Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

22. studeni 2017.

Poruke i poslanice

Biskup Tomo Vukšić

Biskup Tomo Vukšić

Sarajevo, 3. studeni 2017.

Propovijed biskupa Tome Vukšića

Misno slavlje u okviru 71. redovitog zasjedanja Biskupske konferencije BiH

U petak, 3. studenog 2017. u večernjim satima u okviru 71. redovitog zasjedanja Biskupske konferencije BiH, biskupi su slavili Svetu misu u katedrali Srca Isusova. Euharistijsko slavlje predvodio je predsjednik BK BiH kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, a prigodnu propovijed uputio je dopredsjednik Biskupske konferencije BiH mons. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH. Propovijed biskupa Vukšića, prenosimo u cijelosti:

Ime Isusovo nada je narodima (Mt 12,21)

Uzoriti gospodine kardinale!
Poštovani gospodine apostolski nuncije!
Draga braćo biskupi, svećenici i ostali narode Božji!
Jednim imenom, draga braćo i sestre!

Okupili smo se večeras, kao i svake godine uoči jesenskoga zasjedanja Biskupske konferencije BiH, da Euharistijskim slavljem zahvalimo Gospodinu za sve blagoslove i radosti, koje je izlio na svoje vjernike i crkvene službenike, okupljene u našim biskupijskim i župnim zajednicama. Zahvaljujemo mu također i za sve pripuštene kušnje kojima nas je odgajao, u kojima je rasla naša nada, učvršćivala se vjera i pristajanje uz njega. I dok mu večeras zahvaljujemo posebice za crkvene službenike, koji predvode i poučavaju zajednice njegovih vjernika – đakone, svećenike, biskupe, redovnike i redovnice – molimo ga ponizno, da nas u trenucima novih blagoslova, koje će nam udijeliti, te uspjeha i radosti, zaštiti od napasti da sebi pripisujemo zasluge, da nas odgaja u poniznosti i da nam također ubuduće, posebice u trenucima kušnja, bude blizu kako bismo, vođeni vjerom, uvijek mogli biti svjedoci nade, koju je Krist navijestio cijelom ljudskom rodu, jer „Ime njegovo nada je narodima“ (Mt 12,21).

Ime Isusovo treba biti ponuđeno svima. Naime, primili smo snagu Duha Svetoga da, kao članovi Crkve, budemo svjedoci Isusove nade sve do kraja zemlje (usp. Dj 1,8). To je glavni poziv, poslanje, čast i zadaća svih crkvenih službenika.

Isusovi učenici su sljedbenici nebeskoga poziva, da u Crkvi budu baštinici, a u svijetu svjedoci te radosne nade. Dapače, prema nauku poslanice Hebrejima, nada je i kriterij, prema kojemu svaki kršćanin živi i dokazuje snagu svoje crkvenosti, po kojemu se prepoznaje snaga njegova pristajanja uz Krista i boravka u toj kući Božjoj jer: „Njegova smo kuća mi ako sačuvamo smjelost i ponos nade“ (Heb 3,6).

Večeras zahvalno također priznajemo, da je djelovanje, svjedočenje i propovijedanje kršćanske nade pokojnih crkvenih službenika omogućilo da naša Crkva danas živi i djeluje. Oni su naša velika duhovna, kulturna i pastoralna baština i škola. Posebice oni među njima, koji su, kako u dalekoj tako u bližoj prošlosti, često uz velike napore i iskušenja, pa i mučeništvo, vjerno ustrajali. Oni su naš zavjet i obveza! Njihova je zasluga što su se velikodušno ugradili u poslanje Crkve, a naša je čast što možemo doprinijeti da ona napreduje. Oni potiču i hrabre, nadahnjuju i zagovaraju odgovornost svake generacije svojih nasljednika za duhovnu izgradnju i rast Kristovih vjernika.

Odgovornost za duhovnu izgradnju vjernika i za postojanost u nadi jedna je od velikih tema svetoga Ivana Zlatoustoga (De sacerdotio). On je tu odgovornost, u svojim razmišljanjima o idealu crkvenoga službenika, sažeo u pet glavnih ideja, koje se i danas čine vrlo suvremene.

U skladu s njegovim viđenjem, prva svećenikova pastoralna odgovornost proizlazi iz Isusova naloga apostolu Petru: „Pasi ovce moje!“ (Iv 21,17). To je osnovno svećenikovo poslanje i obveza. On ga vrši po Božjemu mandatu, ali nerijetko i „protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova“ (Ef 6,12). Pri tomu je crkveni službenik svjestan, da duhovna hrana, koju nudi, nije njegova, već Božje davanje, a ni vjernici nisu njegovi nego Kristovi. K tomu, iako pastir, svećenik je osobno također samo jedan od članova Isusova stada i napasa se istom hranom kao i svi ostali.

Drugo, svećenikova dušobrižnička odgovornost odnosi se na cijeli narod Božji. Ne isključuje nikoga. Onako kao što sunce izlazi nad zlima i dobrima i kao što kiša pada pravednicima i nepravednicima (usp. Mt 5,45), tako crkveni službenik svjetlo Riječi Božje ne gasi ni nad kime i čini sve kiša Božjega blagoslova orosi svakog čovjeka. I zle i dobre, i pravedne i nepravedne! „Svećenik se treba ponašati sa svojim vjernicima kao što se otac ponaša s djecom vrlo nježne dobi“, kaže Zlatousti. No za takvo ponašanje ponekada nema dovoljno razumijevanja, čak ni kod pojedinih članova Crkve. U tim nelagodnim situacijama međutim, kaže Krizostom, svećenik mora podnositi takve nerazumne prigovore, ne smije malaksati ni odustati. Nije lijepo prekomjerno se bojati neutemeljenih kleveta, ali ni razborito jednostavno ih prezirati. Ovdje bismo, kao vrlo korisnu, mogli dodati također misao svetoga Polikarpa, koji je pisao ovako: „Neka svećenici budu spremni na samilost, neka budu milosrdni prema svima; neka nastoje povratiti zalutale, neka posjećuju sve bolesnike, neka ne zanemare siroče i siromaha; uvijek u brizi za dobro pred Bogom i ljudima, suzdržavajući se od svake srdžbe, protekcije, nepravedna suda; držeći se daleko od svake škrtosti. Ne vjerujući brzo tužbama, ne prestrogi u sudovima, imaju na pameti da smo svi grešni“ (Poslanica Filipljanima).

Treće, svećenik svoju dušobrižničku odgovornost vrši, iznad svega, primjerom. Iako je to je vrlo zahtjevno, od svećenika se to s pravom očekuje, jer, kako kaže Isus: „Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati“ (Lk 12,48). Oni koji su visoko postavljeni, nastavlja ovaj Svetac Zlatnih Usta i zaštitnik svih kršćanskih propovjednika, prvi bivaju gledani. Stoga, ako pogriješe i u malim stvarima, drugima one izgledaju velike, jer svi grijeh mjere ne po njegovoj veličini, nego po dostojanstvu onoga tko ga je počinio. Toga crkveni službenik uvijek treba biti svjestan.

Uz to, pastoralna odgovornost vrši se i riječju. Istina je da ispravno životno ponašanje mnogo doprinosi vršenju Božjih zapovijedi, ali koja korist od tolikoga znoja ako netko zbog neznanja, upavši u krivovjerje, prekine vezu s Crkvom? Zato je, uz dobar primjer, velika važnost zdravoga nauka, koji zahvaća na izvorima Svetoga Pisma te oblikuje, poučava i popravlja čovjeka i zajednicu, donoseći zdravlje duše i upravljajući njima na nezabludiv način u skladu s voljom Božjom. Tako se najviši oblik poučavanja ostvaruje, kada se djelima i riječima privodi ljude svetom životu u Kristu. Samo činjenje, ustvari, nije dostatno za cjelovito poučavanje o Božjim zapovijedima. Potrebno ih je vršiti i o njima učiti druge. Naime, Isus je rekao: „A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom“ (Mt 5,19).

Na kraju svoga razmišljanja kaže Ivan Zlatousti da svećenik, radi odgovornoga vršenja dušobrižništva, treba poznavati također umijeće i sposobnost uvjeravanja. Radi se o vještini, koja se temelji i proizlazi iz svih prethodnih oznaka. Ona ih na neki način sažima, i važna je do te mjere, da se cjelokupno svećenikovo djelovanje zasniva na potrebi, da on zna tkati i njegovati odnose s drugima. Drugi je jedina svrha njegova djelovanja. On je svećenik radi drugih, pa je njegovo dušobrižništvo služba u odnosu, i bez relacije s drugima jedva da postoji. On treba znati uvjeriti čovjeka, da Riječ Božju prihvati, ne prisilno već slobodno i dragovoljno, jer sposobnost, da se prihvati liječenje, ne nalazi se u onomu tko daje lijek, već u onomu komu je lijek potreban. Pri tomu je crkveni službenik uvijek svjestan poruke i opomene apostola Pavla, koju je napisao zajednici vjernika u Korintu: „Ta mi nismo gospodari vaše vjere, nego suradnici vaše radosti“ (2 Kor 1,24). Crkveni službenik je odgojitelj u vjeri a to znači, kako poučava Drugi vatikanski sabor, da se brine „da pojedini vjernici budu u Duhu Svetom dovedeni do toga da razvijaju vlastiti poziv po Evanđelju, do iskrene i djelotvorne ljubavi i do slobode kojom nas je Krist oslobodio. Mala će korist biti od ceremonija, makar i lijepih, ili od udruženja pa bila i cvatuća, ne bude li sve to služilo odgajanju ljudi da postignu kršćansku zrelost“ (PO 6).

Sve ovo sažeo je već sveti Petar, kad je za sve crkvene službenike napisao zlatno pravilo: „Starješine dakle među vama opominjem, ja sustarješina i svjedok Kristovih patnja, a zato i zajedničar slave koja se ima očitovati: pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga – ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju; ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno; i ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada. Pa kad se pojavi Natpastir, primit ćete neuveli vijenac slave“ (1 Pt 5,1-4).

Po zagovoru Blažene Djevice Marije, Majke Natpastira svih pastira i Svećenika svih crkvenih službenika, neka takvi budu svi – i duhovno stado i njegovi pastiri! Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    17. studeni 2017.

    Il Papa: pensare alla morte come all’incontro con Dio

Prethodna Sljedeca
 
Nedjelja - Portal Katoličkog tjednika

Copyright © 1996-2017 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: