Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

16. kolovoz 2018.

Poruke i poslanice

Provincijal fra Jozo Marinčić

Provincijal fra Jozo Marinčić

Sarajevo, 2. veljača 2018.

Propovijed provincijala fra Joze Marinčića u sarajevskoj katedrali uoči blagdana Svijećnice

Uoči blagdana Svijećnice - Prikazanja Gospodinova kada Crkva slavi i Dan posvećenog života, u četvrtak, 1. veljače 2018. u sarajevskoj katedrali Presvetog Srca Isusova upriličeno je klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu i molitva prve Večernje Prikazanja Gospodinova. Euharistijsko slavlje predslavio je i prigodnu propovijed uputio je provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić. Propovijed provincijala fra Joze prenosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre!

Mi večeras ovom sv. Misom započinjemo slavlje Dana posvećenog života i  nastavljamo sutra cijeli dan.

Nije slučajno izabran blagdan Isusova Prikazanja u Hramu za Dan posvećenog života. To je učinjeno, kako bismo bili svjesni dana kad smo se i mi sami posvetili Bogu.

Međutim, naša posveta Bogu ne počinje tek u našoj zreloj dobi: mi smo posvećeni Bogu već na početku svoga života, prigodom svoga krštenja. Krštenje je, dakle, naša prva, najdublja i najveća posveta. Sve ostalo je nadogradnja. Temelj i okosnica svake posvete jest sakrament krštenja. To vrijedi za sve kršćane, a ne samo za redovnike i redovnice. U Starom zavjetu Bogu se prikazivalo svako muško prvorođenče. Zašto? Upravo zato što im je prvorođenac najdraži, oni ga prikazuju Bogu: Božji je to dar, od Boga su ga primili i Bogu ga vraćaju kao uzdarje. Razumije se da Bog od njih ne oduzima svoga dara, ali prima njihovu žrtvu, kao „otkupninu“ za prvorođenca. Stoga su imućniji umjesto prvorođenca Bogu žrtvovali janje ili jare, a siromašniji po dva golubića ili dvije grlice.

Kad se radi o nama, Bogu posvećenim osobama, što mi možemo dati i prikazati Gospodinu? Naš dar Bogu jest ono što nam je najdraže, najvrednije i najsvetije, ono što nam je sam Bog dao – a to je naš vlastiti život. Darujući svoj život, mi darujemo Gospodinu sve što smo od njega primili, a od toga nema ničeg većeg ni uzvišenijeg. – Dakako, samo ako smo uistinu sve darovali!

Tko daruje sa zadrškom i s rezervom, nije sve darovao, a dokle god ne daruje sve, ne može biti posve ni sretan ni radostan, jer nije Bogu savršeno uzvratio njegov dar. Bog od čovjeka,od nas,nikada ne odustaje. On nas poziva, da se obratimo od naših periferija, i zove da dođemo k njemu i budemo s njim. Prvotno poslanje Bogu posvećenih osoba i svakog kršćanina je biti s Bogom. Biti s Bogom i u Bogu, to je sve, to je punina života.  Punina života, koju nam Bog nudi i na koju nas poziva, događa se  produbljivanjem osobnog odnosa s Bogom. Po našoj potpunoj otvorenosti i predanosti. Njegova riječ ima  snagu i moć: mijenjati nas, oblikovati, preobražavati, obraćati, probuditi iz duhovne pospanosti, umora, osjećaja navike, monotonije i tromosti.          

Onaj tko je doživio istinski, duboki susret s Bogom, ne može ostati isti. Hoćemo li dopustiti da nas On mijenja? Ovisi o nama!

Produbljeni i duboki odnos s Bogom, traži svoj izraz u ljubavi prema čovjeku. U našem životu uvijek mora postojati stalan odnos između života s Bogom i života s ljudima. Zato nije slučajno da Isus dvanaestoricu šalje; dvojicu po dvojicu. Isus ih nije povezao samo sa sobom,nego ih je povezao i međusobno. Samo tako mogu uspjeti.(A.Vučković) Međusobna ljubav je ljubav koja nas pokreče i naviješta. Strah, sumnje, kušnje, umor, odbačenost i usamljenost sve su to osjetili i doživjeli Isusovi učenici, a i mi danas sve to osjećamo, proživljavamo i doživljavamo.

Poslanje koje su učenici dobili od Gospodine, je i naše poslanje. Apostoli su dobili konkretne upute; njihov se stil života i poslanje trebaju odlikovati jednostavnošću i nesebičnošću: zapovijeda im da na put, osim štapa i  sandala, ne nose ništa jer je poslanje važnije od materijalnih stvari. Dobro je to shvatio sv.Franjo Asiški. Nije htio zadržati ništa od imanja. Veli: “Kad bi nešto posjedovali, potrebno bi nam bilo oružje da to čuvamo pred lopovima. Bili bi nesporazumi, svađe, borbe, neprijateljstva, a sve bi to kočilo ljubav prema Bogu i bližnjima!“ U ostvarenju svoga proročkog poslanja pravi se apostol ne oslanja na velika ljudska i materijalna sredstva , nego na snagu Božje Riječi, koja je uvijek djelotvorna, ali i zahtjevna. Isus nas zapravo uči da na životni put uzmemo ono što je najvažnije, a to je Božja riječ. Ako želimo uspjeti u svome pozivu i poslanju, pozvani smo i poslani poput apostola, napustiti vlastitu sigurnost i predati se u Njegove  ruke i volju. Živjeti duboku povezanost s Bogom i čovjekom. Živjeti siromaštvo koje je preduvjet slobode. Bogatstvo dijeli i izolira ljude,dok ih siromaštvo povezuje. Siromah je onaj u čiju se kuću rado ulazi, jer se u njoj svi osjećaju slobodni, jer se u njoj ne trebaju držati etikete otmjenog protokola, koji koči čovjekovu slobodu i od ljudi čini bezlične lutke.

Prvotni poziv Bogu posvećenih osoba je život po Evanđelju. U tome je njegova bit i opravdani razlog postojanja u svim prošlim, a i u budućim stoljećima. Biti Kristov svjedok svojim evanđeoskim životom u svijetu, tj. nasljedovati izbliza Isusov oblik života, najvažniji je posao Bogu posvećene osobe. To će uvijek ostati vrijednost koju će svijet u svim vremenima i svim okolnostima znati cijeniti, poštivati i vrednovati. „Kad se to zna i ostvari, onda nije važno čime se rodovnik i redovnica bavi, kakav izvanjski posao obavlja. Mnogo je važnije, kako ga obavlja. Redovnik i redovnica mogu se baviti za društvo i Crkvu korisnim poslom. Od vanjskog svijeta se moraju razlikovati po tome kako obavljaju svoj posao. Je li ga zaista obavljaju iz ljubavi prema Bogu i ljudima ili ga obavljaju samo iz koristi kao što to redovito čine drugi ljudi?“ (A. Barun)

U Isusovo i u naše vrijeme ljudi prosuđuju Kristovu  poruku  više po životu glasnika nego po riječima koje je izgovorio. I mi danas, pazimo kako živimo, naši životi mogu biti jedino evanđelje koje će naši slušatelji ikada čuti. Biti vjeran svome pozivu i poslanju , znači biti vjeran Bogu i čovjeku, napose čovjeku koji je ugrožen, prezren, koji trpi i siromašan je. Treba solidarno dijeliti  nevolju s drugima. To će nam pomoći da se osjećamo ljudi među ljudima i autentični svjedoci. Pozvani smo, s cijelom Crkvom, pokazati svojim životom Božju nazočnost među ljudima i učiniti je vidljivom. Naviještati Kristovu neustrašivost, hrabrost, ljubav, mir , pomirenje, istinu, milosrđe, zajedništvo, solidarnost. Kako bi mogli ukazivati na lice Božje, potrebno je stalno pročišćavanje motivacija i ispravljanje načina evangelizacije. Vratiti se Isusovu načinu apostolata, jer samo on garantira njegovu učinkovitost, vjerodostojnost i privlačnost.

Ako aktualiziramo  Isusovu zapovijed učenicima ona će glasiti  ovako; Bogu posvećena osobo budi hrabra! Ne boj se! Svoju egzistenciju stavi u Božje ruke. U svemu se u potpunosti pouzdaj u Boga. Vjeruj u providnost Božju, ne brini se tjeskobno za sutra  jer zna Bog što ti je potrebno. Pokaži se čovjekom! Čovjekom po mjeri Božjoj. Amen


Poslušajte:

PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    8. kolovoz 2018.

    PAPA FRANCESCO UDIENZA GENERALE

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: