Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

24. veljača 2018.

Izdvajamo

Biskup Zdenko Križić

Biskup Zdenko Križić

Sarajevo, 9. veljača 2018.

Razgovor s gospićko-senjskim biskupom mons. Zdenkom Križićem

U četvrtak, 8. veljače 2018. u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu biskup gospićko-senjski mons. Zdenko Križić, krsnim i civilnim imenom Ivan, rođen 2. veljače 1953. godine, dao je intervju Katoličkoj tiskovnoj agenciji Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine.

KTA: Preuzvišeni, zahvaljujem što ste prihvatili ovaj razgovor i što ćete našim čitateljima i našim slušateljima malo približiti situaciju i o sebi i o biskupiji koju vodite i koja je povjerena Vašoj skrbi. Molim Vas da u nekoliko rečenica kažete malo o sebi i o svome životu.

Biskup Križić: Rođen sam u Bosanskoj Posavini. Nažalost, sad je to pustoš. Ljudi su prognani, vratilo se je gotovo ništa, nešto samo starijih osoba i tu kad tko umre, kuća se zatvara. To je mjesto Johovac, župa Foča. To je bila i župa velika i puno svijeta, ali sada kada prolazite jedva da ćete uopće nekoga sresti a dijete sigurno nećete jer mlađih tamo nema. Otišao sam 1967. iz svoga mjesta u sjemenište kod karmelićana u Zagreb i nakon srednje škole otišao sam na studij vani u Firenzu, zatim u Rim i ređen sam 1977., a evo nakon toga moj put je bio sve ono što nisam mogao ni pomišljati. Službe različite u Rimu, Generalnoj upravi, u međunarodnom Zavodu, da bi, evo, 2016. došao za gospićko-senjskog biskupa.

KTA: Sada ste gospićko-senjski biskup. Već prilično vremena ste imali da upoznate Biskupiju. Možete li malo približiti tu Biskupiju onima koji je manje poznaju?

Biskup Križić: Prije svega to je teritorijalno najveća biskupija u Hrvatskoj. S obzirom na napučenost jedna od najmanjih i, na žalost, sa stalnom tendencijom iseljavanja. Biskupija nema nekog većeg grada koji može apsorbirati ili zadržati stanovništvo jer Gospić sam ima negdje oko 6 i pol do 7 tisuća stanovnika - to je jedno veće selo. I pogotovo što mladi ljudi ne mogu naći zaposlenje, tako da su prisiljeni, na neki način, ići tražiti dalje kruh, obično u veće gradove: Zagreb, Rijeku ili Zadar, a mnogi i u inozemstvo. Svijet je tamo, rekao bih, i fin, pa i vjernički i nacionalno, ali evo sve ga je manje. S druge strane je to čudno. To su tako lijepi krajevi, prelijepi. Dovoljno je spomenuti Plitvička jezera, dolinu Gacke, Velebit je sigurno najljepša planina u Europi. Tako za turizam također Bogom dano. Tu su polja koja nisu zagađena nikakvim tvornicama tako da bi se moglo razviti poljoprivreda i stočarstvo, ali evo fali malo jedne razboritije politike koja bi omogućila da ljudi ostanu, da mogu živjeti od svoga rada. Nadajmo se boljem!

KTA: Vi ste spomenuli kraj i razorenost u kojem ste se rodili i iz kojega ste otišli u svijet. Evo i Gospićko-senjska biskupija i velik dio njezina teritorija je pretrpio ratna stradanja, a tamo su svoj smještaj u vrijeme izbjeglištva, pa i kasnije, našli pojedini iz pojedinih dijelova Bosne i Hercegovine. Možete li nam reći nekoliko rečenica o tim ljudima?

Biskup Križić: Da. Pa Lika je pretrpjela puno, na žalost ne samo sada, nego i kroz povijest. Dovoljno se sjetiti turskih vremena, Krbavske bitke, itd. Drugi svjetski rat je Liku poharao, ne rat kao takav nego vrijeme poslije rata. Jednostavno, mnogi su i pobijeni, mnogi su morali napustiti svoje domove, otići, tako da su neka mjesta koja su bila čisto hrvatska, nestala su, jednostavno su nestala. Došao je ovaj Domovinski rat, također veliki dio Like je bio okupiran, gotovo razoren. Mnogi su pobjegli, tražili spas ovdje ili ondje i nisu se nikada ni vratili. Poslije, kad je u Domovinskom ratu oslobođen taj teritorij, onda su tamo doselili mnogi iz Bosne, najviše iz Srednje Bosne, iz Kraljeve sutjeske, Kaknja... Tako da smo mi osnovali neke župe koje prije nisu ni bile i one su župe baš tim ljudima koji su doseljeni. Tako recimo župa Gračac, župa Donji Lapac, župa Korenica, župa Plaški... Sve su to župe i ljude koji su došli iz Bosne. Bilo ih je prije desetak-petnaest godina puno više; međutim, počeli su i oni odlaziti dalje. Na žalost, na žalost... nitko se ne vraća u svoj zavičaj nego idu dalje. Tako da, recimo u Gračacu je bilo blizu 2-3 tisuće osoba. Sada ih ima negdje oko 1.600 i smanjuje se broj svakog dana. Tako i u nekim drugim mjestima. Ti ljudi, evo, snašli su se kako su se snašli. Mi smo osnovali župu da imaju svećenika. Naš Caritas je pomagao i pomaže tim ljudima. Pa, evo, situacija je takva. Mi bismo rado da se ti ljudi vrate u svoj zavičaj, ali, na žalost, oni idu u treće zemlje, a ne vraćaju se. Pa onda činimo sve da ih barem zadržimo tamo.

KTA: Vi ste kao biskup, nekako, i osobno s teritorija Vrhbosanske nadbiskupije i Franjevačke provincije Bosne Srebrene; bosanski franjevci upravljaju vašom rodnom župom Foča, a evo, nekako i Vi kao osoba ste na neki način i poveznica između i ovoga dijela Vrhbosanske, rekao bih, i Gospićko-senjske biskupije. Vidite li mogućnosti negdje da se neke inicijative te malo snažnije povezanosti dogode?

Biskup Križić: Teško je govoriti o nekakvim većim promjenama dok se ljudima ne omogući jedan pristojan povratak i održiv povratak, a to znači da imaju od čega živjeti. I to za sada nije, na žalost, na vidiku. Naše poveznice bi bile te, čisto pohodi i svećenika i župa odakle su ti ljudi došli. Istina, i naša Biskupija ima svećenika koji su iz Bosne porijeklom i oni razumiju te ljude, s njima rade s velikom ljubavlju, ali bi svakako bilo dobro povezati jače te ljude sa zavičajem da ne usahnu korijeni, da ljudi mogu ostati i duhovno povezani sa svojim zavičajem, jer ne znamo, možda sutra budu takva vremena pa će se ljudi rado vratiti i učiniti da ta mjesta, koja su sada pusta, opet budu napučena.

KTA: Vi ste upravo završili duhovne vježbe ovdje u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu; vodili ste ih svećenicima. Na kraju zahvale nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić je rekao da je sretan što Vas je uspio dobiti. Vi ste, inače, mnogima poznati i ne samo kao voditelj duhovnih vježbi, nego općenito i duhovnih nagovora, razmišljanja, i, rekao bih, na razini Katoličke Crkve u Hrvata. Koja je vaša, zapravo, bila misao vodilja koju ste željeli prenijeti okupljenim svećenicima ovdje u Sarajevu?

Biskup Križić: Pa, prije svega, znate, ja sam iz ovog kraja i moji korijeni su tu i oni su živi. Stoga, ja itekako pratim i situaciju BiH i radujem se svakom i malom uspjehu, i tugujem zbog neuspjeha. Ono što sam htio svećenicima na poseban način staviti na srce to je da velikodušno i svesrdno budu na raspolaganju tom puku koji je ostao. Mnoge župe su ispražnjene. Ostalo je tek ostatak ostataka, ali i oni imaju potrebu i podrške i ohrabrenja, blizine svećenika, svećenika-čovjeka koji će razumjeti njihovu patnju, da imaju kome reći da im je teško i da znaju da će ih taj razumjeti, a to je poslanje svećenika. Ono što je Bog, šaljući proroke narodu u izgnanstvu, stavio naglasak prije svega - tješite, tješite moj narod! Mislim da je i dužnost svećenika baš ta - da svećenici budu proroci, da mogu narodu svjedočiti prisutnost božanskoga, da nisu ostavljeni od Boga i da je budućnost u Božjim rukama. Treba se živjeti s nadom, povjerenjem, a dragi Bog ima svoje putove koje mi ne možemo razumjeti. Jednostavno, evo, želja mi je da svećenici u svim tim župama, napose onima koje su i razorene, da oni budu očevi duša, da budu narodu znak božanskoga, da budu narodu proroci. Svećenik je na to pozvan i svećenik to treba i može biti. Evo, nekako, to je želja da ono što je ostalo, da bude živo. A onda, u budućnosti, Bog može dati da isklija mladica iz nekog panja, da ono što je zamrlo može oživjeti novim životom. Mi se tome nadamo i za to molimo.

KTA: Vi ste tijekom duhovnih vježbi, govoreći prije svega o Mojsiju kao učitelju vjere u narodu, nekako više puta stavili naglasak da, zapravo, povijest spasenja uvijek ima novi početak i da s Bogom čovjek uvijek iznova može i treba započinjati i u tom duhu ste, nekako, prenijeli svećenicima i nadu i otvorenost za sutra. Evo, kada govorite i o svome rodnom kraju i kada govorite o Biskupiji koja je povjerena Vama, Vašoj pastoralnoj skrbi, nekako vidimo da ima tu puno toga što je teško. Međutim, taj novi početak, Vi ste stalno stavljali naglasak na njega i na otvorenost jer kod Boga je budućnost.

Biskup Križić: Da, povijest spasenja je takva. Učimo iz nje, iz prošlosti, da bismo bolje razumjeli sadašnjost. U povijesti spasenja dolazilo je do toga da se imao dojam da je sve izgubljeno, da više nema nade, budućnost je izgubljena. A onda, opet, oživi se. Jednostavno, to nas uči da se ne smijemo nikad predati, na ne smijemo biti pesimisti, da ne smijemo opterećivati narod nekom tjeskobom govoreći samo prije kako je bilo, a sada ovo što je, ne vodi ničemu. To je obeshrabrivanje. Jednostavno, mi se moramo nadati, moramo vjerovati da i sada ono što izgleda nemoguće, da s Bogom može biti moguće. To pokazuje, rekoh, i povijest spasenja, koja nije išla pravolinijski, nego je išla krivudavo. Dođe do nekog vrhunca, a onda propadne u dubine. Onda opet uskrsne. I zato, čovjek vjere, on ne smije se nikada predati. Čovjek vjere ne smije ništa proglasiti nemogućim, izgubljenim, jer Bogu je sve moguće. Mi tako moramo gledati i na našu budućnost.

KTA: Nekako, kao da ljudi osjećaju da u ovome vremenu, ovih godina, smo pomalo stavili, nekako, naglasak jako na materijalno. Kakav je Vaš dojam? Možda je to samo jedan opći dojam putem medija, a kao da ove duhovne vrjednote u nama ne nalaze dovoljno mjesta.

Biskup Križić: Ma i to je znak  da je vjera oslabila. Jer čovjek kada stavlja svoju sigurnost u materijalno, na neki način pokazuje da temelji sve na nekakvoj sigurnosti koja nije pouzdanje u Boga. S njim se toliko ne računa. Zato je to i opasno - ta borba za materijalno ispražnjava ljude drugim vrednotama i to je veća pogibelj od svega ovoga. Ljudi i prije, stariji to znaju, živjeli su skromno, siromašno, imali sredstva jedva za preživljavanje, ali imali su u sebi vrijednosti. Kad se izgube te vrijednosti, onda materijalno neće nikada ispuniti. Znate, i u Hrvatskoj sad mi vidimo da ljudi iz godine u godinu ponavljaju, gotovo 70% njih, da zemlja ide u krivom smjeru. Nezadovoljni su. Ja sam siguran da i u idućih stotinu godina to će se ponavljati, jer to je postao mentalitet. Kad u čovjeka uđe nezadovoljstvo, onda može on ostvariti bilo što, može kupiti dobar auto, on može imati i vikendicu, ali bit će onda nesretan jer nema jahtu. Kad dođe da i to ima, možda će biti nesretan jer nema avion. I tako dalje. Jednostavno, čovjek postaje sve manje sposoban da se raduje onome što ima, nego tuguje za onim što nema. Ali je problem što ta tuga, što ta žalost, što ta tjeskoba ulazi unutra, u dušu, u srce čovjeka i to postaje opasno. Jer čovjek onda može proživjeti cijeli život i na koncu nezadovoljan umrijeti. A takav život onda gubi smisao.

KTA: Još Vas molim za jednu završnu poruku svima koji će ovo čitati i slušati.

Biskup Križić: Ma poruka bi bila poruka vjere, ona biblijska: Ohrabrite se! Ne treba izgubiti nadu; trebamo računati s Bogom i za Boga nema problema koji nema rješenja niti situacije koja nema izlaza. Stoga se moramo malo više osloniti na Njega. I na koncu, graditi više zajedništvo; zajedništvo s ljudima s kojima živimo, počevši od svojih sunarodnjaka, pa do ljudi i druge vjere i druge nacionalnosti. I, kad se izgrađuje, to zajedništvo u sebi, u svojoj obitelji, onda čovjek će postati bogat, onda će imati, onda će i dobro vidjeti ono što ima, i tome se radovati, a neće završiti život u žalosti samo zbog nekih stvari koje nema. Pa stoga, svim onima koji će čitati ili slušati ovo želim da se oslobode tjeskobe, da mole Boga da im vrati radost, mir, veliku nadu jer sutra sve može biti drugačije. Možda je to sad pustinja kroz koju narod putuje, ali jednom će doći se do obećane zemlje; doći će se do drugačije situacije. Jasno, danas to moraju neki podnijeti da bi onima koji sutra dolaze bilo bolje. Pa, ne trebamo se štedjeti, ne trebamo bježati od žrtava koje moramo podnijeti danas da sutra našoj djeci bude bolje.

KTA: Oče biskupe, hvala Vam što ste ovih dana bili nama svećenicima učitelj u vjeri; hvala Vam što ste s našim slušateljima i čitateljima podijelili ovu nadu utemeljenu na vjeri! Neka Bog prati blagoslovom svojim Vaš život i Vaš rad!

Biskup Križić: Hvala lijepa i ja vama želim to isto - da vas Božji blagoslov prati i da i vi možete kao svećenici biti blagoslov ljudima kojima ste poslani.


Razgovarao: svećenik Ivo Tomašević


Poslušajte:


foto

PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    19. veljača 2018.

    Il Papa e la Curia agli Esercizi Spirituali: le immagini di Vatican Media

Prethodna Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: