Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

18. kolovoz 2018.

Predstavljamo

S. Antonija Lučić

S. Antonija Lučić

Sarajevo, 15. veljača 2018.

Rat, ljubav, pomirenje - svjedočanstvo duhovnog poziva

Preporučamo svjedočanstvo s. Antonije koje iz časopisa "Susret" prenosimo u cijelosti.

S. Antonija Lučić je za časopis "Susret" kojega izdaje Hrvatska redovnička konferencija napisala svjedočanstvo o svome duhovnom pozivu. U tekstu progovara o svome životnom putu kojega je započela u Bugojnu gdje je rođena, nastavila u Čazmi gdje se njezina obitelj zbog rata doselila i nastanila i konačno ostvarila u Družbi Kćeri Božje ljubavi u koju je primljena 2002. Tijekom početne formacije pohađala je Žensku opću gimnaziju sestara Milosrdnica s pravom javnosti u Zagrebu, a potom je završila studij Religiozne pedagogije i katehetike na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Trenutno je na službi u Sarajevu gdje je odgojiteljica u internatu Katoličkoga školskog centra "Sv. Josip" i profesorica katoličkog vjeronauka u Općoj gimnaziji istoimenoga Centra.

Riječ s tri slova, riječ koja je toliko susreta prekinula, riječ koja je tolike ljude odvela od mjesta prvih koraka. Da, iza te strašne riječi, iza te tamne pozadine otkriva se stvarnost rata koja je obilježila i moj put. Izgubiti oca, izgubiti oslonac i ostati s majkom, dvije sestre i dva brata za moju obitelj bilo je nešto neočekivano. Kobna 1993. godina tada je u Bugojnu donijela borbu. Te godine neprijatelji nam srušiše kuću, ubiše oca i nas odvedoše na put izbjeglištva, kroz pucnjavu, rijeke, šume. Sve to pratili su krikovi ljudi koji su mislili da se nećemo spasiti. Vrativši se retrospekcijom na mjesto događaja, znam da jedan vojnik nije pao. Vojnik koji je bio fizički nevidljiv, a prisutan, vojnik koji je pazio na svaki naš korak, vojnik koji je podizao nevinu, iscrpljenu djecu na ramena osoba koje su bile spremne pomoći ženi da svojih petero djece dovede u oazu sigurnoga terena. Vojnik koji nas nije napuštao, vojnik koji se pobrinuo i smjestio nas u grad Čazmu. Vojnik koji je našao dobre ljude da daruju madrace da više ne spavamo na podu. Vojnik koji se brinuo da nam nikad ne presuše dvije osnovne namirnice: kruh i voda. Tada nisam znala, no danas s ponosom izgovaram da taj moj vojnik ima ime od tri slova. To ime je donijelo nakon tame svijetlost, nakon plača utjehu, nakon hoda mir. To je ime u kojem su mnogi drugi ljudi našli utjehu. To ime je Bog.

S Bogom sam do sedmog razreda osnovne škole bila na „Vi“. Poštovala sam ga zbog majke Mirjane koja je uvijek pozivala na zajedničku molitvu, jer kako kaže: „Da Boga nije bilo, ne bi ni nas danas bilo ovdje.“ Bio mi je na „Vi“ jer drugoj djeci nisam mogla govoriti epitetima o svom ocu kao što su oni meni pričali jer nikad nisam mogla pobjeći u zagrljaj svog oca i reći mu da me zaštiti. Sve to duboko me odvojilo od Boga o kojem sam na misi slušala da je ljubav. Kad jednom rat postane dio tebe, ne može se izbrisati iz glave bez određenog zahvata. Zahvat u mom životu počeo je u sedmom razredu. Upoznala sam župnika koji je tek došao na župu. To upoznavanje bilo je kroz svetu misu. I dandanas mi odjekuju njegove prve riječi: „Želim i molim Boga da me i dalje njegov Duh vodi da vam svojim životom mogu pokazati i govoriti o Bogu koji vas nikad nije napustio, nego kao Dobri Pastir nosi vas na ramenima. Bog ti želi biti otac, otac koji ima oči na svom djetetu da ne padne preko litice.“ Revolt se u meni probudio pitanjem kako mi Bog može biti otac? Otac koji je dopustio da uopće nemam sliku oca, koji je dopustio da vidim suze svoje majke i strepnju što će se s nama dogoditi. Koji je dopustio da moja dječja odluka bude da nikada neću majci govoriti što me boli jer znam da joj je teško i bez mojih problema. Djevojčica ne može nositi bol gubitka sama, a župnik govori kako nas Bog voli. Osjećala sam sve drugo osim Božje prisutnosti. S ponosom spominjem vlč. Dražena Radigovića koji je bio taj župnik koji mi je prišao i pitao me: „Kad ćeš oprostiti Bogu?“ Da, osudila sam Boga koji je bio prisutan, a rezultat njegove prisutnosti bio je spas moje obitelji u ratu. Osudila sam Boga, a ne zlo koje je opsjelo čovjeka, koje je posvađalo susjeda i susjeda, narod i narod i umjesto ruke mira dalo oružje smrti. Od toga upita počelo je nešto u meni govoriti, a nakon odlaska pred svetohranište počele su me grijati zrake ljubavi. Župnik mi je darovao najveći dar, upoznao me s Riječju Božjom, s Dobrim Pastirom. Osjetila sam da sam ja ta ovca koju Pastir podiže na ramena. Kad ti netko u život vrati identitet, vrati ti ono što je nedostajalo. Vratio mi je moga oca Antu koji je na nebu, kojega sam polako počela osjećati kao zagovornika. Od tada sam čula Božji zov da postanem časna sestra, da postanem oruđe povratka izgubljenih.

Kroz svoje praznine i borbe nekako sam nalazila izlaz u igranju s loptom. Kad bih uzela loptu, osjećala sam kao da teret koji nosim nestaje. Zbog toga sam postala sportski ljubitelj i igrač. Do Božjega zahvata lopta mi je bila sredstvo izlijevanja bijesa, a od zahvata Boga lopta mi je postala igra povezivanja, sredstvo zajedništva, igra dodavanja. Meni je netko dodao Riječ Božju, a ja sam postigla gol za život jer sam otkrila stvarnost imena s tri slova zvana Bog. Od tada sam u nogometu zavoljela poziciju veznoga igrača, u košarci playmakera, u rukometu srednjega vanjskoga. Znajući da se vama pomoglo, jednostavno imate potrebu to širiti dalje. Širiti Božju ljubav i sportom. Od tada mi najdraži sport postaje mjesto gdje svojim pogledom i dodavanjem priznajem nekomu da ga vidim i dajem mu mogućnost da učini nešto u igri, da postigne gol. Najveći je gol kad kažeš tmini da nema snagu nad tvojim životom jer si pokraj izvora svjetlosti. Božja je providnost nešto što nikako ne ide ljudskom logikom. Da mi je netko rekao da ću postati časna sestra, rekla bih: „ Ma daj, o čemu ti?“ Da mi je netko rekao da će se družba kojoj ću pripadati zvati Kćeri Božje ljubavi, nasmijala bih se. Božja me providnost dovela na bojna polja moje duše, uzela me za ruku i prolazeći kroz različite situacije iscjeljivala me, ruka sigurnoga vojnika vodila me kao vlastitu kćer. Bog je od tada postao sve više moj otac. Ponosna sam što pripadam družbi Kćeri Božje ljubavi jer zov na koji sam se odazvala želi da iskustvo svoga života podijelim s drugima. Drago mi je da družba čija sam članica ima širinu i dopušta da se čovjek uz molitveni i radni život bavi i hobijem. Meni ljubav prema nogometu nije hobi, ona meni simbolički predstavlja igru života. Moram i želim biti dodavač da netko drugi, a i ja sama zabijem gol. Zabiti ne bilo komu, nego neprijatelju koji želi zanijekati Boga u ovom društvu. Kad jednom iskusiš Božju ljubav, zapečaćen si i pozvan si odgovorno se odnositi prema njoj. Zato želim poučiti mlade da nije važno koliko su godina lutali ili sportaše da nije važno jesu li rezervni igrači, jedino je važno kad dobiju priliku da se vrate na pravi put ili da, kad uđu u teren, zaigraju čim ih sudac uvede. Treba čekati novu priliku i čim je dobiješ, krenuti u igru života, koja je bez susreta siromašna i zato preferiram sportove koji uključuju momčad, a ne pojedinca.

Od družbe sam dobila povjerenje i poslanje da djelujem u svakodnevnom životu i pratnji mladoga čovjeka, kao odgojiteljica u internatu Katoličkoga školskog centra „Sv. Josip“ u Sarajevu zajedno sa sestrama i svećenikom odgojiteljem. U internatu je 130 duša. Uz to predajem u školi vjeronauk i želim ostvariti ono što je moja utemeljiteljica Franziska Lechner tražila od svake sestre: „Samostani i škole trebaju biti mjesto odgoja duha i srca.“ Mladima pristupam onako kako su i meni drugi pristupili. Prvo: pokazati mladom čovjeku da ga čuješ, drugo: učiniti sve da mladi čovjek osjeti da si prisutan, treće: ne ismijavati lutanja. Meni je netko pokazao i drugu stazu, zato sam pozvana da i ja nekomu pokažem stazu koju obasjava snop svjetla. Snop svjetla simbolizira Božji pogled i riječ koja uvijek zove osobu da bude oruđe utjehe uplakanomu. Danas se ne bavim toliko aktivno sportom, više sam rekreativno trener ekipa u internatu. Kako je lijepo kad odeš na turnir s djevojkama ili dečkima, pa ponosno kimaš glavom kad drugi prilaze i govore da ekipa igra timski i da je ono što ih krasi to što ne prigovaraju sudcima, a nije prisutna niti psovka. Naime, svake godine na poziv biblijskih društava pet zemalja sudjelujemo na Ekumensko-biblijskom nogometnom i odbojkaškom turniru u Makedoniji, čija je svrha popularizacija Biblije, i to jutarnjom molitvom i poukom na temelju Riječi Božje te konkretizacijom na terenu.

Svojim pristupom želim mladima reći da Bog ne želi da druge krivimo za svoj život, nego da njega zovemo u akciju vlastitoga života. Hvala mu i slava što mi je kroz ovo vrijeme života, a posebno kroz proteklu Godinu milosrđa, pokazao most povratka u duhovnom pozivu. Taj most je sakrament ispovijedi koji je papa Franjo nazvao vratima Božjega milosrđa. Zahvalna sam ponajprije hrabroj svojoj majci, župniku, odgojiteljima kroz formaciju, sestrama i svim osobama za svaku riječ koja je u sebi sadržavala ljubav i pomirenje. Pokojni oče Ante, koji si umro kao vojnik u obrambenoj vojsci, bl. Drinske mučenice koje ste pokazale veličinu vjernosti Bogu vlastitim životom, zagovarajte me da i moje zadnje riječi budi kao što su bile i vaše prije nego što su vas usmrtili ubodima noža: „Isuse, Marijo, Josipe, spasi nas!“ Svi smo pozvani na Semper magis.


Izvor: Susret - časopis za promicanje redovničkog života, br. 9 (god. V.) 2017., str. 12-19.

PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    6. kolovoz 2018.

    Hiroshima e Nagasaki, il frutto della guerra

Prethodna Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: