Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

16. prosinac 2017.

Intervju

Intervju, 15. studeni 2017.

Fra Ante Petričević, ratni župnik u Borovom naselju

Pomirenje je nužnost svake moguće budućnosti

Mjesec studeni nakon ratnih godina – poglavito poslije 18. studenog 1991. poprimio je posve drugačiji doživljaj. Vrijeme je to kada su posebno jaka sjećanja na Grad heroj kojim je 87 dana tekla krv. O sjećanju na ovu ranu hrvatskog naroda novinari Katoličkog tjednika razgovarali su s fra Antom Perkovićem, koji je kao župnik u Borovom naselju prošao svoju Golgotu.

Fra Ante Perković rođen je u Slobodnici 7. prosinca 1944. kao treće od sedmero djece. Od druge godine živio je u Slavonskom Brodu, gdje je završio osnovnu školu nakon čega je otišao u franjevačko sjemenište u Zagreb. Za svećenika je zaređen 1971. Od 1972. do 1975. bio je župni i samostanski vikar u Vukovaru. A potom je, u razdoblju od 1975. do 1990. obnašao službe vikara, župnika i gvardijana u Našicama i Kloštru Ivaniću. U tri navrata bio je definitor Provincije. Za župnika u vukovarskom Borovom naselju postavljen je 1990. gdje ga je zatekao Domovinski rat, koji je i počeo u toj župi. U studenom 1991., zajedno s ostalom braćom iz samostana u Vukovaru, odveden je u logor u Srijemsku Mitrovicu, da bi nakon tri tjedna zatočeništva bio razmijenjen 10. prosinca 1991. na zagrebačkoj zračnoj luci Pleso.
Godinu dana djelovao je u Virovitici kao vjeroučitelj u srednjim školama, a potom je premješten u Zagreb na Siget da zajedno s o. Branimirom brine o župljanima prognanicima do povratka u Vukovar u jesen 1997. Tu je angažiran u procesu povratka, obnove i organiziranju župe do kolovoza 2008. kada je premješten u Cernik za gvardijana i župnika, gdje i sada boravi.
 
Poštovani fra Ante, ove godine 18. studenog navršava se 26 godina od mučeničkog stradanja Vukovara. Možete li nam reći kakva je klima prethodila početku srpske agresije na Republiku Hrvatsku, poglavito na Vukovar – 2. svibnja 1991.?
Pri samom dolasku 20. kolovoza 1990. na službu župnika u župu Sv. Josipa radnika u Borovu naselju, koje je značajna četvrt Vukovara zbog tvornice Borovo, imao sam priliku razgovarati sa župljanima, koji su čekali dotadašnjeg župnika fra Franju Tomaševića da ga odvezu, te mi rekli da je situacija već napeta i kako se noću dežura zbog eventualnih provokacija, jer su čuli kako su viđeni ljudi u Borovu selu s naoružanjem. Dao je to naslutiti prvi pucanj na samostan u Vukovaru. Već za Uskrs 1991. postavljene su barikade na ulazu u Borovo selo koje sam osobno otišao vidjeti ne vjerujući da je to stvarnost te kako ljudi iz sela neće moći doći na misu. Doista, bio je vagon na tračnicama koje sijeku cestu i naoružani civili. Bila je tu i televizija, svakako ne hrvatska – koliko sam zaključio iz govora kamermana. Rekao sam da sam svećenik i kako ne mogu vjerovati da vjernici neće moći doći u crkvu. Odmah sam se okrenuo autom i vratio kući.
Poslije mise su, nisko u brišućem letu, prelijetali ispred same crkve vojni zrakoplovi Galeb vjerojatno kako bi nas plašili. Na 1. svibnja – dan našeg zaštitnika bila je i krizma, koja je ipak obavljena normalno. Biskup Marin Srakić čudio se što su krizmanice većinom u crnini. Bila je to moda ali, eto, i predznak nailazećeg zla. Sutradan, tutnjava 40-ak vojnih vozila – što tenkova što transportera – koji su jurili u Borovo selo i ulijevali ozračje pravog sukoba. Samo smo čuli da su masakrirani hrvatski redarstvenici. Još smo vjerovali kako vojska ide osigurati mir te zaštititi redarstvenike, ali to se pokazalo netočno, zapravo naivno mišljenje. U običan svijet uvukao se i strah i nemir. Prva pričest već je bila upitna zbog pucnjave koja se povremeno čula. No, ipak je proslavljena...
 
Budući da ste bili župnik u Borovu naselju od 1990., je li se, dakle, već tada mogao osjetiti „zadah budućih stradanja“?
Svakako se osjećalo da je na pomolu zlo, ali nikako nismo mogli vjerovati niti predvidjeti ono što se dogodilo. I nakon prve granate koja je pala pomišljali smo kako će se ljudi opametiti i tražiti mirna rješenja. Rijetki su to predviđali kao župnik u Tovarniku vlč. Burik koji nas je sazvao u Sotin da nam savjetuje: „Braćo svećenici, ovdje će biti krvi do koljena, sklonite se jer će i poslije ovoga zla trebati svećenika.“ On je ostao i ubijen je. Mi smo također ostali, ali nas je Gospodin „ostavio“ da još budemo.
 
Nažalost, znamo što je uslijedilo... No, kakva Vas točno sjećanja vežu uz nadnevak pada Grada heroja, kobne 1991.?
Što sada kada se dogodilo ono čemu se nismo nadali? Branitelji nam nude da krenemo s njima u proboj ili odemo u neko veliko sklonište gdje ima puno ljudi jer ako nas ovdje u samostanu nađu neće biti dobro. Gvardijanu fra Branku sam rekao kako to moramo svi odlučiti.
Odluka je pala – OSTAJEMO OVDJE – mi fratri: Branimir, Martin, Slavko, Ivan i ja, pet časnih sestara: Javorka, Zlata, Elza, Vincencija i Marjana, roditelji našeg fra Zvonka Lutrovića te grkokatolički svećenik Štefanjuk. Bilo je dirljivo. Gvardijan je podijelio oproštenje, primili smo pomazanje, molili i pjevali (Spasitelju dobri Isukrste, iako je stari fra Martin htio da pjevamo Bliže o Bože moj) i predali se Božjoj Providnosti. Snimio sam taj trenutak na audio-kazetu, ali sam ju bacio u logoru u Srijemskoj Mitrovici prije ulaska u zgradu i pretresanja. Ono što jako pamtim je moje razmišljanje dok sam tu noć dežurao na hodniku. Noć je, hladno je, crkveni krov gori, crijepa više i nema. Gledam prema nebu, jer se ono iz samostanskog kvadrata jedino i vidi i sučeljavam se sa svojim Bogom. „Hoću li uskoro pred Tebe, kakvog me vidiš, što i kako sam živio? Siguran sam da Tvojoj ljubavi moje slabosti nisu problem – što je bilo dobro Tvoje je djelo. Hvala Ti što nemam straha pred tobom.“
Dvojica lakše ranjenih branitelja Pavo i Zlatko donijeli (dovukli) su teško ranjena Zorana k nama (sve poznati mladi dečki vjernici). Pokušavamo sanirati teške ozljede i smišljamo kako ga predstaviti kada dođu napadači. Zlatka sam pustio kroz naša, još zabarikadirana, vrata da ode javiti u neko drugo skloniše Zoranovu ocu ako ga još ikako mogu odnijeti do bolnice, što je te noći i učinjeno. Zlatka sam ispratio pozdravom i pogledom kako šepajući odlazi. Spasio je kuma Zorana, ali se njemu od tada gubi svaki trag.
 
Vi i Vaša subraća odvedeni ste u logor u Srijemsku Mitrovicu. Kako je, znajući za strahote nad Vukovarcima i Vukovarom, bilo proživljavati logorske dane i kako su oni izgledali?
Kiša granata prestala je 18. studenoga. Još smo pokušavali ugasiti vatru na krovu crkve, ali uzalud. Još je neizvjesnost tko će nam banuti u samostan, jer se s tenkova čula vika: „Iziđite i predajte se jer ćemo vas sve pobiti!“ Na sreću oko 14 sati, u samostan je ušla redovna vojska s kapetanom Mladenom Marićem koji je bio vrlo korektan, ali sam ja pred uperenim automatom morao provesti vojnike kroz samostan i izvjesiti zastavu na toranj, što sam odbio pravdajući kako na tornju nije bila nikakva zastava – osim da je kulturni spomenik, ali ni to nije pomoglo da ne bude razvaljen i da se sada ne može na toranj. Ostavili su nas u samostanu.
Živjeli smo u neizvjesnosti. Malo poslije vojnici su proveli kolonu civila iz naše ulice kroz samostan prema gradu. Na sreću, taj dan i noć nisu k nama došli oni „divlji“ koji su pjevali „Bit će mesa klat ćemo Hrvate...“, a nisu bili daleko.
Sutradan, do nas je došla vojska koja je naredila da za 15 minuta napustimo samostan i kamionom nas odvezla na Velepromet gdje je bilo sabirno mjesto. Ondje je već dan ranije bilo mnogo žena i djece pod strehom, a muškarci su pozatvarani u hangare. Te noći bilo je puno mučenja, silovanja i ubijanja, da ne ulazim u pojedinosti... Istog dana odvojeni smo od žena i djece te odvezeni autobusom u Srijemsku Mitrovicu. Ulazili smo kroz dugi špalir policajaca koji su nas tukli šakama, nogama i pendrecima. Stojeći dugo s pognutom glavom i rukama na leđima stariji su počeli padati. Odvodili su po deset u zgradu. Tu je bilo svlačenje do gola i onda smo dobili samo svoju najnužniju odjeću. U, doduše velikoj, prostoriji već je bilo puno zarobljenika, branitelja i civila. Ako je tko što imao uzeli su mu i svako malo upadali su novi. Neki isprebijani i crni od batina, mokri, blatni, bosi i manje ili teško ranjeni, bespomoćni.
U toj prostoriji nije bilo ni jednog brata svećenika osim mene. Nisam htio ili smogao snage nametati molitvu, jer nisu svi vjernici, premda su to neki tražili. Svoje sam poslanje vidio u služenju ranjenicima. Teško mi je bilo gledat bespomoćne hrabre ljude koji su ovako poniženi. Odvođeni smo na saslušanja. Neki su se vraćali isprebijani, ali su to hrabro i bez tuženja podnosili. Neke je mučila samo briga što im je sa ženom i djecom od kojih su ih odvojili. Uvečer smo znali slušati zastrašujuće vapaje onih koje su negdje mučili. Tada bi nastao tajac, muk. Ležali smo na podu kao sardine jer nije bilo mjesta. Nakon nekoliko dana odveli su one starije negdje u noći oko tri sata. Misli smo na razmjenu ili jednostavno na slobodu, ali poslije smo saznali da su ih vezali žicom i odvezli u Niš. Tamo je dospio i gvardijan fra Branko... Na Bezgrešnu sam, zajedno s fra Ivanom i drugima (medicinsko osoblje) odvezen u Beograd u zatvor na vojni sud te smo 10. prosinca teretnim vojnim avionom prebačeni u Zagreb i na zračnoj luci razmijenjeni za Labradore (srpske obavještajce) Fra Slavko je ostao još mjesec dana.
 

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    15. prosinac 2017.

    Papa: il Natale rimuove le barriere dell’indifferenza

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2017 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: