Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

18. kolovoz 2018.

Poruke i poslanice

Đurmanec, 5. lipanj 2018.

Propovijed kardinala Puljića u Maclju u prigodi 73. obljetnice stradanja žrtava komunističkog režima

U nedjelju, 3. lipnja, Misnim slavljem koje je u crkvi Muke Isusove u Maclju predvodio nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić obilježena je 73. obljetnica stradanja brojnih žrtava komunističkog režima koje se dogodilo početkom lipnja 1945. Propovijed kardinala Puljića upućenu tom prigodom prenosimo u cijelosti:

Draga braćo misnici,
draga braćo i sestre!

Moram iskreno priznati da mi, dok se nalazim na ovom mjestu gdje je veliko grobište, prolaze trnci kroz srce i dolazi u sjećanje da su ti životi položeni za tu grudu i u toj grudi. Mnogi od vas sigurno imaju nekoga iz svoga roda i svoje loze čiji su zemni ostaci ovdje sahranjeni ili negdje u šumi čekaju da budu iskopani i dolično sahranjeni. Tako je i mene povukla želja da dođem ovdje izraziti i vjerničku i nacionalnu dužnost poštivanja tih i svih drugih žrtava našeg hrvatskog naroda, a posebno svećenika iz moje nadbiskupije, odnosno iz Bosne i Hercegovine, ali i svih onih iz drugih biskupija koji su ovdje sahranjeni.

Danas sam, pošto sam jutros slavio Svetu misu i podijelio sakrament krizme, požurio ovamo da stignem na vrijeme. Bilo mi je neugodno jer sam, da bih stigao na vrijeme ovdje na Svetu misu, bio primoran na graničnom prijelazu preteći kolonu vozila. U sebi sam nekako tjeskobno doživio tu kolonu koja je čekala pa sam pomislio: eto ti te Europe, tako nas voli da nas odbija i ne da nam ući u nju. Ljudi satima čekaju na granici da im se ogadi doći kući. Evo, to je nešto što me duboko boli, a ne mogu promijeniti pa sam napravio taj prekršaj da bih stigao na vrijeme.

Želim, na neki način, s vama podijeliti jedno iskustvo koje sam nedavno doživio. Vi znate da je nekako teško kad god susretnemo čovjeka koji plače. Nije ugodno gledati suze. A tek kako je kad susretnete čovjeka starijeg od 90 godina kako naglas ne samo plače nego cvili dok suza suzu goni... Djede, što te je to ražalostilo? Eto, napokon sam se okuražio da svojoj unučadi ispričam što sam doživio počevši od Bleiburga preko križnog puta, a oni će meni: djede, to nas ne zanima! I njega je to toliko zaboljelo da se ne može utješiti. Njih ne zanima patnja tolikih ljudi koji su se itekako ugradili u tu grudu. Onda nije čudno što je tako lako napuštaju, jer ne znaju cijeniti te ljude. Preskupa je ta gruda na kojoj mi stojimo; preskupa je ta domovina koja je godinama plaćana krvlju, a na poseban način nakon Drugog svjetskog rata, bolje reći po svršetku rata jer su ljude nevine jednostavno potamanili; ne samo da su ubijani nego su često znali zavapiti: ubij me al' pucaj, a nemoj me mlatiti da me dotučeš! Na žalost, mnogi su bili tako ubijani da je to bio strašan masakr. I sad se pitam, koji je to đavolski duh bio u ljudima da su uživali čineći takav masakr?

Mi nismo danas došli ovdje da u sebi probudimo osjećaje mržnje, osvete, ali ne možemo zanijekati istinu. Da bi tu istinu upoznali, moramo ponovno istinski istražiti sva grobišta koja nisu još istražena. Ovdje je najveći dio, ali ima toliko toga... Sjećam se kad su mi za vrijeme komunizma pričali o jednom grobištu u kojem se nalazi pet tisuća pobijenih ljudi, ne oružjem, nego motkama. Još u onom vremenu kada se to nije smjelo išao sam provjeriti pa sam po šumi nalazio kosti i, moram priznati, nakon toga nekoliko noći nisam mogao spavati. To me streslo. Evo u kakvom smo mi ozračju. I sad se pitam, zašto se tako sporo ispituje ta povijesna istina; zašto se tako teško dolazi do tih činjenica? Mnogi kažu da djeca onih koji su ubijali nisu voljni da se to ispituje. Pa ne možemo sve kriviti. Krivac je onaj koji je zlo učinio! A ako netko brani zlo, onda postaje sukrivac zločina! Ne možemo zločin braniti, bez obzira tko ga je napravio. Zločin je zločin; ne možemo ga braniti; zločin treba istinski nazvati pravim imenom. Dokle god se svaka stvar ne nazove pravim imenom, teško je stvarati pomirenje, povjerenje i praštanje.

Jasno, kršćanski mi stojimo na grobovima ovih nevinih ljudi i u srcu ne želimo mi suditi. Bog je sudac i nama i onim ljudima. Ali želimo da se u javnosti stvore zdrava načela na kojima treba društvo graditi, a prvo je načelo – načelo istine i, također, načelo da se svaka stvar nazove pravim imenom. Ono što je bio zločin, to je zločin. A ako netko to brani, onda se pitamo, što ga to veže uz taj zločin; zašto se boji priznati zločin? E, to je jedna opasna stvar. To znači da duh koji je tada vladao, na žalost, živi i danas – nekad u medijima, nekad u stranačkim prepucavanjima, a nekada u osobnim zahtjevima. Tako sad, zapravo, mi u Crkvi stojimo pred jednom bolnom činjenicom: mi to ne možemo provesti. To mora službena vlast provoditi, ali mi ne možemo šutjeti. Mi moramo govoriti istinu, koliko god ona skupa bila. Stara je poslovica: tko istinu gudi, gudalo ga po prstima lupa. I nije lako istinu govoriti. Ja sam tome svjedok.

Smatram da ovdje danas mi moramo učiniti jedan zavjet. Onaj djed je plakao jer je osjetio da unučad ne zanima njegova žrtva. Toliko je to gruba i teška istina da je mi nismo prenijeli dalje na toj grudi na kojoj živimo. Koliko vrijedi ta gruda natopljena tolikom krvlju? Mi često svoj rodni kraj znamo nazvati „sveta gruda“. Nije krivo jer je „sveta“ po tome što su je, na žalost, posvetile tolike žrtve, suze, toliki znoj. Opasno je što zaboravljamo vrjednovati te svetinje. Moram reći da me je uvijek strah živjeti s ljudima kojima ništa nije sveto. Ljudi kojima ništa nije sveto, u stanju su po glavama hodati i to je, zapravo opasno, u današnje vrijeme, u kojem nema stvari koja nije popljuvana i izrugana. Sad se pitamo, na kojim temeljima mi kao narod živimo? Toliko je vjere u naš narod ugrađeno, toliko žrtve, toliko je ljubavi ugrađeno u tu grudu. Zašto tako lako zaboravljamo te vrijednosti na kojima živimo? Zašto nismo poučili mlade da znaju vrjednovati ono iz čega su nikli i svoje korijenje voljeti. Ne treba se čuditi što ovako napuštaju i bježe jer nije ušlo u srce to korijenje života, ta ljubav prema grudi, ta ljubav prema žrtvi. Zato želim zajedno s vama poslati poruku: prenesimo životnu istinu, ne da se stvara mržnja, antagonizam i protivljenje jednih prema drugima, nego da znamo vrjednovati ono na čemu smo nikli i na čemu živimo i da baštinu te vjere i te svetinje prenesemo na buduća pokoljenja da znaju vrjednovati ono na čemu stoje. Želim zajedno s vama, na svoj način, skinuti taj zavjet šutnje koja pokriva ta grobišta.

Prije nekoliko godina jedna je osoba počela ispitivati neka grobišta, a onda su joj došle prijetnje: nemoj to čačkati, mogla bi bez života ostati. Nazvala me na telefon i pitala me što napraviti. Ne bih htio iznosio detalje tog razgovora. Rekao sam joj: budi hrabra; ispituj, piši! Piši, pa ako treba platit cijenu, plaćati ćemo je; slobodno se na mene pozovi! Platiti ćemo cijenu za istinu. Smatram da svi, a ne samo jedna osoba, moramo biti u tome nekako zauzetiji. Ali ima jedan problem u našem narodu: uvukao se na određeni način duh zagriženosti, zavisti, zlobe prema onoj: nemoj da on bude prvi, ja moram bit prvi. Ubi nas ta trka za prestižem koji gazi po glavama. Ne može biti nijedna stranka preča od naroda; nijedan program ne može biti preči od naroda! A u tom narodu čovjek postoji! Čuli ste u malo prije pročitanom odlomku iz Evanđelja kako Isus govori: „Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote“ Mk 2.27.). U središtu je čovjek. Radi čovjeka je Isus postao čovjekom i radi čovjeka je umro i uskrsnuo. I upravo to uskrsnuće je temelj naše nade i hrabrosti da se suočimo sa svim tim izazovima. Želimo poput Pavla, koji nam je u današnjem čitanju poručio da svoje muke sjedinimo s mukom Kristovom, ovdje u crkvi Muke Kristove sve te muke svoje povijesti donijeti i ovdje tražiti utjehu, ali i hrabrost za život; hrabrost da se nosimo s izazovima, hrabrost da svoj križ nosimo, hrabrost da znamo svetinje čuvati!

Da, Isus je htio usporediti starozavjetnu zapovijed: Poštuj dan subotnji! Na krizmama često djecu zbunim pitanjem: zašto, djeco, mi slavimo nedjelju iako Mojsije u Deset zapovjedi Božjih donosi i zapovijed: Poštuj dan subotnji? Veliki dio djece brzo se dosjeti pa odgovori: zato što je temelj naše vjere Kristovo uskrsnuće, a Kristovo uskrsnuće se svaki put slavi nedjeljom. Nedjelja je proslava Kristova uskrsnuća i tko kod slavi Svetu misu, on ispovijeda vjeru u uskrsnuće mrtvih i zato mi ne smijemo to propustiti. U prošli četvrtak bilo je Tijelovo – zapovjedna svetkovina. Državne strukture nisu radile, a privatnici radili jer im je stalo do zarade. Gdje je tu svetinja? Preči je novac od Božjeg zakona; preča je zarada od čuvanja obiteljskog zajedništva. Zašto je dan Gospodnji dan slavljenja Mise i odmora? Ma, dan je odmora zato da nađemo jedni druge, da se čujemo, da se prepoznamo. Kažu da je neki dan jedna učiteljica napravila pokus. Pita prvačiće: što bi vi voljeli da vaši roditelji učine? A djeca napisala: ja bi voljela da tata i mama nemaju telefona, mobitela; više bi s nama pričali. Evo što smo napravili... Mi smo izgubili ljudski kontakt jer smo izgubili kontakt s Bogom. Ako ne znamo s Bogom pričati, ne znamo ni s ljudima. A onda, jasno, otuđujemo se i ništa nam više nije sveto: ni Božji dani, blagdani, niti ljudski životi. Zato se donose zakoni prema kojima se smije ubijati i prije rođenja i, pogotovo, kad ostari, skloni ga da ne smeta... Evo, to je danas moderni život.

Zato smatram prevažnim da je shvatimo: mi moramo znati vrjednovati korijenje, svetinju na kojoj smo nikli i to prenijeti budućim pokoljenjima. Kad me to zahvati, čini mi se, sav bih se rasplinuo da to kažem i pokažem, da usmjerim svoje drage vjernike, svoj dragi narod. Tu se ništa ne radi protiv drugih. Svaka ptica svome jatu leti. To je tako prirodno. I zato se borimo biti u svome jatu, svome narodu. Ali mi nikad nećemo propovijedati s oltara napadajući drugu vjeru, napadajući drugu politiku. A ako se tko osjeća pogođenim, koga svrbi nek' se češe! Smatram da mi ne smijemo samo doći na Misu i otići kući, nego s Mise trebamo ponijeti i pronijeti snagu vjere koja mijenja ovaj svijet. Nemojmo mi samo kukati: ta vlast ne valja; to smo mi birali; što kukate? Treba, dakle, znati, biti razborit. Mi moramo nešto učiniti; ne da se svađamo, ne da se, na neki način, mrzimo, nego treba nas voditi ljubav prema svome rodu, prema svome domu, prema toj grudi, prema svojoj vjeri, prema grobovima naših predaka. Kako je meni tužno kao pastiru proći pojedinim mjestima i gledati starce i starice koji „iskriviše“ oči gledajući kroz prozor, ne bi li koje dijete ili unuče navratilo. Sami su ostali. Gdje četvrta zapovijed? Pa, prekrižili smo je. Zato osjećam potrebu potaknuti da ne zaboravimo ono što nas drži u dostojanstvu vjernika katolika, Hrvata, sina ove grude. I zato ovdje učinimo zavjet. Nas je dosta ostalo. Mi možemo mijenjati javnost.

Nemojmo prepustiti da pojedini plaćeni novinar obruka ono što je nama sveto. Eh, nek' tako proba učiniti onima drugima pa će vidjeti. Ali mi nećemo to raditi; mi ćemo samo braniti istinu, ono što je naša svetinja. U tome moramo biti hrabri i neustrašivi te stati iza onoga što je naša svetinja i to prenositi budućim pokoljenjima tako da unučad ne kažu: ma mene to ne zanima. Dijete drago, na čemu si nikao i na čemu ćeš odrasti i što će ti baština biti? Ovi naši, koji leže ovdje i oni svi koji leže po ovoj maceljskoj šumi i čekaju da razotkrijemo njihova grobišta, vjerujem da su pred licem Božjim. Bože, primi ih! Primi i njihovu žrtvu, ali daj i nama da znamo vrjednovati tu žrtvu, da znamo i mi hrabri biti i žrtvovati se i budućnost graditi upravo iz te vjere, iz te spremnosti za žrtvu. Znate, ako nešto čovjek voli, onda se za to žrtvuje. Ako ne voli, sve mu je teško, samo kuka. Zato je potrebno da u nama poraste ta ljubav, ljubav prema svojim korijenima, prema svom Bogu, prema svojoj Crkvi, prema svome domu, prema svome rodu, prema ovoj domovini u kojoj smo nikli i obikli. Gdje god odeš može ti bolje materijalno, a nigdje nisi kod kuće; tamo si uvijek tuđinac. I zato smatram važnim potaknuti naše ljude da znaju voljeti svoje korijenje. Neka ovi mučenici, koji su na svoj način ubijeni mučki, istinski izmole nama hrabrost da u ovom vremenu svjedočimo ono što jesmo i da to bude prepoznatljivo u našim riječima, u našem vladanju i našem svjedočenju. Gospodine, složi nas u svojoj ljubavi da se ne bojimo tvoga križa! Amen!

PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    6. kolovoz 2018.

    Hiroshima e Nagasaki, il frutto della guerra

Prethodna Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: