velikoj razdaljini. U Kupresu pak ruševine. Snijeg sve prekrio i ublažavao prvi dojam. Dom napola razrušen. Propuh nemoguće spriječiti, a krov prokišnjava. Ali, usprkos svemu, dvorana je bila puna do posljednjega mjesta.
 
Rečenica: Dogodine na Kupresu! tih je dana prestala biti nada i molitva. Zato što se nada ispunila, a molitva postala uslišana. I vjerujemo da je, otada pa zauvijek, iz te rečenice otpalo ono „dogodine“, a njezin ostatak: Na Kupresu!, postao izbor, način življenja te hrvatska i katolička stvarnost i moralna obveza ljudi iz ovoga kraja.
 
Kao što je nekada povratak bio sadržaj molitava i zavjeta, ovdje bi se danas trebalo pozdravljati, zavjetovati i moliti riječima: Na Kupresu! Jer samo tako će ispunjenje nekadašnjih nada u povratak i samo oslobođenje imati svoju budućnost u obliku opstanka i trajanja.
 
Na Kupresu! Ne samo na obljetnice oslobođenja ili pada. I ne samo u dane snimanja milenijskih fotografija. Ili samo radi folklornoga natjecanja radi biranja najboljega kosca. Ili samo dolazeći ljeti na nekoliko dana radi organiziranja masovnoga svadbenog veselja. Odnosno zimi krajem tjedna radi skijanja. Ili jedino na sprovode roditelja i poznanika. Nego radi toga da se ovdje svijaju bračna gnijezda. Da ovdje muževi žene surađuju s Bogom stvoriteljem u rađanju novih ljudi, slika i prilika Božjih. Da ovdje školski razredi budu puni. Da se ovdje obrađuje zemlju i gradi privredne i tvorničke pogone. Da se ovdje bira narodne prvake i izabrane poziva na odgovornost. I proziva, kad treba, ako nisu obavili svoj posao. Da se ovdje zaslužnima odaje priznanje i zahvalnost. Da ovdje mnogo više i češće dimi iz obiteljskih domova negoli iz kuća za odmor. Da na Kupreškoj visoravni cvatu život i napredak. Da se s nje ne širi nostalgija za prošlim, koje polako nestaje, nego utemeljen i opravdan narodni i kršćanski optimizam i veseo pogled u buduće.
 
To su današnji autentični i potrebiti zavjeti i iskrene molitve Kuprešaka. Oni su životni i moralni zahtjev trenutka. Oni su također pitanje ponosa. Samo oni su smisao oslobođenja iz 1994. godine. Samo u njima je osmišljenje i našega današnjeg okupljanja. Zato molimo Gospodina Boga da nam svima, po svom velikom milosrđu i našem svojevoljnom pristanku i suradnji, udijeli milost straha od bijega i milost tjeskobe zbog odlaska te blagoslov u obliku hrabrosti i odgovornosti za ovdje povjereno i darovano.
 
Sve to također zbog domoljubnih razloga, jer istina je što kaže pjesnik: „To je tvoja zemlja / tu sagradi dom / tu je stari temelj / tu na kršu tvom.“ Istina je također, da je to ponekada vrlo zahtjevno. Istina je isto tako, da nerijetko mislimo, kako je na drugoj strani lakše. Ali i kada zaista drugdje jest bolje, istina je da ni našim precima često nije bivalo ljepše negoli našoj generaciji, pa se nisu predavali olako, već su znali da je ovo njihovo samo dok su oni na njemu. Odnosno, izazov odlaska, koji je u naše vrijeme, nažalost, postao općehrvatska napast, ne nameće se prvi put našim ljudima i ovomu kraju. Toga je bio svjestan isti pjesnik, kad nam poručuje: „Tuđin i oluje kidali su nju / al' još uvijek tu je sve dok mi smo tu“ (Britvić-Vukov).
 
Dȁ, točno je, sve dok mi smo tu!
 
Ovu Svetu Misu zadušnicu slavimo i prikazujemo za sve poginule pripadnike Hrvatskoga vijeća obrane i Hrvatske vojske, a među njima posebice za one, čiji je zemaljski život zaustavljen u borbama za slobodu ovoga kraja i njegovih ljudi. Molimo neka dragi Bog sve njih, borce za slobodu, po svom milosrđu, oslobodi od svakoga grijeha i obdari ih vječnom slobodom u Nebesima. A kao kršćanski vjernici dužni smo i hoćemo moliti također za one, koji su poginuli na drugoj strani. I iznad svega molimo za sve žive na svim stranama, kako se zlo rata nikada više i nigdje ne bi dogodilo. No i ta molitva, kao i sve drugo što je spomenuto i za što molimo, jesu stvarnost i bit će mogući sve dok mi smo tu.
 
A da će i Narod i Crkva biti još dugo tu, znak su i ovo dvoje malih Hrvata, donesenih danas u crkvu, koji će za koji trenutak, po primanju sakramenta krštenja, postati katolici. Stoga zahvaljujemo njihovim roditeljima za ljubav, koju imaju prema darivanju života. Čestitamo im i radujemo se s njima i njihovim obiteljima, s ovim gradom i ovom župom. I molimo usrdno: Neka zdrava, pobožna i pametna djeca budu njihova sreća, a oni kao odgovorni roditelji blagoslov svojoj djeci. I neka se taj blagoslov proširi na svu djecu i na sve roditelje. To, po zagovoru članova Svete Obitelji, Blažene Djevice Marije i svetoga Josipa, molimo za sve obitelji u ovoj crkvi, koja je posvećena upravo Svetoj Obitelji. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
 
Don Tomo Vukšić, vojni biskup
PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    11. studeni 2018.

    ANGELUS PAPA FRANCESCO 2018

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: