Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

21. lipanj 2018.

Intervju

Prof. dr. sc. Šimun Musa

Prof. dr. sc. Šimun Musa

Mostar, 21. veljača 2018.

Prof. dr. sc. Šimun Musa, povjesničar književnosti

Materinski jezik je domovina gdje god čovjek živio

Jezik, između ostalog, možemo okarakterizirati kao svojevrsni dar narodu, komunikološko usmjerenje te svjetonazorski stav. Međunarodni dan, posvećen upravo materinskom jeziku obilježava se 21. veljače. Tim povodom razgovarali smo s istaknutim povjesničarom književnosti, profesorom, autorom i antologičarom prof. dr. sc. Šimunom Musom.

Šimun Musarođen je 4. travnja 1951. u D. V. Ograđeniku, u općini Čitluk. Redoviti je profesor na Sveučilištu u Zadru i Sveučilištu u Mostaru. Bio je dekan Pedagoškog fakulteta, prorektor za razvoj Sveučilišta u Mostaru i zamjenik rektora Sveučilišta u Mostaru. Kao dekan Pedagoškog fakulteta inicijator je i utemeljitelj više studija te pokretač projekta poslijediplomskog studija Jezici i kulture u kontaktu. Obnašao je visoke političke dužnosti: zastupnik u Parlamentu F BiH, član Vlade F BiH – Ministarstvo prosvjete, kulture, znanosti i športa. Urednik je i član uredništva više časopisa u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i inozemstvu, organizator niza međunarodnih i nacionalnih znanstvenih skupova i glavni urednik i član uredništava više znanstvenih zbornika te priređivač brojnih knjiga. Pokretač je i koordinator izradbe planova i programa te jedan od autora i glavni urednik udžbenika na hrvatskome jeziku u BiH u nakladi Školske naklade Mostar. Pored više nagrada i priznanja dobitnik je nagrade za književnost A. B. Šimić. Redoviti je član HAZU BiH i tajnik Razreda za filologiju.

Poštovani profesore Musa, što zapravo podrazumijevamo pod materinskim jezikom?

Pod materinskim jezikom poimamo onaj jezik koji je osobi što govori taj jezik materinski, odnosno to je onaj jezik što ga „usisavamo s materinskim mlijekom“, što nam ga mati dariva dušom i tijelom, s ljubavlju, a on je u svrsi zadovoljenja niza socijalnih, psiholoških, fizičkih, moralnih, intelektualnih i drugih potreba kroz mnoštvo egzistencijalnih i esencijalnih modusa življenja. Zapravo, čovjeku je materinski jezik izraz blizine, neposrednosti i izvornosti. Materinski jezik nosi toplinu kolijevke, umilnost zavičaja; materinski jezik je domovina gdje god čovjek živio. Jezikom preuzimamo, baštinimo i prenosimo postignuća tradicije i u tom jeziku naslijedit će nas naši potomci.

Činjenica je kako je jezik sredstvo komunikacije i obrazovanja, ali on se ne iscrpljuje u tomu. Što uistinu jednom čovjeku i narodu znači imati svoj materinski jezik?

Jezik je potvrda identiteta jednoga naroda. Kao „bitna sastavnica uma“, kako je rekao N. Chomsky, jezik je presudan u očuvanju narodnoga suvereniteta kao i u afirmaciji pojedinačnoga, osobnoga jastva. Pokušavajući odgovoriti na Vaše složeno pitanje, mogao bih reći kako jezik u zajedništvu s dugim diferenciranim oblicima svijesti kao što su religija, moral, znanost, umjetnost, filozofija itd. vodi društvenomu napretku kontinuirano i u široku zamahu povezujući kulturnu tradiciju s kulturnim stvaralaštvom današnjice i tako ostvaruje nova kulturna bogatstva koja u dodiru i prožimanju s drugim kulturama bivaju uvećana i oplemenjena. Sav taj razvoj temelji se i ostvaruje na toj komunikaciji te konačno i baštini kao njezin rezultat.

Prema nekim procjenama, u svijetu danas postoji oko 6 000 jezika. Kakvo mjesto među njima pripada hrvatskom jeziku?

U svijetu se danas govori skoro 6 000 jezika. Ali, promotrimo li malo bolje to stanje, oslanjajući se na recentnu lingvističku literaturu, vidjet ćemo kako brojni jezici rapidno nestaju (to je slučaj u Sjevernoj i Južnoj Americi, i Australiji i sl.), kao rezultat okrutne asimilacije, a što je bilo posebno naglašeno do 70-ih godina 20. stoljeća. I u Europi je ugroženo skoro 50 jezika, kao npr. keltski u Velikoj Britaniji, saamski ili laponski jezik u Skandinaviji i sjevernoj Rusiji, brojne varijante romskoga jezika itd. Danas se u Europi afirmira svojevrsna politika „za zaštitu jezične raznolikosti“ i osnivanje muzeja za jezik.

Premda su hrvatski jezik u njegovu milenijskome hodu pratile različite teškoće, kušnje, prijetnje, zabrane i prisile, on je opstao u svojoj vitalnosti sve do danas ostvarivši sustavnu standardizaciju i potvrdivši se kao autonoman i polivalentan jezik javne komunikacije. I u Bosni i Hercegovini kao jezik jednoga konstitutivnog naroda učvrstio je ustavni i zakonski status bez obzira na manjkavosti i poteškoće u njegovoj stvarnoj uporabi u službenoj komunikaciji.

S obzirom na broj govornika, hrvatski jezik je relativno mali jezik, ali s obzirom na svoju povijest ipak ima veliki značaj u europskome kontekstu. U kojim je činjenicama to najočitije?

Hrvatski jezik, promatran u cjelokupnome njegovu kompleksu, posebice u tijeku njegova razvitka i opsegu njegove uporabe, odnosno okviru geografskih, demografskih, povijesnih, socioloških, ekonomskih i inih odrednica, imao je slojevitu strukturu uvjetovanu složenim procesima koji su ga oblikovali kao što je to, zapravo, bila slična sudbina mnogih slavenskih, a onda i europskih jezika. Počevši od najstarijih pisanih spomenika na hrvatskome jeziku (Humačka i Baščanska ploča), brojnih srednjovjekovnih pisanih žanrova i rodova preko renesansnih i kasnijih djela do novovjekovnih, govori se o razvoju hrvatskoga jezika i književnosti u šest etapa, kako to najčešće određuju književni povjesničari, a sve to u kontekstu europskog obzora.

Činjenice koje govore o hrvatskom jeziku i književnosti te njihovoj osobitosti i europskome određenju navlastito se očituju u razdoblju renesanse, u 16. stoljeću kad nastaju velika djela na hrvatskome jeziku, ali i na latinskome kao što su Judita (na hrv. j.) i Davidijadas (na lat.), epovi Marka Marulića, Dundo Maroje i druga komediografska djela Marina Držića, roman Planine Petra Zoranića, drama Robinja Hanibala Lucića, Ribanje i ribarsko prigovaranje Petra Hektorovića te bogata petrarkistička lirika naših renesansnih pjesnika. Malo je koji slavenski narod, osim hrvatskoga katoličkog naroda imao tako bogatu renesansu, ako ju je uopće imao.

Koliko su povijesne mijene utjecale na mijene u jeziku i njegovu razvoju? Koje bi valjalo posebice istaknuti?

Kako je i rečenou svome povijesnom razvoju hrvatski je jezik prošao više faza gdje se očituju njegove velike i glasovne i morfološke i leksičke i sintaktičke promjene. Ako bi trebalo istaknuti napose neko razdoblje po dometima na europskoj sceni, onda bi to bilo razdoblje katoličke obnove, protureformacije što se na području umjetnosti, posebice književnosti manifestiralo u baroku. Naime, afirmacija narodnih jezika što ih je sustavno uvodila i širila reformirana Crkva, slabi utjecaj univerzalnog latinskoga jezika pa se i u protureformaciji, odnosno katoličkoj obnovi također afirmira uporaba narodnih jezika.

Prema povijesnim zapisima (Vladimir Horvat i dr.) u jeku katoličke obnove koju je karakterizirao vrlo aktivan i pragmatičan odnos Vatikana u pogledu širenja vjere i obrazovanja u Rimu je osnovana, pored ostalih ustanova, i Akademija hrvatskoga jezika, upravo u godini izlaženja rječnika Fausta Vrančića, 1595.

Dakako da će se to pozitivno odraziti i na buduću standardizaciju hrvatskoga jezika. Osnovna zadaća te Akademije bila je kako treba prirediti priručnike hrvatskog jezika, osigurati nastavnike i organizirati nastavu za sposobne i vrijedne studente, i Hrvate i strance, bilježi V. Horvat, a kao rezultat tih nastojanja nastaje i Kašićeva gramatika Institutionum linguae illyricae libri duo, 1604. te njegov rječnik kao i Ritual rimski u kojima on jeziksvojih djela naziva „bosanskim“, što zapravo predstavlja njegov izbor štokavskoga naddijalekta kao temelja hrvatskoga jezika. U to vrijeme djeluje i naš Matija Divković pišući na bosanici kao jednom tipu ćirilice kako je to činio i Matijević, dok Bandulavić pokazuje prevagu uporabe latiničnog pisma.

Bio je to početak uvođenja hrvatskoga jezika u europsko visoko školstvo, a ta činjenica uporabe jednoga stranog jezika u nastavi određenih zemalja svakako zahtijeva i odgovarajuće priručnike kao što su rječnici i gramatike. Da su Vatikan, a navlastito Družba Isusova uistinu skrbili o uvođenju i izučavanju hrvatskoga jezika, vidi se i po tome što je papa Grgur XV. (1622.) izdao dekret o osnivanju i Katedre za ilirski jezik, što je potvrdio i papa Urban VIII. (1623.) naređujući svim školama i učilištima, da pored latinskoga, osnivaju i katedre za hebrejski, grčki klasični, grčki moderni, arapski, kaldejski (sirijski) i ilirski, i to ne samo na području Mletačke Republike, nego i svuda po Europi gdje god je to moguće. Tako je hrvatski jezik ušao u uporabu  među šest službenih jezika, kako to bilježi dominikanac Stjepan Krasić


Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarala: Josipa Prskalo
Katolički tjednik

 

PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    20. lipanj 2018.

    Papa Francesco - Udienza Generale

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: