Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

21. listopad 2018.

Intervju

Sarajevo, 7. kolovoz 2018.

Dr. Marinko Antolović, tajnik Apostolske nuncijature u Bjelorusiji

Bjelorusi još uvijek imaju dubok osjećaj i poštovanje za sveto i sakralno

Uslijed naslonjenosti na zapadnu civilizaciju i kulturu, te težnje i za političkim sjedinjenjem s Europskom unijom, Hrvati imaju napast zaboraviti kako i istočno od Drine postoje snažne katoličke zajednice. Jednu od takvih predstavio nam je dr. Marinko Antolović, tajnik Apostolske nuncijature u Bjelorusiji.

Dr. Antolović je svećenik Vrhbosanske nadbiskupije, rođen 27. siječnja 1976. u obitelji Ante i Jele rođ. Vilić, u Zenici. Sveti red prezbiterata primio je jubilarne 2000. u Sarajevu. Nakon službe župnoga vikara u Prozoru poslan je 2001. na poslijediplomski studij Svetog pisma u Rim gdje je 2005. magistrirao na Papinskom biblijskom institutu, a 2008. doktorirao na Papinskom sveučilištu Urbaniana. U međuvremenu je od 2005. pohađao Papinsku akademiju (Diplomatsku akademiju Svete Stolice) te je 2008. stupio u vatikansku diplomatsku službu. Kao tajnik službovao je u Apostolskim nuncijaturama na Novom Zelandu (2008. – 2011.) i Bjelorusiji (2015. – 2018.), a od 2011. do 2015. bio je tajnik Stalne misije Svete Stolice pri Međunarodnim organizacijama sa sjedištem u Beču. U razgovoru nam je približio prilike Crkve u Bjelorusiji, dotaknuvši se i ljubavi tamošnjih kršćana prema Blaženoj Djevici Mariji.

Poštovani, Hrvatima je sve „istočno od sarajevske Kozje ćuprije“, u znatnoj mjeri nepoznanica. Možete li nam stoga ukratko predstaviti Crkvu u Bjelorusiji, a osobito katoličku zajednicu?

Kršćanstvo je u Bjelarusi prisutno još od 10. stoljeća. Od tada pa do naših dana Bjelarus je prolazila kroz nekoliko povijesnih razdoblja koja su bila obilježena prevlašću nekog od okolnih vladara ili kraljevstava od čega je ovisilo i kojoj će kršćanskoj zajednici pripadati većinski dio stanovništva, onoj katoličkoj ili onoj pravoslavnoj.

Danas Katolička Crkva u Republici Bjelarus po svojoj strukturi, obnovljenoj nakon raspada Sovjetskog Saveza, i postotku vjernika dobrano nalikuje Crkvi u Bosni i Hercegovini. Naime, podijeljena je u četiri biskupije: Minsk-Mohilev (Nadbiskupija), Grodno, Vitebsk i Pinsk, a ukupan broj katolika u Bjelarusi je negdje oko milijun i pol ili 15 % od ukupnog broja žitelja.

Bio bi propust ne spomenuti da u Bjelarusi postoji i malobrojna grko-katolička zajednica koja nema vlastitu biskupiji ili hijerarhiju nego joj je na čelu Apostolski vizitator sa stalnim sjedištem u Minsku.

S obzirom na etničku pripadnost, katolici u Bjelarusi su najvećim dijelom bjeloruskih ili poljskih korijena, a ima i nešto onih koji su litvanskog ili ruskog porijekla.

Možda se pitate zašto inzistiram na imenu Bjelarus a ne Bjelorusija. Iz jednostavnog razloga jer su stanovnici ove zemlje još 1991., kad su izišli iz okvira Sovjetskog Saveza, odlučili da će se dotadašnja Sovjetska Socijalistička Republika Bjelorusija zvati Republika Bjelarus (Республика Беларусь) ili skraćeno Bjelarus.

Čime je kroz povijest obilježena tamošnja katolička zajednica?

Kako sam već spomenuo, život i razvoj katoličke zajednice na teritoriju današnje Republike Bjelarus uvelike je ovisio o nestabilnim političkim okolnostima i čestim promjenama vlastodržaca od Velikog Litvanskog Knežestva, Litvansko-Poljskog Kraljevstva do Ruskog Carstva, Njemačkog Reicha i na kraju Sovjetskog Saveza. Kako se mijenjala vlast tako su se mijenjali i uvjeti života katolika na ovim prostorima. Tako bi se moglo reći da je Katolička Crkva na području današnje Republike Bjelarus obilježena i procvatima, ali i progonima. No, usprkos svemu, rekao bih – a to se tako jasno vidi iz današnje situacije – to je zajednica koja je umjela sačuvati vjeru i u najtežim periodima te se gotovo iz pepela obnoviti i započeti jedno novo poglavlje svoje duge povijesti.

U državi od približno 9,5 milijuna stanovnika, većina je pravoslavnih. Kako je organizirana tamošnja Pravoslavna Crkva i kakve odnose s njima imaju katolici?

Iako se službeno naziva Bjeloruska pravoslavna Crkva, kanonski je to zapravo Egzarhat Ruske pravoslavne Crkve u Bjelarusi. Podijeljena je u 15 eparhija (biskupija) a na čelu joj je metropolit, egzarh Ruskog patrijarhata. Odnosi između katolika i pravoslavnih su općenito, dobri, osobito na privatnoj razini, bilo među predstavnicima hijerarhije bilo među vjernicima. I u određenim službenim prilikama ili slavljima, bilo katoličkim ili pravoslavnim, biskupi, svećenici i vjernici su redovito nazočni jedni kod drugih. Ovim ne želim reći da isključivo „cvatu ruže“ u odnosima dviju Crkava. Naravno da postoje i određene distance, više ili manje javno definirane, no to ipak ne utječe na miran suživot i međusobno uvažavanje.

U starini je znatan dio bjeloruskog plemstva bio katoličke vjere. Bismo li danas mogli govoriti o katoličanstvu kao vjeri i intelektualaca u Bjelorusiji ili je ipak tamošnja Katolička Crkva sazdana od „običnih ljudi“?

Opća Crkva je od svojih prvih dana imala u svom krilu i okrilju vjernike različitih društvenih slojeva, statusa ali i stupnjeva obrazovanja. Kako u prošlosti tako i danas, i Crkva u Bjelarusi nikada nije bila isključivo, pa možda čak ni predominantno, sastavljena od jednog određenog sloja vjernika. Ono što posebno veseli kad govorimo o sastavu Katoličke Crkve u Bjelarusi danas, je veliki broj mladih i mladih obitelji koji skupa sa „babuškama“, koje su uvelike bile i čuvari(ce) i učitelji(ce) vjere u teškim vremenima, sudjeluju u životu Crkve. Sveučilišno obrazovani vjernici, profesori, liječnici, odvjetnici, znanstvenici su također predstavljeni u znatnom broju.

Postoji li nešto po čemu se katolici u Bjelorusiji prepoznaju? Jesu li prisutni u javnom prostoru ili „vire iz sakristije“?

Ovdje bih želio istaknuti dvije vrlo važne povijesne činjenice koje dobrim dijelom daju odgovor na postavljena pitanja: ponajprije onu iz 1992. kad je u Bjelarusi donesen zakon o slobodi savjesti i vjeroispovijesti, a onda i to da se Katolička Crkva, skupa s Pravoslavnom, smatra povijesnom Crkvom u Bjelarusi. Samim tim, više nema nikakve potrebe skrivati svoju vjeru ili se skrivati zbog nje. S druge strane, u svakodnevnom životu i radu Bjelorusa nema nekog posebnog ili prenaglašenog isticanja pripadnosti bilo kojoj kršćanskoj Crkvi ili nekoj drugoj vjerskoj zajednici. No, često ćete na ulici ili nekom drugom javnom prostoru vidjeti da mnogi nose na sebi istaknute kršćanske simbole. Zanimljivo je recimo, kako se razlikuju katolička od pravoslavnih mjesta ili sela. Na ulazu ili izlazu iz sela ili mjesta često se mogu naći podignuti križevi. Ukoliko je riječ o većinski katoličkom pučanstvu koje je tu nastanjeno, onda je križ onakav kakav mi katolici imamo i po svojim domovima, a ukoliko se radi o pravoslavnima, onda je na ulazu u mjesto križ s onom malom kosom poprečnom gredom pri dnu. Osim arhitekture karakteristične za kršćanski Istok ili Zapad, po križu na crkvama se također raspoznaje koja je katolička a koja pravoslavna, osobito ako je riječ o crkvama koje su po strukturi i svojim izvornim vlasnicima nekoć bile katoličke, a danas su pravoslavne.


Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Josip Vajdner
Katolički tjednik

 

PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    18. listopad 2018.

    Papa Francesco Messa a santa Marta

Prethodna Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: