Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

16. siječanj 2018.

Iz katoličkog tiska

Katolički tjednik br. 49

Katolički tjednik br. 49

Sarajevo, 11. prosinac 2017.

Katolički tjednik

Presuda: nije svejedno

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je i zatvorio svoja vrata 29. studenoga 2017. Sudci Carmel Agius, Liu Daqun, Theodor Meron, Fausto Pocar i Bakone Justice Moloto, na taj su nadnevak okončali najdugotrajniji sudski proces i proglasili krivim tzv. Hrvatsku šestorku, odnosno potvrdili su prvostupanjske kazne izrečene 29. svibnja 2013. – Jadranku Prliću (25 godina zatvora), Bruni Stojiću (20), +Slobodanu Praljku (20), Milivoju Petkoviću (20), Valentinu Ćoriću (16) i Berislavu Pušiću (10). Uz to, sukob između Hrvata i Muslimana (od 27. rujna 1993. – Bošnjaka) u BiH kvalificiran je kao „međunarodni“ te je zapravo – iako će pravnici kazati da se ne može izvući takav zaključak – Republika Hrvatska bila proglašena jedinim (s obzirom da je srbijansko političko vodstvo amnestirano od toga) agresorom na BiH. Kao što je snijeg prekrio bosanska brda i planine, tako je očito i haški sud političkim plaštem prekrio povijesne činjenice i okolnosti te stavio točku na scenarij koji su međunarodni mešetari ispisivali na prostorima bivše Jugoslavije 1990-ih godina. No, više od toga, žalosti što je bošnjačko vodstvo na gotovo svim razinama i svim područjima života, likovalo, ne smogavši snage iz svoga kolektivnoga iskustva priznati da to ipak nije baš sve tako.
 
Protiv cjelokupne te farse svojim je životom na drastičan i dramatičan način, već u sudnici, prosvjedovao general Slobodan Praljak ispivši otrov uz riječi: „Časni sude, Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prijezirom odbacujem vašu optužbu!“ Iako se njegov čin, gledano iz moralne perspektive, može tumačiti dvojako, ipak je jasno kako je nepravda uzela svoj danak, a general svojim presuditeljima pokazao isto što i student Jan Palach,zapalivši se u Pragu 16. siječnja 1969., kako bi na taj način progovorio protiv sovjetske intervencije u Češkoj i svijetu otvorio oči.
 
Hoće li u ovom slučaju svjetska javnost nekada progledati to samo dragi Bog zna, ali je jasno da joj činjenice „bodu oči“. Premda su više puta i iz različitih izvora navedene, potrebno ih je očito opet ponoviti: bez Hrvata ne bi bilo neovisne BiH; sva logistika kao i mudžahedini došli su Bošnjacima preko hrvatskih teritorija; bošnjačke izbjeglice našle su utočište u Hrvatskoj te tamo bile čak i u ono vrijeme kada su međusobno ratovali A BiH i HVO; Hrvati su bili u okruženju bošnjačkih snaga te svakodnevno trpjeli napade u enklavama: Usora, Žepče, Vitez – Novi Travnik – Busovača te Kiseljak – Kreševo; protjerivanje Hrvata i uništavanje njihove imovine u općinama: Maglaj, Travnik, Zavidovići, Zenica, Kakanj, Vareš, Visoko, Travnik, Bugojno, Konjic, Jablanica... ima sve elemente udruženog zločinačkog poduhvata za koji nitko nije suđen; bošnjačke snage su, prema podatku iz Šematizma Vrhbosanske nadbiskupije za 2015. (str. 1058), razorile, teško oštetile i 294 crkvena objekta (crkve, župne kuće, samostane i kapele) i ubile dvojicu nedužnih fratara u Fojnici; Bošnjaci su također činili masovne zločine nad Hrvatima i, prema navodu Hrvatskog narodnog sabora, imali „331 logor i zatvor“ gdje je bilo zatočeno ukupno „14 444 Hrvata, i to 10 346 civila i 4 098 vojnika HVO-a“...
 
Za sve ovo postoji i „hrvatski pandan“ u zlu i za njega su mnogi osuđeni, ali je problematično što je sud u Haagu to kvalificirao kao „udruženi zločinački pothvat“ i „agresiju“ što jednostavno ne nalazi utemeljenja u stvarnosti. Ako je hrvatsko ratno, političko i vojno vodstvo uistinu smislilo takvo što, onda je riječ o najglupljem agresorskom planu u povijesti. Jer istodobno naoružavati onoga koga misliš napasti, sklanjati njegove izbjeglice i prevozit mu bezumnike koji će te fanatično napadati, spada zbilja u anale ljudske bedastoće. Osim toga, sukladno sporazumima u Splitu 12. ožujka 1994. i Washingtonu, šest dana poslije, nakon kojega je to „agresorsko vodstvo“ žrtvujući živote vlastitih vojnika, pohitalo spasiti cijelu jednu, do jučer protivničku, enklavu – Bihać, svjedoči kako je „udruženi zločinački pothvat“ samo konstrukcija donesena u političkim uredima i s latentnim političkim ciljevima.
 
No, neovisno o svemu tomu, pa čak i da prihvatimo sve kvalifikacije haškog suda u presudi Hrvatskoj šestorci, još uvijek ostaje jedna činjenica koju samo Bošnjaci mogu i, iz svoga iskustva, trebaju kazati, a to je da „ratna“ Hrvatska nije isto što i „ratna“ Srbija (a kamoli ne gora). Međutim, stječe se upravo suprotan dojam: bošnjački autoriteti likuju i drže Hrvatima lekcije „o lijepom ponašanju“ (poput bivšeg reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića)... I ne treba biti puno mudar da bi se shvatilo kako zapravo ovdje leži odgovornost Bošnjaka za buduće odnose s Hrvatima: jer ako ne pokažu kako osim zla, koje su Hrvati (također) učinili, pamte i dobro koje su od istih doživjeli – i tako stvaraju cjelokupnu sliku, budućnost će biti obilježena onim tegobnim „svejedno je“... Presuda istine glasi: nije svejedno! To dobro shvaća onaj mali čovjek koji mimo političkih igara u svom praktičnom domenu gradi bolju budućnost konkretnom ljubavlju prema svome bližnjemu.

Zaključak uvodnika pročitajte u tiskanom izdanju

Piše: Josip Vajdner
Katolički tjednik

 
 
 
PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    14. siječanj 2018.

    Papa: tutti cercano la felicità, basta religiosità scontata

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: