Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

22. lipanj 2018.

Poruke i poslanice

Biskup Ratko Perić

Biskup Ratko Perić

Sarajevo, 1. lipanj 2018.

Propovijed biskupa Perića na prvi dan devetnice Srcu Isusovu u sarajevskoj katedrali

U okviru priprave za proslavu svetkovine Presvetog Srca Isusova, naslovnika sarajevske Katedralne župe, u istoimenoj prvostolnici 30. svibnja večernjom Svetom misom započela je devetodnevna duhovna obnova. Euharistijsko slavlje predvodio je mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski. Propovijed biskupa Perića pod naslovom „Ljubav sluge Božjega Josipa Stadlera prema Srcu Isusovu“ prenosimo u cijelosti:

Ljubav sluge Božjega Josipa Stadlera prema Srcu Isusovu

- Otkucaji ljudskoga srca. Već s trećim tjednom po začeću - kako kaže medicinska znanost - počinje kucati dječje srce, koje se oblikuje kao prvi od svih organa. I ne prestaje kucati dok je čovjek u životu. Netko je izračunao prosjek: 4.200 otkucaja u jednome satu, 100.000 u jednome danu, 367.000.000 u jednoj godini i oko 3 milijarde otkucaja u 70 godina života. Sve neovisno i o komu. Mi ne upravljamo svojim srcem: ne možemo ga pomaknuti ako je stalo, ni zaustaviti ako želimo živjeti. Srce kao živi vidljivi organ u Božjoj je ruci. Kao i naša nevidljiva savjest. Nismo mi gospodari savjesti, da zlo nazovemo dobrom, a dobro zlom, nego netko drugi našom savješću ravna tako da istinu nazivamo istinom, a klevetu klevetom. Tako nam srce postaje tjelesno sjedište ili središte naše duhovne savjesti. I daje joj pohvalu ako dobro čini, a grižnju ako zlo radi. Tko upravlja nama? I srcem i savješću? Je li netko savršenije upozorio na tu pojavu od sv. Augustina: „Gospodine, nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi“? Kako je prvim kucajem prokucalo i tako se zaljuljalo, kroz sav se naš život nalazi kao na morskim valovima. Ne molimo Gospu od brze pomoći da samo „svećenstvo čuva na nemirnom tlu“, nego i biskupe, redovnike, vjernike. Svi tzv. smiraji u ekonomskoj pohlepi, u političkoj pohoti i svakovrsnoj požudi samo još više uznemiruju to jadno srce, koje ostaje to praznije što ga se više želi grijehom nagrcati. A postaje to smirenije što se više ravna po savjesti: dobro čini, zla se kloni! Istinu reci, a laži se odreci! Pošteno radi, a ne kradi! Isus je rekao: „Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga, i u mene vjerujte!“ (Iv 14,1). „Vjerujem“ na latinskom kaže se: credo, a tumače nam da credo dolazi od cor-do = srce dajem Bogu, Isusu, Duhu Svetomu. Vjerujmo u Boga i Sina njegova i Duha njihova!

- Crna kutija. Kada zrakoplov padne, obično se dogodi teška nesreća, rijetko se dogodi a da gotovo svi putnici ne poginu. Užasna katastrofa. Odmah se zrakoplovni stručnjaci daju u potragu za „crnom“ kutijom. Nije ona crna, nego fluorescentno crvena da se lakše nađe, nego se ona tako zove što nas ta katastrofa zavije „u crno“. Ona, ta crna kutija, snima sve tehničke vijesti i pilotove riječi, uzdahe, krikove i jauke i ne samo u pilotskoj kabini. I kažu da je ta crna kutija neuništiva i kada se avion zapali. Ljudsko je srce poput te kutije. Evo što sve sadrži: „iz srca čovječjega izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje“ (Mk 7,21-22), sva ona nečistoća koju čovjek u sebi nosi i po njoj čeprka. Eto trinaest zala nabrojenih, sve jedno gore od drugoga, i nijedno ne vodi u Kraljevstvo Božje. Isus je došao da uništi i pobriše grijeh, nečistoću, da pomogne čovjeku u uklanjanju svakoga zla iz njegova srca i života, otvarajući mu put spasenja. Ovisi o čovjeku hoće li prihvatiti Božju ponudu i ozdravljenje. Ne dao ti Bog umrijeti s tom „crnom kutijom“ prije nego je obraćenički isprazniš i čestito se ispovjediš i pokaješ.

Samo Isusovo srce nije ta crna kutija, nema nikakva zla u sebi, ni zlih namisli, ni zla oka. Isus je nekom zgodom rekao: "Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim(Mt 11,29). Isus nas sve poziva, i svećenike i vjernike, da uzimamo od njegove milosti i molitve, od njegove pokore i razmišljanja. On nam daje svoj jaram, tj. svoj zakon po kojem nam je živjeti, Boga spoznati i ljubiti i tako u nebo doći. On nas hrabri da je on „krotka i ponizna srca“. On savršeno nadzire svoju ljudsku narav. On nam daje primjer, ali i pomoć. Samo je On kadar dati spokoj, savršen mir, zdrav san, pravo osvježenje srcima našim i odušak dušama našim. Ono je Presveto Srce.

Dà, nije ni Gospino srce „crna“ kutija. Njezino srce nazivamo ne čistim, nego prečistim, bezgrješnim, neporočnim  srcem, bez ikakve zle misli, volje, želje i djela, i to sve Božjom povlasticom, i njezinom suradnjom.  

- Suvremeno čudo. Prije jedno 70 godina pronađeno je načelo ili program modernoga tehničkog pomagala zvanog računalo, latinski: computor ili engleski: computer. Potom se ta računala uvezuju u Internet, umreženje svega svijeta, to jest snimaju se u datoteke cijele biblioteke, ljudske bibliografije i enciklopedije. Izmišljen je i izrađen onaj dodatak, prijenosnik, na koji možeš presnimiti sve s kompjutora. Presnimiš, upamtiš i nosiš kuda hodiš. Možeš i jednim potezom sve pobrisati. I što god više ima materijala, to se izrađuju manji i obuhvatniji aparatići i dodatci, tako da ćemo uskoro moći staviti na vrh pera sve knjižnice svijeta. Pa ipak, iako imaš sve enciklopedije u džepu, nemaš ih u glavi, u pameti. Ali možeš se poslužiti kompjutorom i zovnuti koju god hoćeš riječ, osobu, događaj i godinu s dotičnim opisom. Zaista čudesno i neobično korisno.

Još je veće čudo mozak i srce. I prije ovoga tehničkoga računala, zapravo na samome početku svijeta Bog je stvorio mali živi kudikamo savršeniji ljudski mozak od 1300 grama, udahnjujući mu dušu, program, da materijal prima, slaže i pamti, razmišlja i donosi zaključke. Slobodno i odgovorno. Stvorio je također sićušno ljudsko srce, od 300 grama, koje registrira sve ljudske osjećaje i nakane, radosti i žalosti, ljubavi i strahove, nade i razočaranja; svih onih sedam glavnih grijeha, od oholosti do lijenosti, koje čovjek želi pustiti u svoje srce. Ali u čovjekovu se srcu nalaze i darovi Duha Svetoga, od mudrosti do bogobojaznosti, odnosno plodovi Duha, kako ih navodi sv. Pavao: „ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost“ (Gal 5,22-23).

Stadler i Božansko Srce Isusovo. Jedan Stadlerov kolega sa studija u Rimu (1862.-69.) sjeća ga se i piše: "Stadler je došao kao mladić veoma živahnog karaktera u Collegium Germanicum. A osobito je štovao Presveto Srce Isusovo".[1] Možda je tu pobožnost ponio iz Požege u Zagreb, iz Zagreba u Rim. Kako lijepa karakteristika za jednoga mladića. Biblija veli da nema ništa podmuklije i podlije od ljudskoga srca (Jr 17,9). Tebe tvoje vlastito srce vara i prevari, a da te ne prevari tuđe srce. Stadler je pazio na svoje srce i ravnao se prema Srcu Isusovu.

Stadler pod zastavom Srca Isusova. Odakle uopće zastava, stijeg, barjak kao simbol mjesta, grada, države? U starome svijetu, kada nije bilo vojne uniforme, nego je svaki vojnik bio obučen kako je mogao, da bi se znalo kojoj strani pripada, svrstao bi se pod svoju zastavu i pod njom išao u boj. Takve su vojne zastave imali Aleksandar Veliki, Hanibal, Julije Cezar.

Sveti Pavao govori o dva svijeta: o Kristovoj istini, dobroti i ljepoti, i o vražjoj laži, zloći i ružnoći. Sotona poduzima svoje prevarantske akcije i makinacije (2 Kor 2,11), služi se „lukavštinom“ (Ef 6,11), „zamkama“ (2 Tim 2,26), štoviše, Apostol tvrdi da se sotona „prerušava u anđela svjetla“ (1 Kor 11,14) da zavede Kristove izabrane.   

Početkom 5. stoljeća sv. Augustin, biskup hiponski, govori o dvjema ljubavima i dvama gradovima/državama na ovome svijetu: „I tako dvije su ljubavi stvorile dva grada: zemaljski grad ljubav prema sebi, sve do prezira Boga, i nebeski grad ljubav prema Bogu, sve do prezira sebe“.[2] Eto dvije zastave za dvije države: bogoljubna i sebeljubna.

Sv. Ignacija Lojolski u 16. stoljeću govori o dvjema zastavama u Drugom tjednu duhovnih vježbi. Zastava Kristova i zastava Antikristova ili Luciferova. Na ovom zemaljskom bojnom polju: Krist na jeruzalemskom bojištu, a Antikrist na babilonskom polju. I stalno se te dvije zastave i njihovi bojovnici sudaraju.  

- U nedjelju, 15. siječnja 1882. Stadler je u Sarajevu podigao zastavu Kristovu, točnije zastavu Presvetoga Srca Isusova i pozvao sve katoličko svećenstvo i vjerništvo da se svrsta pod tu zatavu. Svečano je ustoličen za nadbiskupa pod tom zastavom. Na kraju obreda nadbiskup se oglasio posvetnom molitvom: "I evo najmanji od braće svoje, prem nevrijedan stanovati u srcu Gospodina moga, ipak pozvan od njega, stavljam sebe i svu braću svoju i sav puk ciele Vrhbosanske nadbiskupije u Srce njegovo […]. Ja za to proglašujem, da je od danas glavni čuvar i patron ove nadbiskupije: Srce Isusovo“.[3]

- Te iste 1882. svoju prvu pastoralnu poslanicu svećenstvu i puku naslovljava „Pod zastavom Srca Isusova“.[4] U njoj obrazlaže zašto je izabrao Srce Isusovo:

Neprijatelj naših duša razvio zastavu i na njoj napisao: Ljubav prema sebi, sve do prezira Boga! Pod tu se zastavu skupljaju djeca tmine, ljudi, kojima se više mili tama nego li svjetlo, jer su njihova djela zla, jer sebe ljube, a Boga mrze. I ja, braćo, razvijam zastavu, i pozivam vas, da se skupa sa svojim pukom pod njom skupljate; na njoj je Srce Isusovo, istina, trnjem okrunjeno, ali plamen se ljubavi širi na sve strane; plame, kojim se pali sve što je grješno, a užiže i naše srce ljubavlju naspram sebi. Pod tom zastavom napisano je: Ljubav prema Bogu, sve do prezira sebe. U Srcu Isusovu učimo poznavati Boga, poznavati sebe, učimo ljubiti Boga, koji nas je toliko ljubio da je svoga Sina za nas dao, da ni jedan ne pogine, koji u njega vjeruje, nego da ima život vječni.[5] 

- Od te 1882. godine izlazi službeno glasilo Srce Isusovo, koje će se 1887. preimenovati u Vrhbosnu. Ta Vrhbosna, uz prekid od 1945. do 1971.  izlazi i danas, a od 1990. do 2007. izlazila je i kao službeno metropolijsko glasilo.

- Godine 1884. udara temelje katedrali. Odmah pogađaš da će i prvostolnicu posvetiti u slavu Božanskoga Srca, unatoč nekim protivljenjima. Najljepši vanjski spomenik Srcu Isusovu u Sarajevu. Unutrašnja izrada dar je raznih dobročinitelja. Glavni oltar dar Hrvata, a jedan prozor u bojama dar je samoga nadbiskupa. Prikazano je kako Gospa vodi jednoga domaćega sina Presvetomu Srcu Isusovu. Posvetu katedrale Srcu Isusova obavio je mostarsko-duvanjski biskup fra Paškal Buconjić, 14. rujna 1889. godine. Eto, dogodine 130. obljetnica posvete katedrale. Bilo s blagoslovom Srca Isusova!

- Godine 1892. utemeljuje u Sarajevu Glasnik Presvetog Srca Isusova koji od 1905. ima sjedište u Zagrebu, uz baziliku Srca Isusova, i izlazi pod nazivom Glasnik Srca Isusova i Marijina, uz prekid od 1945. do 1963.

- Tri ostale pastoralne poslanice naslovljene „Pod barjakom Presv. Srca Isusova“, upućuje kleru i puku. Prvu 1900., a druge dvije 1906.[6] U ovoj prvoj tumači kako je prije 18 godina uputio početnu poslanicu i stavio nadbiskupiju pod zaštitu Srca Isusova jer mu je želja bila da razvije „barjak presv. Srca Isusova i pod njim vas i sve vjernike povedem u boj proti neprijateljem našega spasa i za utvrđenje i proširenje kraljevstva Isusova na zemlji. A to učinih zato, jer crkva i ljudsko družtvo nemaju spasa, van jedino u Srcu našega Gospodina. Srce Isusovo to je, što će svako zlo utamaniti“.[7] Spomenimo ovdje i petu poslanicu, korizmenu, 1907. pod naslovom Štovanje Srca Isusova.[8]

- Godine 1895. Nadbiskup je podigao zgradu Prvostolnoga kanoničkoga kaptola, u kojoj je kućnu kapelicu posvetio također Srcu Isusovu.

- Godine 1900. godine u blizini Sarajeva, na Mladicama, kupuje posjed te ga daruje Družbi sestara Služavki Maloga Isusa kako bi što uspješnije hranile siromašne, kojih je bilo na pretek, i uzdržavale same sebe. Družbu je bio osnovao 1890. godine.

Sestre Služavke na tom su posjedu izgradile strukture, koje je Stadler nazvao „Polje Srca Isusova“.

- Godine 1910. na tom je posjedu sagrađena i crkva i posvećena u slavu Srca Isusova. Tu su sestre živjele, molile i radile do 1949.

Zaključak. Nekada smo učili i na vjeronauku i na teologiji da postoje tri faze Kristove Crkve: vojujuća na ovome svijetu, trpeća u čistilištu i pobjednička u nebesima. Josip je Stadler od bogoslovskih dana njegovao osobitu pobožnost prema Presvetomu Srcu Isusovu. Kao prvi vrhbosanski Nadbiskup hrabro je stao na čelo domaće vojujuće Crkve, razvio zastavu Srca Isusova i poveo svećenike, redovnike, redovnice i vjernike u zdravu pobožnost prema Božanskoj Ljubavi Srca Isusova. Zato je i imao velika uspjeha u svakom pogledu u svome 38-godišnjem biskupskom djelovanju. Zato je Crkva i mogla otvoriti postupak da ga proglasi blaženim. Neka Srce Isusovo pospješi taj željeni dan u našoj Crkvi!

 

 


[1] Franjo Ksaver HAMERL, „Dr. Josip Stadler prvi nadbiskup vrhbosanski“, u. Spomenica vrhbosanska, 1882.-1932., Sarajevo, 1932., str. 27.
[2] Sv. Augustin, O Državi Božjoj, Zagreb, 1995., XIV., 28.
[3] J. Stadler, poslanica „Pod zastavom Srca Isusova“ u knjizi: J. Stadler, PodzastavomSrcaIsusova. Pastoralneposlanicesvećenstvuipuku, ur. Pavo Jurišić, Sarajevo, 2001., str. 18.
[4] Isto, 2001., str. 17-22.
[5] Usp. J. Stadler, - „Pod zastavom Srca Isusova“, Isto, str. 18.
[6] Usp. J. Stadler, Isto: „Pod barjakom Presv. Srca Isusova (I.)“, str. 401-412; „Pod barjakom Presv. Srca Isusova (II.)“, str. 523-529; „Pod barjakom Presv. Srca Isusova (III.)“, str. 531-539.
[7] Isto, str. 401.
[8] Isto, str. 541-547.
 
PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    20. lipanj 2018.

    Papa Francesco - Udienza Generale

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: