Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

14. prosinac 2018.

Intervju

Mr. vlč. Siniša Jozić

Mr. vlč. Siniša Jozić

Herceg Novi, 31. srpanj 2018.

Mr. vlč. Siniša Jozić, župnik u Herceg Novom

Turizam zahvaća čitavoga čovjeka, njegovu kulturu, duhovnost i vrjednote

Budući da je turistička sezona već u punom jeku potražili smo odgovore na različita pitanja u vezi s pastoralom turista i njihova odnosa prema duhovnim sadržajima za vrijeme izbivanja iz mjesta stanovanja. Sugovornika smo pronašli u vlč. Siniši Joziću, župniku u turističkom gradu Herceg Novom.

Vlč. Jozić je rođen 1986. u župi Oštra Luka-Bok, u Bosanskoj Posavini. U Sjemeništu Petar Barbarić u Travniku je maturirao, a filozofsko-teološki studij apsolvirao 2010. na KBF-u u Sarajevu. Za svećenika Kotorske biskupije zaređen je 2012. te je pastoralno djelovao u župi Đurići. Godine 2014. otišao je u Rim na specijalizaciju iz pastoralne teologije gdje je magistrirao na Papinskom Lateranskom sveučilištu pri Institutu Redemptor Hominis (2016). Trenutno radi na doktorskoj disertaciji s naglaskom na pastoralna pitanja ističući tri ljepote: geografsku, kulturološku i duhovnu u pastoralu hodočašća i turizma u Kotorskoj biskupiji. Početkom kolovoza preuzeo je službu župnika u župi Sv. Jeronima, u rodnom gradu Sv. Leopolda Bogdana Mandića u Herceg Novom.

Poštovani, u posljednje vrijeme papa Franjo te mjesni biskupi često govore o pastoralu turista. Možete li nam na početku reći zapravo što je to pastoral turista, i kakve su njegove posebnosti i što sve obuhvaća?

Turizam nalazi svoje opravdanje u ljudskom društvu upravo zato što pruža niz mogućnosti da se kroza nj čovjek više očovječuje, raste, međusobno oplemenjuje. Budući da je Crkva po svojoj naravi „misionarska“ jer je nastala iz poslanja Sina i poslanja Duha Svetoga – Crkva, prateći dakle svoju djecu na svim zemaljskim putovanjima – načelno ima trajno pozitivan stav prema turizmu prepoznajući u njemu novu društvenu stvarnost kojoj je dužna pristupiti tako da bi je svjetlom evanđeoskih istina osvijetlila i da bi sudionicima te nove stvarnosti pomogla otkriti pozitivne aspekte i mogućnosti.

Papa Franjo upravo u enciklici o brizi za zajednički dom Laudato si', Zemlju, a u skladu s tim i sve stvoreno na njoj, shvaća kao zajednički dom cijeloga čovječanstva i svih stvorenja. Ipak, kršćansko razumijevanje zemlje, teološki govor i razmišljanje o njoj ne može se zaustaviti samo na promatranju zemlje iz ekološkoga vida, jer se naš planet, čini daleko kompleksnijom i dubljom temom nego što to na prvi pogled izgleda.

Potrebno je, dakle, promicati „turizam za sve“ koji je i etički i održiv, u kojem se jamči stvarna fizička, ekonomska i društvena dostupnost te izbjegavaju svi oblici diskriminacije. U skladu s tim – naglašava papa Franjo – turist postaje „oruđe Boga Oca kako bi naš planet bio onakav kakvim ga je On sanjao stvarajući ga, i kako bi odgovorio na njegov naum o miru, ljepoti i punini“ (br. 53).

Čini se kako su povjerenstva za pastoral turista veoma rijetka u biskupijama Crkve u Hrvata. Zašto je to tako i imate li savjete za ostale nad/biskupije na hrvatskom govornom području?

Prethodne misli o novim pojavama u turizmu mogu poslužiti za razmišljanje o snalaženjima i nesnalaženjima Crkve u Hrvata, odnosno pojedinih zajednica vjernika pred životnom stvarnošću turizma. Ako se cijela društvena zajednica veoma angažirano priprema za „turističku sezonu“, onda je teško opravdati činjenicu da jedna „turistička biskupija“, koja želi biti prepoznatljivi subjekt društva, u tom istom društvu biva turistički neaktivna. Upravo iz razloga što se od nje očekuje sasvim drugačija aktivnost, njezin bi trud trebao biti daleko veći, oslobođen mjerila uspjeha, utrška ili broja…  

Budući da je više nego ikada primjetno kako priroda, kultura i ekologija čine sinonime i stupove turističke budućnosti, a objekti turizma bazu njegove tekuće postojanosti i razvijenosti, rado ističem svoju Kotorsku biskupiju kao idealni spoj „prirodnih, kulturnih i duhovnih ljepota“. Naime, u cijeli „Zaljev svetaca“ duboko je zapretan trag venecijanske kulture: Kotor i njegova katedrala, Perast s Otokom Gospe od Škrpjela i Sv. Jurja te naši nebeski zagovornici: Bl. Ozana Kotorka, Bl. Gracija iz Mula te Sveti Leopold Bogdan Mandić stanoviti su „ispit savjesti“ kako domaćinima, tako i hodočasnicima i turistima, želimo li se kroz hodočašće i turizam „unapređivati“ kao ljudi i kao vjernici.

Unatoč činjenici da je u Kotorskoj biskupiji prisutno tek nekoliko tisuća katolika, obvezuje domaću vjerničku zajednicu da se na svome pragu osjeća „misionarskom“ i otvorenom onima koji dolaze. Drugim riječima, Kotorska biskupija „dušobrižništvo turizma i hodočašća“ treba smatrati redovitim i sastavnim dijelom biskupijskoga pastorala, nikako „izvanrednim“, kampanjskim, privremenim ili možda drugorazrednim jedino za vrijeme sezone. Na nju se mora misliti i o njoj planirati kroz čitavu godinu. Dakako, uopće ne bi smjela postojati „turistička“ biskupija bez svojega povjerenika za turistički pastoral.

Naposljetku, „turističku savjest“ trebala bi ispitati svetišta i mjesne župe kroz krjepost gostoljubivosti zato što putnici upravo na ovim vrelima duhovne okrjepe dolaze u najuži dodir s domaćom Crkvom, spomenicima kulture, tradicijom i pobožnostima. Spomenuta krjepost, posebno njegovana u vremenima prve Crkve, danas u našim prilikama nalazi pogodno i plodno tlo.

Nadalje naši Teološki fakulteti i Instituti trebali bi također sa sektorom turizma i s izbornim kolegijima osposobiti vodiče s licencom za vodstvo u sakralnim prostorima, dok je s druge strane nužno pokrenuti permanentno obrazovanje svećenika koji žive i rade u župama s turističkim karakterom. U tome nam nesumnjivo mogu pomoći biskupije u Italiji sa svojim iskustvom, modelima i primjerima koji promiču kulturu turizma kroz planiranje i temeljito osmišljavanje. Zauzeti samo obrambeni stav u odnosu druge i drugačije bila bi taktička i pastoralna pogreška!

Religija je uvijek bila jedan od središnjih dijelova ljudskoga iskustva koji snažno utječe na čovjekovu percepciju i odnos prema okolini u živi. Religija je i jedan od pokretača milijuna ljudi u kontekstu turizma. Recite nam koja su vaša iskustva u susretu s vjerskim turistima? Što je uvjetno rečeno „najviše tražena roba“?

Turizam zahvaća čitavoga čovjeka, njegovu kulturu, duhovnost, njegove vrjednote, te se dotiče i onih zaboravljenih sfera života. Naime, u ovo „selilačko doba“ smatram da u odnosu s turistima koji traže ono „više“ moramo biti na službu čovjeku s toplom i hranjivom pričom za njegovu dušu – čovjeku koji je stvoren na Božju sliku i koji se može smiriti jedino u Bogu od kojega je i proizišao. U tom smislu turistička ponuda ne smije imati rok trajanja, nego treba postati simbioza duhovnosti i prirode koja, ako je ispravno postavljena, može biti idealna prilika za novu evangelizaciju već krštenih i onih koji će to (možda) postati. Dakle, turistički radnici u sakralnim objektima, u svetištima, u prošteništima, u muzejima sakralne prirode pozvani su isticati duhovnu dimenziju turizma koja stavlja u središte čovjeka kao osobu te nutarnje traganje za vlastitim „ja“ i ljudskim vrijednostima.

U tom pogledu, dužnosti župnika u župama s velikim prilivom turista ili rektora svetišta, uz određene poduzetničke i komunikacijske vještine, ali i kulturu ophođenja s ljudima usmjerile bi se na: poznavanje problematike turizma i hodočašća; vladanje barem jednim svjetskim jezikom, pogotovo onim kojim govori najveći broj tamošnjih posjeta; dati mogućnost otvorene crkve u određeni dio dana; turiste i hodočasnike rado primati, pružati im obavijesti te ponuditi „proizvod“ u duhu vjere i tradicije; ako ih je mnogo, za njih predvidjeti posebnu misu i sl.

Budući da se u turističkim mjestima gotovo svakodnevno mogu susresti ljudi sa svih kontinenata, različitih rasa, kultura, vjera, recite nam koliko je točna rečenica da turizam spaja i povezuje kulture i ljude?

Tko ide izvan vlastite zemlje prema zemljama koje su drugačije od njegove sa željom da kroz susret, razgovor i razmjenu, probudi najskrivenije kutke svoga bića, taj sve više traži izravni dodir s drugima koji su različiti u svojoj izvanrednosti. Postepeno, zbog toga, turist sve više postaje „građanin svijeta“, a turizam pojava s „ljudskim licem“. Takvo novo lice turizma sve češće traži upravo dublje iskustvo susreta, upoznavanje kulture i samoga čovjeka i njegovih vrjednota, kako bi se spomenuti suživot mogao ostvariti. Još konkretnije, cilj nije više vidjeti, nego pripadati; ne želi se više samo radoznalo motriti, nego živjeti; ne želi se analizirati, nego se želi uživjeti. I to ne bez poštovanja prema onomu koga se susreće (usp. Poruka za Svjetski dan turizma 2015.).

Drugim riječima, „turizamhumanizira jer [...] predstavlja priliku za odmor, mogućnost za međusobno razumijevanje između naroda i kultura, sredstvo za ekonomski razvoj, promiče mir i dijalog, pruža mogućnost za obrazovanje i osobni rast kao i prigodu za susret s prirodom te je ambijent za duhovni rast“(Poruka za Svjetski dan turizma 2016.).

Za Crkvu su zato ponajprije ljudi turističko mjesto kojemu će ona posvetiti svu svoju brigu i truditi se oko njegove stalne novosti i obnove.


Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Željko Ivković
Katolički tjednik

 

PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    13. prosinac 2018.

    In Vaticano oggi da Papa Francesco i dirigenti e il personale di “Telepace"

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: