Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

15. listopad 2018.

Poruke i poslanice

Biskup Marko Semren

Biskup Marko Semren

Banja Luka, 28. travanj 2018.

Propovijed biskupa Semrena na Misnom slavlju na početku Treće Nacionalne konferencije o pastoralu mladih u BiH

Na početku Treće Nacionalne konferencija o pastoralu mladih u Bosni i Hercegovini, na kojoj sudjeluju pastoralni djelatnici odgovorni za rad s mladima, Euharistijsko slavlje 27. travnja 2018. u katedralni sv. Bonaventure u Banjoj Luci predvodio je predsjednik Odbora za mlade Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki. Prigodnu propovijed biskupa Semrena na spomenutom Misnom slavlju donosimo u cijelosti:

Uvod. Draga braćo i sestre, dragi mladi večeras nas je okupio u ovo zajedništvo Duh Sveti, Duh Isusa Krista uskrsla kako bismo u zajedništvu s Njim slavili i zajedništvo Crkve u Bosni i Hercegovini prigodom III. Nacionalne konferencije mladih BK BiH s temom Crkva i mladi uoči sinode za mlade. Mladi u današnje vrijeme od Crkve traže razumijevanje i blizinu. Neće se samo „govoriti o mladima", nego će mladi biti ti koji će „govoriti o sebi": svojim rječnikom, svojim entuzijazmom i svojom osjetljivošću. Sinoda mladih, vjera i razlučivanje zvanja nije samo „o mladima", nego „za mlade". Molimo večeras za našu domovinu BiH, za mlade i sve njezine stanovnike kako bismo mogli razlikovati duhove i živjeti po Božjim zakonima.

Dragi mladi, vaša radosna prisutnost, vaša žeđ za istinom i velikim idealima znakovi su nade! Mladost ne znači pasivnost, nego ustrajan trud u dostizanju važnih ciljeva, pa i uz visoku cijenu; mladost ne znači zatvarati oči pred teškoćama, već odbacivati kompromise i osrednjost; mladost ne znači bijeg i udaljavanje, već nastojanje oko solidarnosti sa svima, osobito s najslabijima. Crkva računa na vas, jer ste spremni i sposobni za još veće pothvate i za još plemenitije žrtve. Zato od vas tražimo da se ne odvajate jedni od drugih, nego da uvijek budete jedni s drugima, kako biste uživali u ljepoti bratskoga zajedništva i u djelotvornosti vaših nastojanja, razlikujući duhove.

Današnja liturgijska čitanja pozivaju nas da svratimo pozornost na bitno - što za nas znače Isusove riječi: „Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni“. Otac ne dopušta nikomu dolazak k Sebi osim preko Sina, jer je Sin doista put, onaj koji objavljuje Oca, onaj koji komunicira Očev život. U evanđelju Isus se objavljuje, objavljuje svoje srce, pokazujući želju da nas upozna s Ocem i u isto vrijeme nas upoznaje s činjenicom da je On objavitelj   Oca. „Kad biste mene poznavali, poznavali biste i Oca mog. Vi ga već sada poznajete i vidjeli ste ga“. Filip iz dubine svoga srca izražava tu želju i moli Isusa: „Gospodine, pokaži nam Oca, i dosta nam je“. Filip još nije razumio tko je Isus, još nije razumio da nema drugog viđenja Oca osim u Isusu. „Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Pa kako veliš: 'Pokaži nam Oca!? Zar ne vjeruješ da sam ja u Ocu i da je Otac u meni?“

Gledati Boga je čovjekova najdublja želja, želja koja je u psalmima izražena više puta: „Vidjeti te… Vidjeti tvoje veličanstvo i tvoju slavu, moj Bože! Duša moja žeđa Boga… Da te vidim, o Bože, u tvom svetištu!“ Ova želja za viđenjem Boga odgovara na našu potrebu da dubinski upoznamo osobu. Za nas je važno misliti na neku osobu, ali je još važnije vidjeti je i doživjeti. Mišljenje ostaje za nas neposredno sredstvo poznavanja i povezanosti s osobom; međutim ako je vidimo, čitamo s njezina lica osjećaje, njezinu ljubav, dobrotu, sve ono što je živjela i što postoji u njoj. Kod svih naroda čovjekovo lice ima privilegiranu funkciju. Oči, usta, izražajnost, iskrenost lica, jasnoćariječi, razgovor … čine dio sadržajnog govora lica. Na licu je izražena radost, mir, bol, divljenje, zabrinutost, skepticizam … Ova izvanredna izražajnost i priopćivost nezamisliva je bez lica. Zato je govor lica najizražajniji govor. Na našem se licu odražava sve ono što gledamo i čime se bavimo. Ljudsko lica je jedinstveno: Ljudsko biće nema samo tijelo, nego također ima i lice. Lice je to koje ne može biti presađeno ili promijenjeno. Lice je poruka iako često bez znanja iste osobe. To je razlog zbog kojega ne samo da želimo duhom upoznati Boga, nego ga želimo vidjeti. Instinktivna želja vjernikove duše izražena je riječima: „Lice tvoje ja tražim Gospodine. Ne skrivaj lica svoga od mene.“

Pojedini odlomci Biblije nam govore da je Mojsije vidio Boga (Izl 24,9-11), da je govorio s Njim licem u lice. Drugi odlomci nam govore da je nemoguće vidjeti Boga, da čovjek ne može vidjeti Boga a da ne umre. Govore da je Bog nevidljiv, nedostupan. Također u NZ se ponavlja: Bog stanuje u nedostupnu svjetlu; ali „čisti srcem vidjet će Boga“. U NZ nalazimo ključ ovog paradoksa: viđenje Boga nam je dano u Sinu koji je slika Boga nevidljivoga, i koji je ljudsko lice Boga. Dubinsko otajstvo Isusovo jest da je objavitelj Oca. Ne radi se jednostavno o promatranju crta lica osobe: to je otajstvo kontemplacije. Otac je u Isusu i Isus je u Ocu. Otac se pokazuje u Isusu ne samo u njegovoj nazočnosti, u dodiru s njim, nego u njegovoj smrti i uskrsnuću. U Isusovoj smrti i uskrsnuću mi možemo vidjeti Boga. Uskrsli Isus se pokazao, dao se vidjeti: „Krist je treći dan uskrsnuo, ukazao se Kefi, potom Dvanaestorici. Zatim se ukazao braći kojih je bilo više od pet stotina…“. Najistinskije i najcjelovitije viđenje Boga je viđenje Isusa uskrsloga, onoga koji je umro i pobijedio smrt, onoga koji je trpio i prihvatio muku iz ljubavi, onoga koji je ljubio grešnike sve dotle da se dao za njih. „Tko je vidio mene vidio je i Oca“. Ovo se cjelovito ostvaruje u uskrslome Kristu.

Naš odnos s uskrslim Kristom je otajstveni odnos, dublji od viđenja osjetilima, a najdublji je odnos srca. Samo očima srca možemo dosegnuti Krista umrla i uskrsla, u njegovu otajstvu dara sebe iz ljubavi. Viđenje Boga je viđenje srca; vidjeti Boga može se samo srcem, Kristovim srcem.

Isus je svjestan svoje povezanosti s Ocem. Ovo je jedna od najsnažnijih tvrdnji njegova jedinstva s Ocem. Gledati Isusa znači gledati Boga. Slušati Isusa znači slušati Boga. Biti uz Isusa znači biti uz Boga, biti u njegovu društvu znači biti s Bogom. Ovo što Isus govori vrlo je snažno i za nas važno. To znači da je čovjek iz Nazareta, imenom Isus, istodobno i čovjek i Bog. S jedne strane tako običan kao i mi, je­de i pije, spava i radi, umara se i odmara, a s dru­ge strane beskrajno nas nadilazi jer je u jedinstvu s Bogom, jer je sam Bog. Budući da prebrzo prela­zimo preko ovih misli, izmiče nam njihova poruka i snaga. Bog se u čovjeku Isusu objavio. A Isus je tako jednostavno i skromno o tome govorio i to ži­vio.

Hoću li ikada, Gospodine, to dovoljno shvatiti? Hoću li barem shvatiti toliko da ti pun zahvalnosti znam prilaziti i biti u tvojoj blizini? Ponizno ti pristupam i govorim: pomozi mi da ti vjerujem!

Iz Isusova dijaloga s Filipom raspoznajemo dvije dimenzije: Isusovu božansku dimenziju i malu ljudsku dimenziju. Isusa ne možemo gledati samo fizičkim očima nego očima duha i vjere i tako možemo otkriti dubinsku dimenziju Bogočovjeka. „Tko je vidio mene vidio je Oca. Kako možeš reći: „Pokaži nam Oca?“ Gledati Isusa duhom vjere znači u stvarnosti zapaziti u njemu djelujuću snagu njegova Oca. U susretu s velikim riječima na kojima se temelji čovjekova nada, pravednost, ljubav, mir, istina, sloboda, život, čovjek osjeća da su one prije svega velike čežnje, ideali, koje želi imati unutar sebe, ali ih osjeća izvan sebe, iznad sebe, često nedostižive u samom sebi. Naprotiv, u Isusu mi otkrivamo te riječi kao stvarnost: „Ja sam ljubav, istina, život, pravda i mir. Tko se mnome hrani ima život!“ Ovo je izvanredna novost čovjeka, ona koja dira kršćanina. Isusova je želja da ga gledamo duhom i vjerom i zapazit ćemo da je Bog u njemu i s nama; on je sam Bog, Sin Očev kojega je Otac poslao. Budući da je čovjek kao i mi i vidljiv našim očima, on želi biti naš uzor, naš način novog življenja.

Mi možemo dopustiti da nas Isus asimilira u sebe te da njegov život imamo u sebi. Također mi, kao Krist - kršćani, imamo pravo, štoviše obvezu, predstavljati Oca, činiti njegova djela u ovom konkretnom svijetu. „Neka svijetli svjetlo vaših djela da ljudi slave Oca vašega koji je na nebesima“. Mi kršćani moramo biti spremni svakog trenutka onima koji nas okružuju životno reći: „Kako možete kazati: Pokažite nam Oca? Zar ne vidite da se Otac pokazuje u našim djelima?“ Proslavimo Oca svojim životom i budimo stoga radosni.

Zahvaljujem Gospodinu za ljepotu koju je stavio u vaša mladenačka srca, i za sve dobro što u vama i po vama čini. Njemu koji je Ljepota i kojemu pripada svako dobro, jer je on sam Dobrota, jer je on sam Milosrđe, uzvraćajte svojim životom i svojim riječima u zahvalu za sve ono što ste primili.

Molimo da naši mladi budu kršćani jake nade, čvrsto usidreni u sigurnost da je Gospodin uvijek uz svoje sinove i kćeri te da ih u izvršavanju njihova kršćanskog poslanja prati Kristova i naša Majka Marija. Nadam se da ste spremni, unatoč svim iskušenjima, ostati vjerni Bogu i djedovskim ognjištima, zemlji „dide i oca“ svog. Amen!

PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    14. listopad 2018.

    Papa Francesco alla messa di canonizzazione: mettere al centro Dio e non i soldi

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: