Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

21. lipanj 2018.

Iz katoličkog tiska

Naša ognjišta br. 12

Naša ognjišta br. 12

Tomislavgrad, 9. siječanj 2018.

Naša ognjišta

Svećenik i svetost poslanja

Tko je svećenik? Kako danas razumjeti njegovu ulogu ne samo u Crkvi već i u društvu? Prihvaća li današnje moderno društvo svećenika i u kojoj mjeri? Sve stare religije, a i civilizacije, poznaju ulogu svećenika, jer su svećenici bili čuvari svetih predaja, službenici kulta, glasnogovornici nekoga božanstva.

Svećenici – službenici Gospodnji

U izraelskome narodu svećeništvo je bilo od iznimne važnosti, ali i okolni narodi imali su službu svećenika. U Izraelu su čak proroci vrlo često udarili na svećenike i kritizirali ih. A zašto? Zato što nisu ostali vjerni Zakonu Gospodnjemu ili su počeli uvoditi, u židovsku religiju, poganske obrede i običaje.

Tako prorok Hošea, koji je bio potpuno posvećen Gospodinu, napada svećenike zato što su zaboravili poštivati Zakon Gospodnji i zato što su se svećenici odali grijesima. Naći ćemo i kritiku zato što im manjka revnosti. Nisu više onako revni kao što su nekada bili i zato im Gospodin prijeti mnogim kaznama (Mal 2, 1-9).

Vidimo da svećenik te njegova služba i uloga ponajviše ovise o njegovu odnosu prema Gospodinu. Jedino iz toga odnosa svećenik može sebe shvatiti, ali također i jedino iz toga odnosa narod može shvatiti i prepoznati svećenika kao nekoga koga je Bog pozvao u službu.

Svećenik je neodvojiv od Gospodina, i svaki put kada razmišljamo o svećeniku bez Gospodina, naše će mišljenje uvijek otići u krivome smjeru. Pozvani smo stoga iznova promišljati o svećenicima kao onim službenicima koji potpuno pripadaju Gospodinu i njegovoj ljubavi koja ih je pozvala u službu služenja.  

Ratzingerov cirkus

Svećenik je poslan ljudima govoriti o Bogu, a papa u miru Bendeikt XVI. smatra da je to teška, ali i milosna zadaća svakoga Božjeg službenika. Prije nego je postao papa Joseph Ratzinger kao iskusan teolog napisao je svoju kapitalnu knjigu Uvod u kršćanstvo. Ova knjiga pripada temeljnoj literaturi za svakoga tko malo dublje želi ući u bit kršćanske vjere i otajstva kršćanstva.

Ratzinger na početku knjige iznimno detektira probleme današnjega čovjeka koji pokuša govoriti o Bogu, o kršćanskoj vjeri onim ljudima koji nisu bliže upoznati s načinom crkvenoga govora i mišljenja, te će vrlo brzo osjetiti kako je takav pothvat težak, ali također i neobičan.

Ratzinger navodi: „Kako će takav čovjek vjerojatno imati osjećaj kako je njegova siutacija sasvim točno opisana u poznatoj Kierkegaardovoj priči-usporedbi o klaunu i selu koje je zahvatio požar, priči koju prihvaća i ukratko iznosi Harvey Cox u svojoj knjizi Grad bez Boga?

U toj je priči riječ o nekom putujućem cirkusu u Danskoj u kojem bijaše izbio požar. Primijetivši to, direktor odmah pošalje u obližnje selo klauna, koji je već bio spreman za predstavu, da dovede pomoć, to više što je postojala opasnost da vatra, šireći se preko požnjevenih i osušenih polja, zahvati i selo.

Klaun pohita u selo i zamoli stanovnike da hitno dođu u cirkus koji gori i da pomognu gasiti. No, stanovnici sela smatrali su klaunovu viku tek kao izvrstan reklamni trik koji bi htio u što većem broju primamiti na predstavu; seljaci su pljeskali i smijali se do suza. A klaunu je bilo više do plača negoli do smijeha; uzaludno je pokušavao zaklinjati ljude i objašnjavati im kako nije riječ o predstavi, kako ovo nije trik, već gorka istina, i kako zaista gori. Njegovo je zaklinjanje samo još više poticalo na smijeh, ljudi su bili uvjereni da kalun izvrsno igra svoju ulogu – dok nije najzad vatra zahvatila i selo, tako da je svaka pomoć došla prekasno, a selo i cirkus izgorješe do temelja.“

Vjerujemo li?

Ratzinger smatra kako je ova priča primjer za situaciju svećenika danas, videći u klaunu koji nije uopće u stanju svoju poruku prenijeti ljudima – sliku svećenika.

Svećenik kao da pripada prošlosti i kao da je nekada imao poštovanje i autoritet, jer svi primjećujemo kako danas društvo olako kritizira svećenike i o njima izriče krive i neprovjerene sudove. Svećenik zato i nema snagu prenijeti poruku, jer ga ljudi shvaćaju sve više kao nekoga govornika, a sve manje kao glasnika i proroka Božje riječi i ljubavi za ovaj svijet.

Ljudi kao da su prestali slušati svećenika, jer svećenik je za njih samo netko tko govori te čak nije važno čuti što to on propovijeda. Njegovu su riječ ljudi sveli na običnu riječ, i upravo zato vjera biva manja i opada u našim sredinama. Zato sveti Pavao naprosto kaže: „Vjera dolazi slušanjem“ (Rim 10, 17).

Vjera dakle ne dolazi u naš život nekim iskustvom, željom, događajem ili voljom, već jedino i samo slušanjem. Vjerujem slušajući i slušajući vjerujem – to je jedini način da postanem po milosti Božjoj vjernik, odnosno čovjek koji vjeruje.

Pavao dakle izričito kaže da vjere nema bez slušanja! Ali kakva slušanja!? Pavao ne misli da slušamo sve ljude i da primamo u svoje srce sve riječi, već on jasno želi kazati da slušamo samo Božju riječ i one koji govore u Božje ime, a to su u prvome redu apostoli, odnosno biskupi i svećenici. Zato svećenici trebaju propovijedati neumorno Božju ljubav i Božju ludost koja glasi: „Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre“ (1 Kor 1, 27).

Isus je uvijek bio radikalan, on je tražio čovjekovo opredjeljenje i da mu čovjek podari cijelovito srce. Svećenici moraju uvijek propovijedati, zato sveti Pavao jasno govori: „Propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati“ (2 Tim 4, 2-4).

Kazati svu istinu

Svećenik uvijek mora biti svjedok istine, i premda katkada izgleda kao onaj „klaun“ iz priče kojega ljudi ne shvaćaju ozbiljno, svećenik je unatoč svemu glasnik ozbiljne istine koja glasi – obrati se i vjeruj Evanđelju.

Svećenik je Božja ludost u svijetu, ludost ljubavi. Uostalom to su prepoznali i mnogi pisci, tako je Gerhard Hauptmann napisao roman s naslovom Luda u Kristu. Zatim u Dostojevskoga je, u romanu Idiot, knez Miškin slika Isusa. On boluje čak od epilepsije, ali u knjizi utjelovljuje čistu i nevinu Isusovu ljubav.

Jer kako navodi Anselmo Grün: „U svijetu u kojem je ljubav pomiješana sa željom za posjedovanjem, sa željom za imati, a često i s nasiljem, Dostojevski jedino može predstaviti Isusa i njegovu božansku ljubav samo u liku bolesnog luđaka.“

Isus razoružava ljude baš kao „klaun“, Isus im otkriva što ustvari misle i za čim čeznu. U konačnici možda je i svećenik taj „klaun“ ili „dvorska luda“ koja može otvoreno govoriti istinu ljudima. Jer svima nam je poznato kakvu je ulogu na dvoru imala „dvorska luda“! Naime, jedino je „dvorska luda“ na dvoru mogla kazati istinu kralju. Jedino je „luda“ imala pravo kazati svu istinu pa i po cijenu da je ta istina neugodna za kralja.

Tako isto svećenik danas, on je jedini sposoban kazati istinu svijetu pa i po cijenu da je ta istina neugodna, ali ona oslobađa. Svećenici su pozvani govoriti istinu i to je njihov poziv i talent. Svećenik se neprestano mora usavršavati u istini.

Ivan Ivanada domišljato je napisao: „U mnogim se zvanjima čovjek može toliko uvježbati da postane genij: glazbeni, znanstveni ili umjetnički. Može doći do vrhunca, do točke koja je završni akord simfonije njegova života. Genijalni svećenik jednostavno ne postoji. On se ne može genijalno usavršiti. Nikad neće pobrati pljesak cjelokupnog auditorija. Kad bi mu svi izricali pohvale i priznanje, bio bi to znak da je uvelike promašio srž svoga poziva.“

Srž svećeničkoga poziva je jedino u tome da se svećenik svidi Bogu i da u ime Njegove Ljubavi propovijeda istinu.

Svećenik koji previja rane

U svojoj knjizi o svećenicima Gisbert Greshake navodi talmudsku legendu o Mesiji, koja predstavlja spasitelja kao „ranjenog liječnika“. Naime, priča kaže „kako Mesija živi nepoznat među siromasima na gradskim vratima i poput njih prekriven je ranama. No, dok svi drugi svoje rane istodobno otvaraju, dok ih previjaju, on samo povezuje jednu ranu za drugom. Jer – tako sebi govori – možda će me ljudi trebati i tada moram biti spreman“.

Svećenik mora upravo ovakav biti, on mora uvijek biti spreman za brigu za tuđe rane, on mora previjati tuđe rane i moliti da se tuđe rane zacijele. Svećenik nema vremena brinuti se za svoje rane, jer on ponajprije mora biti spreman kao liječnik pomoći drugim ljudima previti njihove rane.

Svećenik liječi svoje rane tako što liječi rane drugih. On je pozvan davati neizmjerno da bi isto tako i primio neizmjerno. Njegovo geslo djelovanja glasi – tvoje je samo ono što si dao drugima!

Molitva – izvor svećenikova života

Bog je rekao proroku Izaiji snažnu poruku koju je trebao prenijeti narodu, a ona glasi: „Ako se na me ne oslonite, održat se nećete!“ (Iz 7, 9). To isto vrijedi za svećenika, jer svećenik treba jedino biti naslonjen na Gospodina. Jedino je Gospodin istinski oslonac u životu.

Svećenici moraju jedino povjerovati Isusu Kristu. A Pavao iz Tarza svjedoči o svome odonosu prema Isusu iz Nazareta riječima: „Znam kome sam povjerovao.“ Jer Bog je naša jedina sigurnost, ako je Bog za nas, tko će protiv nas?“ (Rim 8, 31) Zato psalimist i pjeva – oni koji se u Boga uzdaju snaga im raste od časa do časa.

Svećenikova snaga jedino izrasta iz predanja i posvećenosti, a posvećenost se rađa iz molitve. Zato je G. Greshake zapisao: „Gdje prestane molitva, tu prestaje i odnos. To je među ljudima tako, a nije drugačije ni između ljudi i Boga. Stoga životu vjere bitno pripada molitva u kojoj se izriče i izričući ostvaruje čovjekov odnos prema Bogu. Molitva je vjera koja govori.“ Svećenik jedino u molitvi može primiti dar vjere i potpunu snagu predanja Gospodinu.

Crkva i poslanje 

Svećenik pripada Crkvi, on je neodvoljiv od nje. Crkva je, naučava Sabor, sveopći sakrament spasenja, narod Božji što prima dar spasenja i u isto vrijeme narod što objavljuje, naviješta i saopćava dar spasenja ljudima svoga vremena. Ona je zajednica učenika što je primila nalog uskrsloga Gospodina navještati evanđelje svakomu stvorenju i biti mu svjedoci po cijelome svijetu (Mt 28, 18-20; Mk 16, 15).

Svećenici su u prvome redu Kristovi svjedoci, oni svjedoče za Krista. To znači da svaki svećenik mora biti osvjedočen, on mora imati iskustvo Isusa Krista. Svećenik ne postoji bez osobnoga iskustva, on jednostavno mora imati skustvo susreta sa Uskrslim. Svaki svećenik mora imati iskustvo Damaska! Isto ono iskustvo koje je imao Savao pred gradom Damaskom kada je doživio svoje obraćenje.

Istinsko obraćenje počinje od onoga trenutka kada susretnemo Uskrslog. A sveta misa je najuzvišenije otajstvo gdje možemo susresti Našega Gospodina.

U svetoj misi Gospodin nam progovara sažnim riječima da budemo njegovi učenici i da nosimo njegovo Evanđelje po svemu svijetu. Jedino u svetoj misi možemo osjetiti snagu predanja i poslanja. Zato će svećenik zauvijek ostati Isusov službenik, a još više Isusov prijatelj. 


Piše: fra Goran Azinović
Naša ognjišta

PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    20. lipanj 2018.

    Papa Francesco - Udienza Generale

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: