Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

18. studeni 2018.

Poruke i poslanice

Biskup Tomo Vukšić

Biskup Tomo Vukšić

Svilaj pokraj Odžaka, 8. srpanj 2018.

Propovijed biskupa Vukšića u Svilaju na Misi za pok. Juru Radmana

U nedjelju, 8. srpnja 2018., u spomen na Juru Radmana, mladića koji je u vrijeme komunističkog režima 1946. godine strijeljan u 22. godini života, u njegovoj rodnoj župi Imena Marijina u Svilaju pokraj Odžaka euharistijsko slavlje predvodio je vojni biskup u BiH mons. Tomo Vukšić. Propovijed biskupa Vukšića prenosimo u cijelosti:

 VOLJOM BOŽJOM SVI U CRKVI POZVANI SU NA SVETOST

„Ovo je na­ime volja Božja: vaše posvećenje“ (1 Sol 4, 3; usp. Ef 1, 4)
Misa u povodu obljetnice smrti Jure Radmana; Svilaj kod Odžaka, 8. srpnja 2018.
 
Draga braćo i sestre!
Nauk je katoličke vjere, da je Crkva Kristova neizgubivo sveta. Ona je sveta zato što je Isus Krist, Sin Božji, koji je s Ocem i Duhom jedini Svetac i izvor svake svetosti, do te mjere ljubio Crkvu kao svoju zaručnicu, da je samoga sebe predao za nju samo zato da je posveti (usp. Ef 5,25-26). Istovremeno, Isus je Crkvu, po tom svom predanju, u obliku svoje vjernosti u muci i smrti te po svom uskrsnuću i slanju Duha na nju, koje je ujedno i njezino posvećenje, sebi pridružio kao svoje Tijelo i obasuo ju darom Duha Svetoga na slavu Božju (usp. Drugi vatikanski sabor, LG 39).
 
Tu vjeru ispovijedamo! U toj vjeri slavimo sakramente, pa i ovu svetu Misu, i sve svoje molitve upućujemo Nebesima. To naučavamo svaki put kad izgovaramo, da vjerujemo u svetu Crkvu, koja je također neizgubivo i istovremeno jedna, katolička i apostolska. Ta Crkva, odnosno to Isusovo Tijelo, u povijesti i u svakom vremenu jesu vjernici kao zajednica, u kojoj je svaki pojedini kršteni jedan od udova toga Tijela (usp. Ef 5,30). Glava toga Tijela jest Krist sâm, Svetac Božji, čija svetost želi prožeti cijelo Tijelo i ostvariti se u svakom njegovu udu. „Tako su svi u Crkvi, bilo da pripadaju hijerarhiji bilo da ih ona pastirski vodi, pozvani na svetost, prema onoj Apostolovoj: 'Ovo je na­ime volja Božja: vaše posvećenje' (1 Sol 4, 3; usp. Ef 1, 4). Ta se, pak, svetost Crkve neprestance očituje i mora očitovati u plodovima milosti, koje Duh proizvodi u vjernicima. Ona se izražava u mnogo oblika kod pojedinaca, koji u svojem životnom redu te­že savršenstvu ljubavi tako da izgra­đuju druge“ (LG 39).
 
Isus Krist, kao izvor svake svetosti, Svetac svetaca i Glava Crkve, svojom trajnom prisutnošću čini Crkvu stalno svetom jer je njegova svetost stalna i neizgubiva. A svetost Njegovih udova, to jest Isusovih učenika i vjernika, uvijek se, dakle, očituje kao plod milosti, kojega Duh Sveti daje onima koji to žele i ponizno su otvoreni za suradnju s Božjom milošću. K tomu, nauk je Crkve, da življena svetost Isusovih vjernika ima mnogo oblika, ali da je uvijek pojedinačna, to jest da ima svoje ime i prezime, odnosno da se izražava kod pojedinaca. Pri tomu je ključno i odlučujuće da kršćanin nastoji biti sličan Kristu, da teži svom osobnom savršenstvu kršćanske ljubavi, koja kao takva izgrađuje druge, potiče ih na bolje, na svetost.
 
A to pak da svetost Isusovih vjernika ima mnogo oblika znači, da se ona može ostvariti na različite načine, u različitim uvjetima i zvanjima, u svim vremenima, u svakoj životnoj dobi, u svakoj generaciji i kulturi, u različitim zvanjima i službama. Ona je mogućnost, koju Bog daje svakom čovjeku, a nije privilegij koji bi bio rezerviran samo za neke. Naime, Bog želi „da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ“, odnosno da svaki jezik prizna da Isus Krist jest Gospodin, na slavu Boga Oca (usp. Ef, 2,10-11). Pri tomu, svaka življena svetost uvijek je sudjelovanje na Isusovoj svetosti i uvijek je njezin odbljesak. No, posvema je normalna međusobna različitost pojedinih odbljesaka i svetačke svjetlosti. Upravo zato i postoje različiti konkretni načini svetačkoga življenja jedne te iste Isusove svetosti, koji u svom ostvarenju ovise o svečevu zvanju, društvenoj ulozi i poslanju, o izazovima vremena u kojemu je živio, o brojnosti i vrsti talenata koje mu je dragi Bog dao.
 
Ovisno o stupnju pojedinačnog ostvarenja kršćanske savršene ljubavi, koji je uvijek na herojskoj razini, čak se i među svecima može vršiti stupnjevanje. A budući da se to stupnjevanje uvijek tiče samo načina, na koji je položen ispit iz predmeta, koji se zove savršena kršćanska ljubav, Crkva oduvijek razlikuje svece mučenike od svetaca koji to nisu. To zato što se razlikuju jedni od drugih upravo po načinu ljubavi koju su, po Božjoj providnosti, iskazali prema Bogu i ljudima. Naime, nije ni svaki način svetosti jednako zahtjevan.
 
Dapače, i među samim mučenicima postoje ne male razlike u načinu njihova svjedočenja za Isusa, zbog čega se posvema opravdano govori o različitim kategorijama među njima. Tako Crkva poznaje novozavjetne mučenike, mučenike iz progona u prva četiri stoljeća, one koji su stradali u sjevernoj Africi u 5. i 6. stoljeću, one iz vremena prodora barbarskih naroda, iz doba širenja islamskih vlasti, iz razdoblja reformacije, mučenike iz misijskih zemalja, iz vremena vjerskih ratova, iz godina francuske revolucije, fašizma, nacizma, komunizma, te mučenike ovih dana i godina koji svjedoče za Krista u neki zemljama Azije i srednje i sjeverne Afrike. Svi su jednaki u mučeništvu, ali su različiti u načinu.
 
Kriterij, po kojemu se mučenike razlikuje od ostalih svetaca, jest upravo snaga iskazane ljubavi, unutar koje nema veće od davanja vlastitoga života radi Božje slave ili dobra drugoga. To smo naučili od Isusa koji je, za vrijeme Posljednje večere, učenicima održao zadnji govor. U njemu je je, razmišljajući o svojoj smrti, koja je trebala uslijediti, te o izazovima i progonima na koje će u budućnosti nailaziti Njegovi sljedbenici, izrekao također poznatu rečenicu: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). U skladu s tom Božjom objavom, Katolička Crkva naučava: „Budući da je Isus, Božji sin, pokazao svoju ljubav dajući svoj život za nas, nitko nema veće ljubavi od onoga, koji dade svoj život za Njega i za svoju braću (1 Iv 3,16; Iv 15,13). Zato su već od prvih vremena neki kršćani bili pozvani i bit će uvijek pozivani, da dadu to najveće svjedočanstvo ljubavi pred svima, osobito pred progoniteljima. Zato mučeništvo, po kojemu učenik postaje sličan Učitelju, koji je slobodno primio svoju smrt za spas svijeta i s njim se izjednačuje u prolijevanju krvi, Crkva smatra kao osobit dar i najveći dokaz ljubavi. Iako se to daje malobrojnima, ipak treba da svi budu pripravni priznati Krista pred ljudima i slijediti ga na putu križa za vrijeme progona, bez kojih Crkva nije nikada“ (LG 42).
 
Ono što definira kršćanskoga mučenika nije snaga boli koju je trpio, ni količina i duljina patnja koje podnio, ni grubost načina na koji mu je oduzet život, nego prvenstveno dosljednost u vjernosti Isusovu pravilu ljubavi i dosljedno svjedočenje za Isusa. Zato je svaki kršćanki mučenik ponajprije svjedok Isusov, kao što je Isus svjedok Božji. I jer je tako, sveti Pavao s pravom kaže, da je sveti Stjepan, dok se prolijevala njegova krv, svjedok Isusov (usp. Dj 22,20), jer je i u smrti nasljedovao Isusov način. Tako je smrt prvomučenika Stjepana označila početak nasljedovanja Isusa Krista, po svjedočenju za Njega u davanju života iz ljubavi prema Bogu i ljudima.
 
Već na stranicama Novoga Zavjeta, na više mjesta, u međusobnu ovisnost jasno su postavljeni Isusov primjer i sva buduća svjedočanstva na koja su pozvani Njegovi sljedbenici, odnosno svi budući progoni kršćana i njihovo svjedočanstvo krvi moraju biti slični sa svjedočanstvom Isusa Krista. I da spomenemo samo neke Isusove riječi o tom pozivu kršćana na sličnost s Njim, kojima je kao sigurne najavio buduće progone kršćana i poučavao svoje učenike, da u tim stradanjima nasljeduju Njegov primjer i tako da budu Njegovi svjedoci.
 
Glede ovoga Isus je rekao: „Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi! Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima i po svojim će vas sinagogama bičevati. Pred upravitelje i kraljeve vodit će vas poradi mene, za svjedočanstvo njima i poganima. Kad vas predadu, ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti. Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama!“ (Mt 10, 16-20).
 
Rekao je također: „Blago vama kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!“ (Mt 5,11). Isto tako, rekao je: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mk 8,34). Odnosno: „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi. Sjećajte se riječi koju vam rekoh: `Nije sluga veći od svoga gospodara. 'Ako su mene progonili, i vas će progoniti'“ (Iv 15,18-20).
 
Mučenik je, dakle, kršćanin koji je vlastitim slobodnim prihvaćanjem podnio nasilnu smrt kao svjedok kršćanske vjere, uključujući tu i kršćanski moral, bilo da se radi o cjelovitom vjerskom pokladu bilo o samo dijelovima toga poklada. Na strani progonitelja kao motiv ubijanja mora postojati mržnja prema kršćanskoj vjeri. Tj., da bi netko uopće mogao „pretendirati“ na ime mučenika, mora mu smrt biti nasilno nanesena iz mržnje prema vjeri. S druge strane, za onoga tko je iz rečenih razloga bio zaista ubijen, da bi ga se smjelo nazivati imenom mučenika, moralo bi biti bjelodano da je nasilnu smrt prihvatio slobodno, svjesno i iz ljubavi prema vjeri te da je tu smrt krotko i podnio.
 
Crkva i kršćani u našim krajevima često su bili progonjeni, ali su obilovali svjedocima vjere. Jedan od njih je nedvojbeno bio i Jure Radman iz Svilaja. Upravo to njegovo svjedočanstvo vjere razlog je što smo se danas okupili na molitvu, da zahvalimo Bogu za milost vjernosti i hrabrosti, kojima ga je obdario. Istovremeno molimo također da Gospodin živu Crkvu osposobi za još veću otvorenost prema mogućim svecima i mučenicima iz naših župa i biskupija. Potrebni su nam kao primjeri, koji ohrabruju, i nadahnuće, koje i u najtežim okolnostima uvjerava, da je nasljedovanje Isusova primjera moguće. Odnosno, kako je pisao sveti Maksim, milanski biskup: „Blaženi dakle mučenici […] nama su naime dobrim životom ostavili primjer vladanja, a hrabrim podnošenjem muka primjer trpljenja. Zato je naime Gospodin htio, da po svem svijetu na različitim mjestima trpe mučenici, da nas kao prikladni svjedoci, kao po nekoj nazočnosti vjere, primjerom svoje ispovijesti oduševljavaju; da ljudska slabost, koja usljed duljeg slušanja jedva već vjeruje Gospodnjem propovijedanju, bar po neposrednom svjedočanstvu očiju uzvjeruje mučeništvu svetih.“
 
Po zagovoru svih hrvatskih mučenika, neka tako bude! Amen.
 
-----------------------------------------
 
Posljednje pismo Jure Radmana majci Mariji
 
Juro Radman je rođen 22. travnja 1925. u Svilaju. Pučku školu je završio u rodnom mjestu, gimnaziju u Visokom i započeo novicijat kao franjevački kandidat „Bosne Srebrne“. Godine 1946., pod optužbom da je pomagao križarima, osuđen je na smrt te je strijeljan u zeničkom zatvoru 16. prosinca 1946. Prije izvršenja smrtne kazne, Jure je svojoj majci i rodbini napisao pismo. To potvrđuje dopis Uprave Kazneno-popravnog doma u Zenici (br. 14496) od 19. prosinca 1946. Sreskom sudu u Odžaku u kojemu stoji: „Izvještavate se da je dana 16. decembra 1946. godine izvršena smrtna kazna strijeljanje na osudjenikom ovoga doma Radman Jurom, pok. Marka i majke Marije iz sela Gor. Svilaj. Ujedno se umoljavate da izvjestite familiju o smrti imenovanog. Ostavštine nije imao nikakve. Prilog jedno pismo da uručite njegovoj familiji.“
 
Jurino pismo, koje je sačuvala njegova majka, glasi:
 
Draga i mila majko!
 
„Niti jedna dlaka s čovječje glave ne spada bez Božje volje“ – kaže se u Svetom pismu. Pa ni moj mladi život ovozemnog svijeta ne ide sigurno bez Božje volje, tj. Bog je tako htio pa ja, evo, sada svoj život polažem na oltar domovine. Draga majko, nemoj samo kukati i jadikovati nego budi prava majka, majka Hrvatica i katolkinja, te zahvali Bogu i strpljivo podnosi tu žrtvu da si morala dati i drugog sina na oltaru vjere i domovine.
 
Draga majko, ostavljam ti ostalu braću i sestre koje othrani kao prave ljude, prave Hrvate i valjane katolike. Ne zaboravi, majko, da ćemo se jedanput sastati gore kod našeg dragog Isusa Krista i njegove presvete majke Djevice Marije. Ja, draga majko, odlazim u nebo djedu, baki, ocu,
 
bratu i ostalim nebrojenim rođacima, gdje ću skupa s njima i Vas dočekati. A sada svi skupa molite Boga za duše naše, da ih Bog primi sebi. Draga majko, nikoga ne krivite zbog mene niti tražite osvetu, nego na koljenima molite Boga za spas naših duša i za svoju daljnju sreću kroz život. Ja Vas predajem u ruke Božje, u ruke njegove presvete Majke, sv. Josipa i u ruke i zaštitu sv. Ante. Neka Vas oni čuvaju i prate pri svakom Vašem poslu i pri svakoj Vašoj kretnji i misli.
 
A sada zadnji put pozdravljam i u duši cjelivam tebe, slatka i mila majko, zatim svoju dragu braću i sestre: Stijepu, Božu, Matu, Seku, Anđu, Antu i Niku. Pozdravljam svu svoju familiju, svu svoju milu i dragu rodbinu i molim da mi oprostite, a ja Vama opraštam.
 
Dragi rođo Ilija, brini se i za moju sitnu braću i sestre, to je moja zadnja želja koju sam od tebe zaprosio.
 
Primi moj zadnji pozdrav i češće me se sjeti u molitvi, ti kao i čiča Franjo. Pozdravljam Mirka i Sofiju i cijeli Svilaj. Zamolite paroka neka za moju dušu rekne svetu misu.
 
Ostajte s Bogom!
 
Tvoj (Vaš) Juro Radman
 
PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    14. studeni 2018.

    VIDEONEWS UDIENZA GENERALE PAPA FRANCESCO

Prethodna Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: