Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

24. rujan 2018.

Pod povećalom

Sarajevo, 18. prosinac 2017.

Kršćanin u politici: između evanđeoskog ideala i stvarnosti

Duhovna obnova za katolike djelatne u politici i društvu

Na poziv kardinala Vinka Puljića, nadbiskupa metropolita vrhbosanskog u Sarajevu je 13. prosinca 2017. upriličena duhovna obnova za katolike djelatne u društveno-političkom životu koja se sastojala od Svete mise i prigodnoga predavanja, koje je u dvorani Svećeničkoga doma održao prof. dr. Stjepan Baloban, pročelnik katedre socijalnog nauka Crkve na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Predavanje dr. Balobana, prenosimo u cijelosti:

Uvod: 

Politika je sastavni dio čovjekova života, bio on toga svjestan ili ne, htio on to priznati ili ne. Stoga je politika važna, a uloga političara je iznimno odgovoran posao u jednom društvu i državi. No, u stvarnosti je odnos prema politici i političarima i pozitivan i negativan, nažalost prevladava negativan odnos prema politici, a onda i prema političarima. Pozitivan odnos se izražava riječima: politika je vještina mogućega, briga za opće dobro, bavljenje javnim poslovima… Negativan odnos se obično izražava riječima: politika je prljavi posao, umjetnost varanja ljudi (D'Alambert), nastojanje da se osvoji vlast (Valery..).
 
U hrvatskom narodu, ali ne samu u njemu, prevladava negativan odnos prema politici i političarima i zbog toga, kako to kaže prof. dr.  Valentin Zsifkovits, poznati socijalni etičar iz Austrije, gradišćanski Hrvat, jer se „zna da govor o politici kao o prljavom poslu nije ni izmišljotina ni fantazija, nego gorko iskustvo. Usprkos tome govor o politici kao o prljavom poslu je problematičan, ponajprije stoga što je generalizacija i paušalnost te sintagme opasna jer može rezultirati stavom da su za politiku karakterni ljudi predobri, pa nju treba prepustiti osobama sumnjivog karaktera“. Radi općega dobra naroda, obitelji, djece i mladih to se ne smije dopustiti! I tu se susrećemo s prevažnim pitanjem: Kako kao kršćani, katolici, sudjelovati u politici i ostati istinskim kršćanima i vjernicima? Kako kao kršćanin političar djelovati u političkom životu prema evanđeoskom idealu koji će mi omogućiti da „politika postane poljem rasta pravednosti i ljubavi“. 
 
Kršćani, katolici, odgovor na to pitanje pronalaze u socijalom učenju Katoličke Crkve, u onome što se naziva socijalni nauk Crkve. Pitanjima odnosa Crkva – država; Crkva – društvo, kršćanin – politika i djelovanje kršćana, katolika u političkom životu Katolička Crkva se temeljito bavi od Drugoga  vatikanskoga koncila do danas, dakle, u posljednjih 50-ak godina. Želim već na početku naglasiti da socijalni nauk Crkve nudi „određeni instrumentarij“ koji pomaže kršćaninu, katoliku u političkom životu. Najveći je problem u tome što se kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini „taj instrumentarij“ slabo ili gotovo ne poznaje.
 
Legitimno se pitati, a zašto se ne poznaje? Odgovornost je pomalo na svima, a najviše na predstavnicima Crkve koji bi trebali više činiti u odnosu na tumačenje i primjenu socijalnog nauka Crkve u konkretnom društvu. U svakoj krajevnoj Crkvi, u svakom društvu potrebno je uistinu bogat socijalni nauk Crkve operacionalizirati, tj. primijeniti na konkretne crkvene i društvene prilike. To je pak prvenstvena uloga teologa, pastoralnih djelatnika – kako dijecezanskih tako i redovničkih, kao i teologa vjernika laika.
 
26 godina nakon pada komunizma ne možemo reći da nemamo literature i materijala i na hrvatskom jeziku. Ima, i to jako dobrih članaka i knjiga kao i prevedene sve crkvene socijalne dokumente.
 
Što vrijeme dalje odmiče sve više se čini aktualnom konstatacija i poziv kardinala Franje Kuharića, koji je kao zagrebački nadbiskup tako hrabro i neustrašivo vodio Crkvu u Hrvata u vrijeme komunizma, a koji je nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj 1991. godine izjavio da je u novom hrvatskom društvu socijalni nauk Crkve instrument evangelizacije i da daje usmjerenja za rješavanje svih društvenih pitanja. Je li ta izjava da socijalni nauk Crkve daje usmjerenja za rješavanje svih društvenih pitanja bila previše hrabra, neutemeljena ili bismo se nakon 26 godina ipak trebali više pozabaviti tom konstatacijom?
 
Stoga je izvrsna i uistinu potrebna inicijativa kardinala Vinka Puljića da okupi političare katolike iz BiH u Sarajevu na molitvu, razmišljanje i druženje. 
 
Nakon zajedničke molitve – euharistije u katedrali, slijedi predavanje- razmišljanje  o tome kako kao kršćani u politici evanđeoske ideale pretvarati u stvarnost? Nakon toga slijedi zajedničko druženje.
 
Današnji život čovjeka, kršćanina, vjernika, posebno onaj u svijetu, javnom prostoru, je toliko zahtijevan da nije moguće „ponuditi konkretne recepte“. No, ono što se može ponuditi to su određeni poticaji i smjernice koje kršćaninu pomažu u konkretnom životu. To vrijedi i za kršćane političare. Poticaji i smjernice dolaze iz evanđelja, iz evanđeoskog ideala koji vrijedi jednako u Isusovo vrijeme, u prvoj Crkvi i danas u svakom dijelu svijeta, pa tako i u BiH.
 
U tom kontekstu dobro se prisjetiti riječi iz Poslanice Diognetu, iz prvih kršćanskih vremena, koje govore o ulozi i mjestu kršćana u svijetu: „Jednom riječju: što je tijelu duša, to su u svijetu kršćani… oni drže svijet. Bog ih je postavio na tako uzvišeno mjesto i nije im dopušteno toga se odreći“.
 
Kako kao političari kršćani, katolici, u BiH biti duša tom svijetu, bosansko-hercegovačkom društvu? Možemo odmah reći, pa nas je malo i sve nas je manje. Nije li na početku kršćanstva bilo malo kršćana koji su svojim – novim i drukčijim – načinom života širili i mijenjali svijet oko sebe! Nekada je to bilo uspješnije, nekada manje uspješno ali je princip ostao isti: evanđeoski ideal pokušati primijeniti u konkretnoj stvarnosti.
 
Kršćanski angažman u politici
 
Iako je „politika s jedne strane prljav posao,  s opasnošću da se iskvari karakter, ipak je s druge strane važna i potrebna za dobrobit i sudbinu čovjeka, te stoga zahtijeva snažne karaktere“ naglašava Valentin Zsifkovits.  Sama definicija politike je poziv da se u nju uključe „snažni karakteri“ i da kršćani koji su u politiku ušli s idealima ne dopuste da ih društveno – politička stvarnost, često ili uglavnom negativna stvarnost, pretvori u iskvarene karaktere.
 
Ukazujem na dvije definicije politike koje imaju u središtu borbu za opće dobro. Prva, politika je „organizirana, svrsishodna aktivnost za opće dobro društva ili zasebne skupine društva… Bitni smisao i cilj politike je opće dobro svih naroda i svih skupina… Politička aktivnost pretpostavlja spremnost i sposobnost za dugoročno odgovorno utjecanje na slobodu u društvu, a sve na dobro obitelji, različitih skupina i zajednica, države i svekolikog čovječanstva“.
 
Drugu definiciju politike donosi Valentin Zsifkovits koji naglašava da je politika „interesna borba za pravni poredak, sa sredstvima moći (vlasti)“ u kojoj kršćanin ima i „te kako  što pridonijeti općem dobru kao cilju i svrsi politike, općem dobru koje je stalno ugroženo egoističnim interesima ne smo pojedinaca nego i stranaka, nacija pa i suvremenih generacija“. Prema tome kršćanin je pozvan „biti sugovornikom u pitanjima od čega se sastoji pravni poredak i kako ga oblikovati u stvarnosti“. U zaštiti dostojanstva ljudske osobe kršćanin političar će davati prednost opredjeljenju za siromašne, „te pristajanjem uz obespravljene i diskriminirane, odbačene i duševno oštećene, ukratko uz 'umorne i opterećene'“.
 
Kako god definirali politiku ona vapi za osobama snažnih karaktera, za ljudima koji su kadri – kao kršćani – učiti u „školi učitelja Isusa“. U tom kontekstu je zanimljivo promatrati Isusov odnos prema političkim događanjima vremena u kojem je živio.
 
Isus se cijeloga svojeg javnog života sukobljavao s grupama moćnika u židovskom narodu: Herod, carinici, saduceji. Veliko vijeće iz vjerskih i političkih razloga osuđuje Isusa: iz vjerskih jer se predstavlja kao Sin Boži; iz političkih razloga jer Isusov nauk i njegov utjecaj na narod dovode u pitanje povlastice i vlast što ih uživaju moćnici židovskoga naroda. A Isus? Što on čini? Isus naviješta Kraljevstvo Božje koje nije od ovoga svijeta i koje je konstituirano na drukčijoj logici od Pilatove. Ali, navještaj toga Kraljevstva sadrži težnju za pravednijim društvom na zemlji. Stoga se u naviještanju toga nebeskoga Kraljevstva nalazi mjerilo za procjenu i smjer kretanja zemaljskih kraljevstava.
 
Isusov propovijedanje obraćenja vrijedi ne samo za religiozno nego i za političko područje. Isus otvara nove vidike iznad onoga što je političko, ali tako da to mora imati svoj učinak na političko: slavi gozbu s odbačenima, gubavima i potlačenima; razbija uski krug nacionalnog načina mišljenja obraćajući se prijateljski prezrenom Samarijancu… Isusove smjernice svojim učenicima nisu politički program, ali njegove zapovijedi – smjernice vrijede za sva vremena i u političkom životu – to su ljubav, solidarnost, poštenje, društvena pravednost, mir…
 
Polazeći od toga Katolička Crkva na Drugom vatikanskom koncilu („Gaudium et spes – glava IV. Politička zajednica, br. 73-76) ima pozitivan stav prema političkoj djelatnosti. Koncil stavlja naglasak na poštivanje različitih mišljenja i, osobito na politički odgoj. Crkva poziva kršćane da budu primjer i da djelima „pokažu kako je moguće uskladiti vlast sa slobodom, osobnu inicijativu sa solidarnošću i potrebama čitavoga društvenog tijela, potrebno jedinstvo s plodnom različitošću“.
 
Političko zvanje je, prema tome, plemenito zvanje, a negativan odnos prema politici mogao bi od  - za čovjeka važne političke djelatnosti udaljiti sposobne i perspektivne ljude – angažirane kršćane. Kršćani su stoga pozvani na obnovu svijeta po aktivnom angažmanu u svijetu, prema tome i u politici.
 
Politička i etička kompetentnost kršćanina političara  
 
Proizlazi da nije potrebno trošiti vrijeme i snage u raspravama o tome: Treba li se kršćanin, vjernik laik, uopće baviti politikom? Ne samo da se treba baviti politikom nego je to njegova zadaća, dužnost. Tko će u društveno – političkom životu zastupati legitimne interese vjernika, katolika, Hrvata u BiH ako to neće biti istinski kršćanski političari? Tko će u javnom prostoru zastupati vrijednosne stavove, vjerske stavove, vrednote braka, obitelji, naroda… ako to neće biti kršćanski političari?
 
Sveti Ivan Pavao II. u dokumentu „Christifideles laici“ - o vjernicima laicima iz 1988. naglašava da se vjernici laici, katolici, ne mogu „nipošto odreći sudjelovanja u 'politici'… pravo je i dužnost svih i svakoga pojedinca sudjelovati u politici, dakako u različitosti i komplementarnosti oblika, razina, dužnosti i odgovornosti“.  Prema istom crkvenom dokumentu nema opravdanja za povlačenje kršćana iz politike: „Nipošto ne mogu biti opravdanje ni za skepticizam ni za povlačenje kršćana iz politike optužbe o laktašenju, idolatriji vlasti, sebičnosti i korupciji kad je riječ o nosiocima vlasti, članovima parlamenta, vladajuće klase, političke partije, kao ni dosta rašireno mišljenje da je politika mjesto neizbježne moralne opasnosti“.
 
Ako nema opravdanja za povlačenje iz politike, isto je tako  važno naglasiti, da nema opravdanja za građane, za vjernike, za članove Crkve za isključivo izvanjsko kritiziranje aktivnih političara, a da se pri tome ništa konkretno u vlastitom životu ne poduzima. Za sve – za aktivne političare i za sve druge građane, vjernike, preostaju pitanja:  Kako se pripremiti za politički angažman? Koje kvalitete, kompetencije i sposobnosti treba imati kršćanin političar u današnjem vremenu?
 
Nažalost, o tim se pitanjima uglavnom ne raspravlja među vjernicima, ali ni u civilnoj javnosti.  Kao da se pretpostavlja da svaki izabrani katolik političar ima sposobnosti i kompetencije za ulogu političara koju vrši. Na izborima se uglavnom ne pita: Ima li taj i taj kandidat sposobnosti i kompetencije? Kao da se „negdje u pozadini“ pretpostavlja da mora imati kompetencije ili, što je još opasnije, kao da smo se pomirili sa onom konstatacijom „pa svi su i onako jednaki“. Misli se – svi su jednako loši – a istodobno od njih, to jest od tih „koji su jednako loši“  očekujemo da mijenjaju stvari na bolje!
 
Jasno je svima da svi nisu jednaki i da svi nisu jednako sposobni za politički angažman. No, ono što je u svemu tome još važnije jest stvarati svijest među političarima kršćanima da je politika posao kao i svaki drugi posao u javnom životu, koji traži permanentnu izobrazbu.
 
Liječnik, mehaničar, svećenik, učitelj, profesor na fakultetu trebaju trajnu izobrazbu da bi mogli vršiti svoju službu.
 
A političar? Kao da ne postoji ta svijest među ljudima, građanima, ali ni među samim političarima,  da i političari trebaju trajnu izobrazbu. U čemu? Za liječnika, svećenika, učitelja, fizičara… se zna u čemu trebaju trajnu izobrazbu. A za političara?
 
U čemu bi trebala biti njegova permanentna izobrazba? U puno toga, mogli bismo reći. Zašto u puno toga? Zbog toga što političar – bilo onaj na lokalnoj, kantonalnoj ili državnoj razini – odlučuje „o puno toga“  – o bitno važnim stvarima za život svakoga građanina, svakoga čovjeka u domeni njegove nadležnosti.
 
Parlamenti donose zakone koji mogu biti pravedni i za opće dobro svih ljudi! Ali, važno je naglasiti, parlamenti ili skupštine na nižim razinama, donose odluke i zakone koji mogu biti nemoralni, nepravedni….Dizanje ruku – ruku političara – za zakon, odluku, uredbu,  na svim razinama je uistinu odgovoran posao!
 
Kršćanin političar to čini zajedno sa svim drugim zastupnicima, i onima koji su drukčijeg vjerskog ili svjetonazorskog uvjerenja ili su ateisti, agnostici… Kako postupiti u takvoj situaciji? Što spaja sve te političare različitih uvjerenja i svjetonazora?
 
Ono što bi ih trebalo spajati jest etika odnosno etičko-moralno ponašanje u svakoj situaciji.
 
Tu dolazimo do pitanja važnosti etike odnosno moralnoga ponašanja u politici!
 
Danas je to, ne samo u BiH i Hrvatskoj nego i u Europi i u svijetu tako važna tema, a praktički je izvan društvenih rasprava, izvan onoga „mainstreama“ u javnom diskursu…
 
Gdje se danas vode rasprave o „moralnom i nemoralnom ponašanju“ u politici? U medijima? Da, ali samo pod vidom „senzacionalizma“, to traje „par sati“, „jedan dan“ ili eventualno nekoliko dana. Nakon toga dođe druga „afera“, koja se prvenstveno tretira kao „afera“, a ne kao etičko-moralni problem.
 
U takvoj situaciji još je važnija uloga kršćana političara, koji će pokušati biti „drukčiji“.
 
U prvi plan dolazi politička i etička kompetencija kršćanina političara. Tu je iznimno važna individualna etika i socijalna etika. Svima je jasno da u „političkom djelovanju i diskursu“ nije dovoljno uvjeravati „moralnim rječnikom“. Ali se nikada ne smije zaboraviti da u političkom sukobu je iznimno važna etička struktura problema.
 
Etika u politici
 
Političko „djelovanje kao i svako drugo čovjekovo svjesno i voljno djelovanje ujedno ima i moralnu i etičku komponentu. Stari su filozofi i teolozi to izražavali riječima: Humanum et morale convertuntur - Ono što je ljudsko ujedno je i moralno i obratno…
 
Politička kompetentnost pretpostavlja etičku kompetentnost kako u odnosu na individualnu etiku političara tako i s obzirom na društvenu etiku političara. Čovjek je društveno biće, a prema Aristotelu 'političko' biće“.
 
Etika obuhvaća sva područja čovjekova djelovanja. Protiv raznih pokušaja 'radikalnih odvajanja pojedinih područja ljudskog života i pridavanja njima odvojene i pune autonomije u moralnom/etičkom pogledu, valja inzistirati na jedinstvu etike in ultima linea, jer čovjek uvijek djeluje ne samo kao stručnjak za neko područje nego i kao osoba, a kao osobe svi smo po ontološkoj vrijednosti jednaki. Stoga se s pravom ne može prihvatiti Machiavellijevo odvajanje političkog djelovanja od zahtjeva opće ljudske (i, konkretno, kršćanske) etike, a tako ni pokušaji svih onih koji iz gospodarskih, nacionalnih, rasnih, klasnih ili općenito 'državnih' razloga (raison d'etat) odvajaju politiku i političku etiku od opće ljudske etike'.
 
Treba, međutim, naglasiti da se u političkom djelovanju  osim  moralnosti čovjeka pojedinca sve više treba voditi računa  o 'strukturama' koje je čovjek stvorio i koje često djeluje moćnije od čovjeka pojedinca.“
 
Zbog svega onoga što se događa u politici, i posebno što se trenutno događa u svijetu u prvi plan dolazi  moralno pitanje  u politici koje se „odnosi na poštenje političara u izvršavanju njihova služenja općem dobru. Moralno pitanje znači da državne institucije i strukture poštuju prava građana i vrednota građanskog društva.  U rješavanju moralnog pitanja polazi se od čovjeka kao osobe. Istinski kvalitet parlamentarne demokracije nije u programima već u osobama koje provode te programe. Provođenje programa povjereno je pojedincima.
 
Ima pojedinaca koji svim silama žele postati članovi vodećih tijela političke stranke, zastupnici u Parlamentu.... Oni to čine prije svega iz vlastitih interesa, tj. oni-njihove osobe su u pitanju. Zbog toga se često vodi borba bez skrupula da bi se diskreditirao politički ili stranački protivnik. Zaboravlja se pri tom na umjetnost uvjeravanja, predlaganja, dijaloga. Zaboravlja se, što je posebno tužno, na građane koji su birali političare i u krajnjoj liniji na opće dobro, koje je polazna i dolazna točka djelovanja političara.
 
Stoga se ljudi  i u politici mogu inspirirati religioznim vrednotama jer istinska vjera ne može biti  zapreka uspješnom vođenju politike i osobnom uspjehu političara. Štoviše, može dati dodatnu vrijednost. Kako je čovjek jedinstven (duša i tijelo) važno – prevažno – mjesto u cijelom njegovu životu, pa prema tome i u životu političara, ima ili bi trebala imati vjera, religija.
 
Religija i kršćanska vjera “nije magija i nema magijsku moć. No, religiozne vrednote mogu ispirirati političare u traženju istine, pravednosti i posebno zauzimanju za opće dobro...”   Kako u svijetu tako i u BiH i  “u Hrvatskoj prisutno je mišljenje kako je političaru stran moral. Pokušava se favorizirati teorija kako moral treba ostati izvan političke arene, odnosno polazi se od pretpostavke da je dobar vjernik loš političar. Stim u svezi znakovita je rasprava koja se vodila u Italiji u dnevnom tisku prilikom pokretanja postupka za proglašenje blaženim poznatog talijanskog i europskog političara A. De Gasperia. Neki poznati ljudi u talijanskom društvenom životu su tom zgodom izjavljivali kako je groteskno pokretati takav postupak, jer da je De Gasperi bio svetac bio bi loš političar, budući da je bio uspješan političar nije mogao biti svetac”. 
 
Proizlazi da je danas iznimno teško biti dobar, pošten, vjerodostojan i političar autoriteta kojemu će se vjerovati. To vrijedi osobito za kršćane, katolike političare. Govoreći sportskim rječnikom: za kršćane političare je ljestvica postavljena visoko! Često se nalaze između “Scile” i “Haribde”, između krute i nemilosrdne stvarnosti političkoga života i kao vjernici evanđeoskoga ideala.
 
Kako u svemu tome opstati i “obraz sačuvati”, kako izvršiti povijesnu ulogu koju u ovom trenutku hrvatski političari u BiH imaju?
 
Odgovor na to kako, može  barem dijelom dati Katolička Crkva u svojem socijalnom učenju koje je otvoreno svakom čovjeku dobre volje, prema tome i druge vjere i religije,  ali i ateistu i agnostiku u onoj mjeri u kojoj se oslanja na humanu stranu čovjekova života koja je danas na posebnom ispitu.
 
Valentin Zsifkovits u knjizi  „Politik ohne Moral?“, donosi deset područja napetosti između politike i morala ili deset etičkih načela ili kako ih on naziva deset zapovijedi političara. Marijan Valković na veoma zanimljiv i konkretan način na 'Studijskom danu za političke djelatnike' pod naslovom: Crkva, kršćanstvo i politika, koji je u lipnju 1999. godine organizirao Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve tumači deset zapovijedi političke etike.
 
Deset zapovijedi političke etike ili deset područja napetosti između politike i morala:
 
- Spoji vlastiti interes s interesima općega dobra.
Poznato je koliko su u političkom životu osobni, stranački i često interesi koji se nadahnjuju na „izokrenutoj pravednosti“, to jest „ti si meni učio ovo a ja ću tebi učiniti ono“ ispred općega dobra.
 
- Teži moći, ali je stavi u službu pravde i ljubavi.
Engleski katolički državnik, lord Acton je izjavio: „Svaka vlast (moć, power) ima sklonost da korumpira, a apsolutna  vlast korumpira apsolutno“. Veliki je izazov za političara staviti moć u službu ljubavi i pravednosti.
 
- Traži uspjeh, ali pritom nemoj izdati svoju savjest.
Normalno je u političkom životu tražiti uspjeh, no uspjeh pod svaku cijenu i osobna savjest političara često su u sukobu. Kao i svakom čovjeku, tako i političaru savjest je zadnja etička norma koju ne smije žrtvovati bez obzira na veliko političko dobro koje se priželjkuje.
 
- U protivniku i neprijatelju vidi mogućeg brata (sestru) i prijatelja.
Političke protivnike je potrebno promatrati u kontekstu općega dobra zajednice jer to opće dobro mora biti zajednički cilj svih političkih djelatnika.
 
- Odupri se graničnom moralu prema dolje i ne zaboravi mogućnost graničnog morala prema gore.
„Moral prema dolje“ znači iskoristiti položaj i manje više svjesno činiti nešto protiv političke slobode građana i stranaka. „Moral prema gore“ činiti stvari iz velikodušnosti za opće dobre a da na to nismo obvezni prema pravnim propisima i uzancama.
 
- Ostani vjeran istini u govorima i obećanjima.
Nije dostojno pravoga političara obećavati ono za što je uglavnom siguran da to u konkretnoj situaciji neće poduzeti. To je jedan od većih problema u politici, ne samo u predizbornoj utrci.
 
- Kao političar budi prijateljski raspoložen prema masovnim medijima, ali ne ovisan o njima, kao novinar budi medijski odgovoran, a kao potrošač kritičan.
Ovdje je riječ o sva tri bitna čimbenika: političaru, medijima i građanima. Kao političar biti prijateljski raspoložen ali ne ovisan o medijima, kao novinar biti medijski odgovoran, a kao potrošač biti kritičan.
 
- Budi vjeran načelima, ali ne kruto (dogmatično).
Rješenje „je u izbjegavanju dviju krajnosti: oportunizma koji žrtvuje vrednote – načela povremenim interesima i okolnostima, i krutosti i dogmatičnosti koja ne zna za osobnu, vremensku i povijesnu dimenziju vrednota“.
 
- Teži tako za materijalnim dobrima da pritom ne povrijediš nematerijalne vrednote nego im pogoduješ.
Za političara je bitno važno ne dati se zavesti isključivo materijalnim interesima (gospodarski privilegiji, korištenje položaja, mito..) na štetu duhovnih vrednota koje čine istinskim političarom kao što su poštenje, istinoljubivost, pravednost…
 
- I u zbilji političkoga života slijedi pozitivna načela, koja će tvojem političkom djelovanju dati smisao i cilj.
Kako u političkom životu prevladati isključivo „negativni“ pristup koji se pokušava „sakriti“ pod pojam kritike? Dok u političkim nastupima ima previše negativističkih elemenata pravi smisao politike jest nuditi pozitivnu viziju u programu i konkretnom djelovanju, a tek drugotno je kritika kao dio političkoga života.
 
Odgoj za politiku
 
Politika je sastavni dio ljudskog djelovanja i kao takva je važna za svakog čovjekaSvi se na neki način bave politikom, bili ono toga svjesni ili ne. Upravo zbog toga na temelju socijalnog nauka Crkve razlikujemo politiku u širem smislu riječi kao političku kulturu i politiku u užem smislu riječi kao političku praksu. Jedna se može pistai velikim slovom P, a druga malim slobom p.
 
Politika u širem smislu riječi „ili politička kultura odnosi se na određenu viziju čovjeka, povijesti i svijeta. Riječ je o politici koja je u temeljima politike kao prakse a odnosi se na razne socijalne, religiozne, karitativne i druge inicijative i na pitanja koja imaju etičku dimenziju te se odnose na dostojanstvo i temeljna prava čovjeka.
 
Politika u užem smislu riječi ili politika kao praksa odnosi se na konkretno vođenje politike prema izboru i načinu političkih stranaka. To je oblikovanje političkih programa, vođenje kampanja, donošenje konkretnih odluka, aktivnosti narodnih zastupništva te posebno vršenje vlasti.
 
Politička kultura koja je u temeljima politike kao prakse je zadaća svakog čovjeka. Politika kao praksa dolazi nakon političke kulture, ona zapravo konkretizira shvaćanje čovjeka i sustav vrednota koji proizlazi iz političke kulture.
Većina ljudi naših suvremenika politiku shvaća isključivo kao praksu i poistovjećuje ju sa konkretnom politikom u nekoj zemlji i u svijetu i sa konkretnim političarima. Iz konkretnog viđenja politike često proizlazi negativan odnos prema politici kao takvoj i određeni odmak od politike“.
 
Politički skandali, „pretjerane stranačke borbe i isključivosti kao i medijske pretjeranosti imaju za posljedicu s jedne strane da se građani distanciraju od politike što se vidi u niskom udjelu birača na izborima. S druge strane, takav negativan imidž političara i vođenja politike vodi negativnom odnosu prema politici kao takvojšto se očituje u izrazima: političari su moralno sumnjive osobe, politika je prljava stvar, ne može se biti etičan čovjek i dobar političar, najbolje se što dalje držati od konkretne politike. To je jedan od razloga da se sposobni i politici skloni mladi ljudi sve teže odlučuju za konkretnu politiku.“
 
Za političku kompetentnost „ljudi političara danas je više nego prije potreban građanski i politički odgoj. U tranzicijskim zemljama potrebno je organizirati obrazovanje i odgoj za političko djelovanje.
 
Svako zvanje pretpostavlja obrazovanje. Liječnik, učitelj i profesor, trgovac i inženjer godinama su se obrazovali do diplome koja je uvjet za njihovo zaposlenje. Čini se da to pravilo ne vrijedi za političare. Nisam siguran da u svijetu postoji službeno diploma za političare“. 
 
Drugi Vatikanski koncil naglašava  da je građanski i politički odgoj veoma potreban «i to narodu, napose mladeži. Koji su sposobni ili bi se mogli osposobiti za političko zvanje, koje je teško ali ujedno i vrlo plemenito, neka se pripremaju za nj i neka se trude da ga revno obavljaju ne mareći za svoju osobnu korist ni za materijalne probitke».
 
Zanimljiv pokušaj organiziranja „takvog odgoja za politiku i uopće za javni život prolazimo u Italiji 80-tih godina 20. stoljeća. Pod vodstvom Bartolomea Sorgea 1986. godine u Palermu je osnovan 'Institut za političku formaciju 'Pedro Arrupe' (L'instituto di Formazione politica 'Pedro Arrupe') za pripremanje budućih političara. To dvogodišnje obrazovanje inspirira se na socijalnom nauku Crkve, a otvoreno je za polaznike različitih kulturnih i političkih nazora. Po uzoru na taj Institut u razdoblju od četiri godine (1986- 1990.) ustanovljeno je u cijeloj Italiji više od 200 škola za društvenu i političku formaciju“.   Za razliku od takvog modela (Model Palermo) odgoja za politički i javni životu, godinu dana kasnije, 1987. milanski nadbiskup kardinal Karlo M. Martini u svojoj milanskoj nadbiskupiji organizirao je „Dijecezanske škole za društveni angažman“, prozvane „Model Milano“, koje su se kasnije proširile na veliki dio talijanskih biskupija. Kako jedan tako i drugi model oblikovanja za društvenu i političku formaciju proizašli su iz konkretne povijesne situacije talijanskoga društva i uloge i mjesta kršćana, katolika u njemu.
 
Ove „škole“ se nikako ne mogu poistovijetiti sa „partijskim školama“ iz komunizma u bivšoj Jugoslaviji, a najpoznatija je bila ona u Kumrovcu. Ovdje je, naprotiv,  riječ o široj izbrazbi – vrijednosno kulturalnoj – koja je neophodni preduvjet za dobroga, etičnog i uspješnoga političara, a ta izobrazba se temelji na poticajima socijalnog učenja Crkve.
U današnjem pluralnom društvu, koje je za političare puno zahtjevnije od prijašnjeg, svaki pokušaj obrazovanja za politiku i političare je dobro došao. To napose vrijedi za političare i uopće javne djelatnike onih zemalja koje su izašle iz totalitarnog komunističkog sustava.
U vremenu integracija i globalizacije nužno je potrebno promišljati odgoj za političko djelovanje kako kod građana općenito tako i kod ljudi koji se posebno bave politikom..
 
Umjesto zaključka:
 
Vijećnike stare 'Dubrovačke Republike' u kojoj se u davna vremena njegovala demokracija i sloboda jedan je natpis podsjećao da u njihovom djelovanju na prvom mjestu treba biti opće dobro. To je natpis: Obliti privatorum publica curate – Zaboravivši privatne interese, brinite se za javne.
 
Oduvijek je to bilo, a danas je to još urgentinije, etičko-moralno djelovanje u politici, koje dolazi preko pojedinaca ali i preko pojedine stranke, strukture.... U svemu tome bitno je važna uloga osobe političara, ljudi,  čiji se uspjeh vidi po tome što su usprkos 'političkih bura i oluja' uspjeli ostati pošteni i stvoriti autoritet tako da njihova riječ vrijedi i onda kada ne odlučuju konkretno o nekim političkim pitanjima.
 
Vratimo se na kraju kršćaninu, katoliku političaru u BiH. Što on kao kršćanin, vjernik može učiniti u politici? Može li mu  i u kojoj mjeri može pomoći vjera, socijalno učenje Crkve. Može, i to je velika prigoda sadašnjega trenutka u BiH koju bi trebalo iskoristiti. Sve sve više čuju riječi: Malo nas je i sve manje će nas biti. Upravo zbog toga je iznimno važno ono što bismo mi Hrvati sa sjevera Hrvatske rekli:“staviti glave skup – zajedno“ i to različite političke opcije Hrvata u BiH. Staviti narod, opstanak hrvatskoga naroda,  u prvi plan! Je li to moguće? Ako nije moguće, a koja je alternativa hrvatskoga naroda ovdje?
 
U tom kontekstu mi se čini iznimno važna ova inicijativa kardinala Vinka Puljića da okupi hrvatske političare iz BiH i ponudi im ono što cijela Katolička Crkva ima kao veliko bogatstvo iz povijesti, a to je upravo nadahnuće na socijalnom nauku za društveni i politički život vjernika. No, prvi korak je upoznati bogati sadržaj socijalnog nauka Crkve. Tome će sasvim sigurno poslužiti izvrsna knjižica „Doktrinalna nota“o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu, koja je podijeljena na ovom susretu.. Tu nisu svi odgovori, ali su brojni poticaji koji kršćanina, katolika mogu  inspirirati za život i djelovanje u društveno-političkom životu prema  socijalnog nauka Crkve. Još je važnija, uistinu neophodna knjiga, za vjernika katolika u javnom životu a posebno za političara, Kompendij socijalnog nauka Crkve (2004.),   koji bi trebao postati – vademecum  - knjiga koja je svakom kršćaninu, katoliku političaru uvijek pri ruci. 
 
Sasvim na kraju podsjetimo na naslov:  Kršćanin u politici. Između evanđeoskog ideala i stvarnosti. Je li moguć evanđeoski ideal u političkom životu? Odgovor na to pitanje dati će svaki kršćanin, katolik političar za sebe. Ono što je važno naglasiti jest da je moguće biti i iskreni vjernik i dobar i pošten političar. To  je u vremenima u kojima živimo, sasvim sigurno  iznimno teško. Također je potrebno naglasiti da za svakoga kršćanina, katolika političara vrijedi evanđeoski ideal i u političkom životu. Što će ostati u njegovu životu, ako se kao vjernik odrekne ideala koji proizlaze iz evanđelja?
 
Baviti se politikom za kršćanina, katolika  znači „više „poziv – zvanje“ nego „profesija-  struka“.
 
 
foto
PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    23. rujan 2018.

    Il Papa a Vilnius prega nei luoghi della memoria

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: