Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

21. srpanj 2018.

Intervju

Mons. Luka Tunjić

Mons. Luka Tunjić

Sarajevo, 27. lipanj 2018.

Mons. Luka Tunjić, generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije

Trebamo se okrenuti sebi, pogledati svoju vjerničku praksu i postati samokritičniji

Katolička Crkva je „mistično Tijelo Kristovo“ koje je hijerarhijski uređeno i u kojemu su svi članovi jednaki po dostojanstvu, a različiti po svojoj ulozi. Kako izgledaju aktualno „lice i duša“ Vrhbosanske mjesne Crkve, pitali smo generalnog vikara mons. Luku Tunjića.

Mons. Tunjić je rođen 19. listopada 1963. u obitelji Stjepana i Ljube rođ. Brkić u selu i župi Vukanovići, ponad Kaknja. Nakon osnovnoškolskoga obrazovanja u rodnom kraju, pohađao je sjemenište u Dubrovniku, a teologiju završio u Sarajevu, gdje je 1989. zaređen za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Godine 1992. otišao je na poslijediplomski studij u Rim te je na Papinskom sveučilištu Gregoriana 1995. postigao magisterij iz dogmatske teologije. Po povratku u domovinu pastoralno je djelovao u župi Čajdraš i obnašao dužnost ravnatelja novoosnovanog Katoličkog školskog centra Sv. Pavao u Zenici. I naredne godine njegova svećeništva obilježio je rad u katoličkom školstvu: najprije kao ravnatelj KŠC-a u Tuzli, a potom u Travniku gdje je bio i rektor travničkoga sjemeništa Petar Barbarić. Od 2008. obnaša dužnost generalnog vikara Vrhbosanske nadbiskupije, a uz to je 2016. imenovan nacionalnim ravnateljem Papinskih misijskih djela u BiH.

Poštovani, dva desetljeća od posljednjega rata većina crkava i župnih kuća u Vrhbosanskoj nadbiskupiji je obnovljena. No, kakva je prema Vašem mišljenju opća duhovna i materijalna slika Vrhbosanske nadbiskupije danas?

Većina vjerskih objekata naše Nadbiskupije za vrijeme rata, bilo da su ih porušili Srbi ili Bošnjaci, porušeni su, ali su uglavnom svi, kako ste i sami konstatirali, obnovljeni. Osjeća se određeni zamor i kod vjernika i kod svećenika. Neposredno poslije rata bilo je puno više poleta, želje i snage za obnovom duhovnoga i materijalnoga. Ali kako ova pat pozicija, na svim razinama života, traje više od 20 godina kao da se rečeni umor pretvorio u nešto još opasnije, a to je ravnodušnost i otupjelost. Ljudi ne vjeruju da može biti bolje i da se može išta promijeniti. Političke elite, uz pomoć stranaca, stvorile su stanje duha i pogodno tlo da na ovakav način mogu vladati do beskraja. Dok god nacionalni odnosi u Bosni i Hercegovini ne budu riješeni na pravedan način, oni će biti izvor pravne, političke, ekonomske, vjerske i svake druge nejednakosti, a to onda znači nestabilnost u kojoj se nitko ne osjeća sigurnim nego želi što prije i što više uzeti za sebe te uložiti i pohraniti negdje drugdje. Ne nazire se pozitivan rasplet događanja ni kraj ovoj agoniji. Kao da nas odnosi u bivšoj Jugoslaviji i protekli rat nisu ništa naučili. To je vrlo opasno za budućnost ovih ljudi i naše zemlje. Opća duhovna i materijalna slika je prilično pesimistična i ona će ovakva ostati dok god ne zažive jednakopravne startne pozicije za sve narode i građane, dok god jedni drugima budemo opasnost i prijetnja, i dok god se vjera bude instrumentalizirala. O slici stanja u Vrhbosanskoj nadbiskupiji pokušao sam reći u sklopu općeg stanja u BiH koje neminovno utječe na naše vjernike i koje će morati doživjeti velike promjene na svim područjima života.    

Čime bi se, u kontekstu prethodno rečenoga, ova mjesna Crkva mogla pohvaliti, a na što požaliti?

Kler, redovništvo i vjernici Vrhbosanske nadbiskupije nisu izdvojeni iz ove zbilje nego duboko osjećaju sva događanja i snose, zajedno s drugima, posljedice. Uz materijalnu obnovu, ova mjesna Crkva na čelu s kardinalom Puljićem i pomoćnim biskupom Sudarom može se pohvaliti uspostavom svih ustanova koje su potrebne za normalan život jedne biskupije. Sagrađen je Svećenički dom, Katolička teologija je uzdignuta na rang fakulteta, osnovano je Nadbiskupsko misijsko međunarodno sjemenište Redemptoris Mater, obnovljen je rad sjemeništa u Travniku, uspostavljen Katehetski ured, Centar za pastoral mladih, Medijski centar, obnovljen je i rad Katoličkog tjednika, uspostavljeno Bolničko dušobrižništvo, osnovan je Ured za brak i obitelj, Ured za vojno dušobrižništvo je uzdignut na razinu Vojnog ordinarijata, započela je prva Sinoda VN… Ove ustanove se brinu za sve uzraste i sva važnija područja života naših vjernika. Novost na našim prostorima su Katolički školski centri koji su započeli s radom u ratnom Sarajevu 1994. godine. Oni na najbolji način pokazuju otvorenost naših biskupa i vjernika. Osnivanjem ovih Centara htjelo su poručiti da je BiH naša država, da se u njoj želi živjeti i izgrađivati ju s drugima, željelo se pružiti nadu da u ovoj državi ima života i budućnosti, da odgoj i obrazovanje treba biti prioritet svih ljudi, željelo se pokazati da se zajedno može odrastati i živjeti… Nisam siguran da je to dovoljno ozbiljno shvaćeno, ali to su doživjeli učenici i roditelji naših KŠC-ova koji su najveći veleposlanici, ne samo ovih Centara, nego i vrijednosti koje su u njima naučili i koje žive. Takvi učitelji, učenici i njihovi roditelji su nada da još sve nije gotovo i izgubljeno.

S druge strane možemo se požaliti-kajati što nismo dovoljno iščitavali znakove vremena, što smo lutali i što se nismo više uključili u društveno-kulturna događanja, što smo previše vjerovali političarima i što se svi kao članovi Crkve nismo više angažirali u stvaranju pozitivnije klime i mogućnosti života na ovim prostorima.

Koji je, onda, profil svećenika kojega zahtijeva sadašnje vrijeme na ovom prostoru?

Profil svećenika za sva vremena je prvosvećenik i naš učitelj Isus Krist. Sadašnje vrijeme, kao i svako drugo vrijeme, treba svećenika koji živi u trojstvenoj ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga, koji svoje poslanje prepoznaje i crpi iz te ljubavi. Kristovo poslanje je neuvjetovano i nesebično, okrenuto prema Ocu nebeskom i prema bližnjima, posebno onima koji su odbačeni, zaboravljeni, napušteni… takva je i njegova ljubav, uvijek usmjerena prema drugima. I Krist je doživio đavolske kušnje i napasti, krvavi znoj, bilo je i sumnje „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio“… Krist je sve proživio što i danas proživljava jedan svećenik. Većina ga nije razumjela ni prihvatila, bio je ostavljen skoro od svih, na kraju je završio na križu. Ali, bez obzira na sve muke i tjeskobe, vjernost svome poslanju i Ocu nebeskom bili su na prvom mjestu. Egoizam i okrenutost prema sebi je uvijek bila isključena. Fascinirajuće je kod Isusa da se nakon „dobro i uspješno obavljenog posla“ povlačio u osamu i kažu evanđelja po cijele noći molio. Kad je svećenik Božji čovjek onda su mu sva vremena i prostori isti. Tako da ne prihvaćam podjele po mjestu rođenja ni uvjerenje da će neki svećenik bolje raditi u svom kraju jer poznaje mentalitet ljudi. Voljeti svoje svećenstvo znači voljeti Boga i čovjeka. Bog je isti u svakom dijelu naše Nadbiskupije i svijeta kao što su slične ili iste potrebe naših vjernika. Spremnost na žrtvu i služenje, ljudi prepoznaju i po tome nas cijene, a ne po mjestu rođenja i završenoj školi.

S obzirom na to da 49 župa ima manje od 200 vjernika, postoji li mogućnost i(li) potreba gašenja nekih župa i „ukrupnjavanja“? Poglavito se to odnosi na prostor Bosanske Posavine i dekanate Derventski i Doborski…

Uz spomenute prostore skoro slično je stradao Sutješki dekanat i župe u okolici Konjica kao i pojedine župe drugih dekanata. Uvjeren sam da se nijedna župa neće dokinuti, ali će se neke, prema našoj ljudskoj računici, same ugasiti. Već duže vremena se traži najprovediviji način i najbolje rješenje preraspodjele pastoralnog djelovanja. Traži se pomirljivo rješenje koje će uvažavati mentalitet naših vjernika i svećenika. Dakle, računa se s tim da se vjernici ne osjete izdanima i ostavljenima a da, s druge strane, svećenici imaju dovoljno prostora i ljudi za obavljanje župničke službe. Načelo da svaka župa, koja je prije rata imala župnika, ima i sada bilo je pravedno i jedino ispravno. Normalno da se očekivao povratak vjernika i zbog toga su se svećenici prvi vraćali, davali nadu i ohrabrenje povratku. Pripravljali su župe za povratak vjernika i za normalno funkcioniranje. I tako u iščekivanju već 23 godine. Sada kada je skoro izvjesno da većeg i očekivanog povratka nema, kada se pojedine župe sa svakom smrću u znatnim postotcima umanjuju, neminovno je tražiti adekvatno rješenje. Smanjenje broja svećenika i duhovnih zvanja također će upućivati na druga rješenja. 


Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Katolički tjednik

PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    19. srpanj 2018.

    Papa Francesco annuncia la canonizzazione del beato Nunzio Sulprizio

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: