Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

22. listopad 2017.

Iz katoličkog tiska

Katolički tjednik br. 39

Katolički tjednik br. 39

Sarajevo, 27. rujan 2017.

Katolički tjednik

Socijalna pravda i uravnilovka

Pošast individualizma, sa svim njegovim negativnim posljedicama, pogodila je i svećeničko/duhovno zvanje. To se danas može nedvojbeno konstatirati promatrajući činjenice koje kažu kako je u zapadnoj civilizaciji sve manje muškaraca i žena koji se odlučuju na zajedništvo redovničkoga života, ali također i kako svećenik sve više biva „otok za sebe“. Vjerojatno nikada u povijesti među svećenstvom nije bila snažnije i praktičnije izražena izreka: „Pop ti, pop ja – pop se popu ne klanja!“ U tom smislu nerijetko se događa da su pojmovi kao: „bratska suradnja“, „svećeničko prijateljevanje“ i „klerička solidarnost“ potpuna nepoznanica. Štoviše, česta je i pojava da su svećenicima i redovnicima „bliži“ laici nego njihova subraća u zvanju, s obzirom da su na njih više upućeni tijekom obavljanja svoga posla koji se nekada tiče,  primarno i dominantno, svjetovnih sfera. Sve to rezultira ne samo razvidnom materijalnom nejednakošću među svećenicima nego i odbijanjem svakoga govora o solidarnosti i zajedničarskoj jednakosti. Ipak, pogleda li se malo pozornije, lako je uočiti kako stvarni naglasak nije uopće na tome, nego na pomaknutoj osi poimanja svećeničkoga zvanja kao takvog. 

Danas se svećenici odviše vrjednuju i u načelu bivaju vrjednovani u društvu prema materijalnom statusu: kakvo odijelo nose, koje auto voze, imaju li nekretnine, gdje ljetuju, koliko su zemalja svijeta proputovali... Paradoksalno se događa da ih upravo oni koji najviše kritiziraju njihovo „bogatstvo“, zapravo smještaju na društvenoj ljestvici prema ovomu kriteriju. Stoga i pojedini mladi pristupaju ovomu zvanju sa zamislima kako će već „profitirati“ od svoje mlade mise te potom dobiti „velike župe“ i biti „ne'ko i nešto“ u zajednici. Ako to izostane slijede frustracije koje se odražavaju na različitim nivoima i segmentima življenja. To je Kongregacije za kler dobro detektirala u temeljnim odredbama o svećeničkom odgoju i izobrazbi od 8. 12. 2016., pod naslovom Dar svećeničkog zvanja te kaže: „Ispravna i skladna duhovnost traži dobro izgrađenu čovječnost... Nužno je, stoga, njegovati poniznost, hrabrost, zdrav razum, velikodušnost srca, ispravnost u sudu i diskretnost, tolerantnost i transparentnost, ljubav prema istini i čestitost“ (br. 93).
 
Pojednostavljeno kazano: ne može biti dobar svećenik onaj tko se ne trudi biti što bolji čovjek. A dobrim se ne može smatrati onaj tko sve promatra kroz prizmu materijalne dobiti i primat onoga famoznog „imati“ nad suštinskim „biti“. U tom kontekstu, valja istaknuti kako nije ispravno pristupiti svećeništvu s predumišljajem da su na taj način riješena sva egzistencijalna pitanja te je svejedno truditi se, žrtvovati i „izgarati“ ili životariti, ljenčariti i glumiti pobožnost. Na toj podlozi nema i ne može biti solidarnosti! Tomu nas uči iskustvo propasti komunističkoga režima koji se, pored ostaloga, vodio načelom „uravnilovke“ – svima mora biti isto. Tako su u fabrici bila zaposlena desetorica: dvojica radila, trojica uvijek bila na bolovanju, petorica „džabaljebarila“, a svi primali istu plaću.
 
Sveto pismo donosi Isusovu uputu navjestiteljima evanđelja – „Ta vrijedan je radnik plaće svoje“ (Lk 10,7) ili Pavlovo pojašnjenje – „Tako je i Gospodin onima koji evanđelje navješćuju odredio od evanđelja živjeti“ (1 Kor 9,14). Također, Apostol kao opće upozorenje navodi: „Tko neće da radi, neka i ne jede!“ (2 Sol 3,10). Ipak, valja uočiti kako je znak istinske vjere: dimenzija zajedništva i u materijalnim stvarima, pa Sv. Luka u Djelima apostolskim veli: „Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali porazdijelili svima kako bi tko trebao“ (2,44-45). To se u Vrhbosanskoj nadbiskupiji na određeni način ostvaruje kroz Fond svećeničke solidarnosti Međupomoć koji postoji još od 1955., a 27. studenoga 2005. reguliran je novim Pravilnikom te je dobra podloga za bilo kakav daljnji oblik socijalne pravde među svećenstvom.
 
No, danas je zasigurno problematično ovo svetopisamsko „koliko bi tko trebao“. Stoga, stavljajući naglasak na bit stvari, valja se vratiti na temelje u koje je utkano evanđeosko siromaštvo i sloboda od materijalizma što je, kako je objašnjeno u postsinodalnoj apostolskoj pobudnici pape Ivana Pavla II. Pastores dabo vobis od25. 03. 1992., „konkretan znak nepodvrgavanja tiraniji ovoga svijeta koji sve svoje pouzdanje stavlja u novac i materijalnu sigurnost“ (br. 30). Odatle je razvidno da je u današnjem vremenu primarno nužno napraviti što bolju rasporedbu „ljudskih resursa“ i ne tražiti „župe za svećenike“,  nego svećenike prikladne za konkretne župe. To je izraz solidarnosti i socijalne pravde kako prema svećenicima tako i prema župnim zajednicama.
 

Zaključak uvodnika pročitajte u tiskanom izdanju

Piše: Josip Vajdner
Katolički tjednik

PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    20. listopad 2017.

    UDIENZA SCIENZE SOCIALI

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2017 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: