Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

24. veljača 2018.

Iz katoličkog tiska

Naša ognjišta br. 1 - 2

Naša ognjišta br. 1 - 2

Tomislavgrad, 18. siječanj 2018.

Naša ognjišta

Kratak prikaz katoličkih škola u Bosni i Hercegovini

Pojam katoličkih škola vuče svoj korijen iz 14. stoljeća kada su, uglavnom svećenici, nedjeljama i blagdanima poučavali djecu i mlade čitati i pisati. Kasnije će ta praksa prerasti u svakodnevno poučavanje i u drugim predmetima, kao što su gramatika, humanistika, retorika, a odvijat će se, sve više, u za to namjenski otvaranim zavodima. Prve katoličke škole, kako ih danas poimamo, osnovali su franjevci oko 1550. godine u Betlehemu i Jeruzalemu, a sv. J. Katasencije godine 1597. osniva katoličku školu u Rimu. U svijetu je, primjerice, 2007. godine djelovalo oko 250000 katoličkih škola svih razina i pohađalo ih oko 42 milijuna učenika. A da, unatoč velikim ideološkim teškoćama, ne gube na svojoj važnosti i cijeni, svjedoči činjenica da se šest godina kasnije broj škola uvećao za 6000, a broj učenika narastao na više od 61 milijun.

Katoličko školstvo u Bosni i Hercegovini – nekada

O katoličkim školama u srednjovjekovnoj Bosni nije moguće dokumentirano govoriti. U ovoj zemlji iz predotomanskoga razdoblja nije, naime, opstalo ni ono što je bilo uklesano u mramoru, a kamoli ono što je bilo zapisano na papiru. Međutim, ako je u svim razdobljima i kod svih naroda … postojala aktivnost koja se općenito nazivala obrazovanjem i ako su dominikanci već 1396. godine u Zadru imali svoje „generalno učilište“ s dvama fakultetima kojemu su morale prethoditi i škole nižega ranga, onda je razumno pretpostaviti da su već ti redovnici i u Bosni morali imati neku vrstu škola (Jelenić).

Naime, teško je povjerovati da bi već do 1227. godine u toj zemlji mogli polučiti veliki misionarski uspjeh (Krasić) bez ikakve obrazovne djelatnosti. A u Bosni su došli iz zemalja i krajeva u kojima su biskupske  i samostanske škole postojale već od osmoga stoljeća. Istina, u tim se školama, prvenstveno, formiraju svećenici i redovnici ali su, baš kao i one u Bosni u kasnijim stoljećima, pripuštale i nekoliko učenika laika. Dominikanci su ostali u Bosni gotovo jedno stoljeće, djelujući i sporeći se s pripadnicima Crkve bosanske koji su imali neku vrstu škola i učilišta. Kada već, u ovome kontekstu, činimo poveznicu između ondašnjega stanja u Zadru i u Bosni, indikativno je navesti tvrdnju franjevačkoga provincijala fra Ante Gabeljaka kako 1685. u Bosni ima više žena i čobana, koji znaju čitati i pisati, što će se jedva naći u zadarskoj nadbiskupiji, jer u Bosni ima dosta žena i čobana, koji znaju čitati (Drljić).

Još teže bi bila prihvatljiva tvrdnja da toliki franjevački samostani po Bosni, Zirdum ih je locirao 48, ne bi, po primjeru gradova i krajeva u kojima su se franjevci školovali i u njima, poput Betlehema i Jeruzalema, otvarali škole i prije nego su došli u Bosnu, već od početka, razvili, barem minimalnu, obrazovnu aktivnost. Samo u tome kontekstu je moguće ispravno razumjeti Jelenićevu, vjerojatno na predaji utemeljenu, tvrdnju da s padom bosanskoga kraljevstva nastaju za katoličke škole u bosanskoj redodržavi u opće, a u Bosni i Hecegovini napose teške okolnosti.

Preteče gimnazija

Teško je pretpostaviti da bi se, ovdje rabljeni, pojam katoličke škole mogao odnositi na škole u kojima su se poučavali isključivo kandidati za svećenike i da su teške okolnosti mogle nastati za škole koje nisu postojale. Kao potvrdu ovoj tezi valja navesti fra Franju Baličevića koji 1591. godine Svetoj Stolici piše da braća drže i škole, te da podučavaju: čitati, pisati i malo slovnice…, a fra Stipo Margitić godine 1708. piše da u Bosni i Hercegovini franjevci drže škole po svim župama i samostanima.  Naime, franjevci oko 1594. među inim povlasticama isposluju i tu, da mogu po starome običaju po samostanima i selima podučavati mladež.

Prvu školu koja je imala svoju zgradu, učitelja i program sličan onodobnim školama u Hrvatskoj otvorio je fra Ilija Starčević godine 1826. u Tolisi. Franjevačko školstvo u otomanskome razdoblju, uz osnovne škole, poznaje realke i humaniorne škole iz kojih će se, s vremenom i postupno, razviti gimnazije (Papić). Gimnazije su se od osnovnih škola ili „normalki“ razlikovale godinama trajanja i brojem predmeta, što je uvijek podrazumijevalo barem jedan strani jezik, redovito latinski. Gimnazije u klasičnome, pravome značenju riječi nastat će mnogo kasnije.

Bio bi veliki propust ne spomenuti zaslužne oce trapiste i njihovo „Sirotište“ u Delibašinu selu pokraj Banja Luke osnovano 1878. „Sirotište“ je od samoga početka imalo i Rimokatoličku osnovnu školu u kojoj je, u početku, nastava vođena na hrvatskom jeziku, zbog čega su angažovani i svjetovni učitelji iz Zagreba. Uz osnovnu i zanatsku školu u kojoj se poučavalo u čak sedamnaest zanata, Trapisti su imali, čini se samo za svoje pitomce, i juvenat u kojemu su se predavali gimnazijski predmete i teologiju (Teinović).  

Stanje u Hercegovini

Bilo bi nepravedno ne spomenuti nastojanje da se i u Hercegovini, istina, nešto kasnije otvore katoličke škole. Iako su i na tome području franjevci (Marić), ali i „putujući učitelji“, meštri ili čatavani mnogo ranije organizirali tečajeve opismenjavanja, prva škola je otvorena 1851. u Vukodolu, nakon koje je otvoreno desetak škola (Papić). Austrougarska zatiče u Bosni i Hercegovini 54 katoličke škole. Neke su od tih već bile u vlasništvu sestara Milosrdnica Vrančić-Kovačić.

Dolaskom Austrougarske broj katoličkih škola se naglo smanjuje, ali se uvjeti rada poboljšavaju i kvaliteta uvelike raste. Broj se smanjio, ponajprije, jer su franjevci, očito, uvjereni da su došla druga i drukčija vremena, školstvo pripustili drugima pa, stoga, zatvaraju škole koje su do tada vodili. Ima, istina, i drukčijega viđenja razloga zbog koji su franjevci „prepustili“ katoličko školstvo drugima (Knezović). Način na koji su u tome razdoblju ustrojene i vođene katoličke škole u BiH učinio ih je ravnim školama u ostalim europskim zemljama.

Ženske redovničke zajednice

Glavni nosioci katoličkoga školstva u Bosni i Hercegovini toga vremena pa sve do Drugoga svjetskog rata su ženske redovničke zajednice. Uz već spomenute sestre Milosrdnice koje nastavljaju s otvaranjem novih škola, jak zamah daju sestre Kćeri Božje ljubavi, Klanjateljice Krvi Kristove, Školske sestre franjevke, Služavke Maloga Isusa i Sestre Svetoga Križa.

Ni Prvi svjetski rat, ni uvelike promijenjene političke i socijalne prilike nisu oduzele dah veličanstvenomu zamahu katoličkoga školstva. Godine 1941. u BiH djeluju trideset tri osnovne škole, deset građanskih, trinaest stručnih, jedna učiteljska i tri gimnazije. Trideset vode redovnice, a tri gimnazije redovnici. I danas čovjeku zastaje dah kada, više od stoljeća od njihove gradnje, stane pred preživjela školska zdanja tadanjih katoličkih škola ili pogleda njihove slike u knjigama i spomenicama.

Isusovci u Travniku

Na poziv nadbiskupa Stadlera, isusovci, koji su nekako u to vrijeme razmišljali o svojoj odgojno-obrazovnoj nazočnosti u BiH (Belić), otvaraju 1882. u Travniku gimnaziju koja od početka programom (19 predmeta od čega četiri strana jezika) i načinom izvođenja nastave slijedi poznate i priznate isusovačke klasične gimnazije u Hrvatskoj i drugdje u Europi. S prelaskom u novosagrađenu školsku zgradu (1886.) Nadbiskupska javna gimnazija, kako se zvala do 1891., i Nadbiskupska velika gimnazija od 1916. s pravom javnosti, je i brojem učenika (oko 3000) i kvalitetom nastave i uvjeta prerasta u jednu od vodećih srednjoškolskih obrazovnih ustanova na Balkanu. U njoj je temelje znanja, kulture i znanstvenoga rada primilo tisuće hrvatskih, židovskih, muslimanskih i srpskih mladića s područja BiH i okolnih zemalja. 

Rad ove, za Crkvu i društvo neprocjenjivo zaslužne ustanove, prekinut je 22. veljače 1944. kada su partizani oce isusovce, ne samo iz sjemenišne zgrade istjerali, nego, preko linije razdvajanja, iz Travnika protjerali. Tom je prigodom jedan člana Družbe poginuo, a u Travniku su pobješnjeli partizani nemilosrdno uz, stotine nedužnih, strijeljali neutvrđen broj profesora i učenika Gimnazije. Ne zna se točno kada je škola prestala s radom. Ljetopis škole koji je pomno vođen svršava se s 18. listopada 1944. godine.

Nadbiskupija će vrhbosanska, pedeset četiri godine kasnije, 28. rujna 1998., ponovno, ali samo u dijelu zdanja Nadbiskupske velike gimnazije, otvoriti, ne samo gimnaziju i sjemenište nego i osnovnu školu. Vrlo je indikativno da ni presuda Doma za ljudska prava, oko koje je uloženo vremena i truda, ni Ugovor potpisan između Federacije BiH i Nadbiskupije nisu pomogli da se cijela zgrada vrati prvotnoj svrhi. Crkveni glamur i galama će vješto „pokriti“ istinu o nastojanju i razlozima neuspjeha da se pravovremeno Crkvi vrati to velebno zdanje.

Franjevačka gimnazija u Visokome

Franjevačka gimnazija je osnovana 1882. godine odlukom Provincijskoga kapitula u Fojnici i te godine počela u Kreševu s radom kao trogodišnja gimnazija (Papić) i nastavila u Gučoj Gori do 1900. kada je preselila u novosagrađenu školsku zgradu u Visokome.  Matura je uvedena tek 1916. godine, kada je gimnazija postala osmorazredna. Od samoga početka djelovanja u Visokome pa do proljeća 1945. gimnaziju su pohađali dječaci bez obzira na vjeroispovijed: židovi i pravoslavci, a zatim sve više i muslimani. Već u ljeto 1945. odlukom političkih vlasti Gimnazija i sjemenište su zabranjeni, odnosno zatvoreni jer je vlast smatrala da se vjerske zajednice ne trebaju baviti obrazovanjem koje je, prema komunističkome uvjerenju, isključivo u mjerodavnosti države. Međutim, ipak je dopušteno da se u jesen 1945. održe završni ispiti kako bi se priznala prethodna školska godina, koja je u travnju naprečac svršena – bez mature i zaključivanja ocjena.

Tako su franjevci u jesen 1945. počeli držati nastavu i završne ispite za prethodnu školsku godinu, i to za sve đake koji su se prijavili, a onda na mala vrata usput i nastavu – ali samo za sjemeništarce – i za školsku godinu 1945./1946. Tu "nepravilnost" vlastodršci su u ljeto 1946. uočili te su ponovno izričito zabranili održavanje nastave u šk. god. 1946./1947., čega se uprava Gimnazije pridržavala. Međutim, odlukom središnje vlasti u Beogradu u studenome 1947. dopušteno je da škola nastavi s radom, ali pod nazivom Franjevačko sjemenište, tj. kao škola u kojoj se mogu školovati samo budući vjerski službenici. Od tada pa do 2007. godine ovu školu pohađaju samo sjemeništarci, a od školske godine 2007./2008. pohađaju je i drugi učenici: katolici i nekatolici, dječaci i djevojčice. Od 1882. do danas ovu školu pohađalo je ukupno oko 5200 učenika (Nujić).

Gimnazija na Širokome Brijegu

Velika franjevačka gimnazija vuče svoje korijene od samostanske škole i uzgojnoga zavoda na Čegiraju otvorene 1844. Međutim, Gimnazija, s prvim razredom i u pravome smislu riječi, počinje 1899. na Širokome Brijegu samo za svećeničke pripravnike a od 1903. prima i vanjske đake. Zbog pomanjkanja odgovarajućega prostora, nastavnoga osoblja i potrebne opreme i učila, proći će osamnaest godina do otvaranja osmoga razreda i polaganja prve mature (šk. god. 1917./1918.) te priznanje javnosti škole. Zadnja školska godina ovoga plodnog središta, ne samo odgojno-obrazovnoga djelovanja, nego i kulturnoga života Hercegovine bila je 1943./1944., jer će 7. veljače 1945. godine, kao žrtve ideološke mržnje komunističko-partizanske vojske, u mučeničkoj krvi zgasnuti životi većine njezinih profesora, a u pepelu sve kulturno-umjetničko blago. I ova škola, nakon polustoljetne šutnje nijekanja, u Gimnaziji fra Dominik Mandić, nadati se ne samo imenom, baštini i njeguje bogatu tradiciju jedne od triju katoličkih gimnazija u BiH.

Danas - katoličke škole za Europu

Iako su katoličke škole za Europu, relativno, novijega datuma, tek je dvadeset godina od njihova osnivanja, već se o njima govorilo, a i pisalo s različitih točaka gledišta. Postoje čak i diplomski i magistarski radovi o ovim školama, čak i na stranim jezicima. Gornje natuknice o katoličkim školama u prošlosti svjedoče da današnje katoličke škole nisu, ni materijalno ni idejno, „repa bez korijena“. Njihov nastanak je tijesno vezan za stanje posljednjega rata, a može se komotno reći da su plod krajnje tjeskobe za opstanak Hrvata katolika na područjima na kojima nas, prema planovima gospoda rata, više nije smjelo biti.

Želja i prvi prijedlog za grad Sarajevo bio je da se u osnivanje škola uključe svi oni koji su se do pred Drugi svjetski rat bavili katoličkim školstvom. Na sastanku predstavnika hrvatskih i katoličkih ustanova predloženo je, početkom 1994., da skrb nad pučkim školama i obdaništima preuzmu župe i povjerenstva Napretka, nad srednjom medicinskom školom – Caritas, nad klasičnom gimnazijom – Provincijalat (Bosne Srebrene o.a), nad realnom gimnazijom i muzičkom školom – Ordinarijat (Vrhbosanski o.a).

Vrhbosanska nadbiskupija je 20. srpnja 1994. imenovala Komisije za škole u osnivanju i počelo se ispočetka. Neka naknadna tumačenja tijeka i aktera osnivanja škola nemaju utemeljenja u onome što i kako se, stvarno, događalo. I to je plod u crkvenim krugovima danas uvelike raširenoga uvjerenja da je važnije napisati ili dati da se napiše što si učinio, nego jesi li stvarno i učinio. Ove će komisije pripremiti sve potrebno da bi se 19. studenoga iste godine mogao otvoriti Katolički školski centar u Sarajevu. Već sljedeće godine otvaraju se centri u Zenici i Tuzli, 1998. u Travniku, 1999. u Žepču, 2005. u Banja Luci i 2006. u Bihaću. Zbog straha političkih moćnika i taštine onih koji su ga trebali podržati, ostao je samo kao ideja KŠC u Bugojnu. A pripreme su bile dobrano odmakle!

Katoličke škole za Europu nastavak su nasilno prekinutoga katoličkog školstva u Bosni i Hercegovini. I zbog toga se nastojalo, gdje god je bilo moguće, otvarati škole u zgradama u kojima su djelovale prije zabrane i sa zajednicama sestara kojima su te zgrade pripadale. Zato u ovome projektu, od početka, kao suosnivači Nadbiskupije vrhbosanske, sudjeluju u Sarajevu i Tuzli sestre Kćeri Božje Ljubavi i Milosrdnice, u Zenici Klanjateljice Krvi Kristove, u Banja Luci Milosrdnice, u Bihaću Klanjateljice u Žepču salezijanci kao vlasnici.

S vremenom su se škole uvezale u Sustav katoličkih škola za Europu kojim koordinira Pedagoško vijeće. U sustavu je četrnaest škola čiji rad je službeno odobren i nadziran od mjerodavnih županijskih ili entitetskih vlasti. Nakon dugoga i mukotrpnoga uvjeravanja, sve škole u Federaciji se, uglavnom, financiraju javnim sredstvima. Nastava se izvodi po vlastitome planu i programu, a službeni jezik je hrvatski.

Od početka je zamišljeno da škole, prvenstveno, služe dobromu odgoju. Zapravo, sva izobrazba bi trebala biti u službi odgoja. Škole su, kao i one predratne, otvorene učenicima svih vjera i svjetonazora koji prihvaćaju duh i program škola. U školskoj 2017./2018. godini broj upisanih je 4745, od čega 2702 hrvatske ili 56,94%, 1082 bošnjačke ili 22,82%, 293 6,17% srpske djece i 668 ili 14,07% ostalih. Kroz Sustav je, uključno sa školskom godinom 2017./2018., prošlo 14015 učenika, od 10756 ili 74,74% hrvatske, 1319 ili 9,41% bošnjačke, 804 ili 5,73% srpske djece i 1136 ili 8,10% ostalih.

Ukupan broj zaposlenih nastavnika i stručnih suradnika u Sustavu katoličkih škola za Europu u 2017./2018. godini je 595, o čega 493 ili 82,85% Hrvata, 61 ili 10,25% Bošnjaka, 25 ili 4,20% Srba i 16 ili 2,68% ostalih. Unatoč sve manjemu broju upisanih učenika u prve razrede na razini cijele Bosne i Hercegovine, broj učenika u našim školama je do sada konstantno rastao. U tome prepoznajemo povjerenje roditelja i to nas obvezuje.

Katoličke odgojno-obrazovne ustanove u službi naroda

Ovim se kratkim osvrtom željelo ukazati na izuzetno teške uvjete u kojima je katoličko školstvo u ovoj učenju i znanju nesklonoj zemlji, u prošlosti i sadašnjosti, sijalo sjeme i ubiralo plodove odgoja i izobrazbe. Današnje katoličke škole, među koje se ubrajaju i središnje mjesto i ulogu imaju škole Sustava katoličkih škola za Europu, po sebi, nisu ništa ni novo, ni posebno. U svijetu, pa i u zemljama gdje su katolici  apsolutna manjina, one su posve normalna pojava. Što više, Crkva se njima posebno ponosi (GE, 9). Ako se ima u vidu činjenica da, primjerice, katoličke škole Milanske nadbiskupije imaju dva puta više nastavnika (10086) nego naš Sustav učenika, onda se razumije koliko smo maleni. Međutim, katoličke škole za Europu imaju svoju posebnu težinu i, rekao bih, vrijednost, u činjenici da su one prve i jedine privatne škole s pravom javnosti koje je nakon pada komunizma osnovala jedna Crkva ili vjerska zajednica u Bosni i Hercegovini.

K tomu, razlog zbog kojega su otvarane, vremena i okolnosti u kojima su otvorene i djeluju daje im dodatno značenje, jer su, i po tome, svojevrsne nasljednice hvale vrijednih franjevačkih i svih drugih katoličkih škola u BiH. Činjenica da su sve katoličke odgojno-obrazovne ustanove tijekom svih ratnih sukoba, u kojima je zlo kulminiralo, bile zatvarane ili dovođene u pitanje ukazuje, pokazuje sama po sebi, kako su bile shvaćane i kroz kakve su teškoće morale prolaziti da bi se održale u vremenima bez rata. Time je potrebnija svijest kako bi Katolička crkva i hrvatski narod u ovome dijelu svoje Domovine, tijekom povijest, ali i u sadašnjosti i budućnosti, teško opstao bez svojih odgojnih i obrazovnih ustanova!


Piše: Biskup Pero Sudar

Naša ognjišta

 

PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    22. veljača 2018.

    Tutte le Giornate mondiali della gioventù di Papa Francesco

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: