Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

25. rujan 2017.

Intervju

Don Milan Ivančević

Don Milan Ivančević

Žepče, 31. kolovoz 2017.

Don Milan Ivančević, ravnatelj Katoličkog školskog centra "Don Bosco" u Žepču

U odgoju i obrazovanju najvažnije je postati čovjekom

Nova školska godina je na pomolu, a s njom i izazovi koje donosi, kako za profesore i đake tako i za upravu svake pojedine škole. Tim povodom novinari Katoličkog tjednika razgovarali su s don Milanom Ivančevićem, ravnateljem Katoličkog školskog centra Don Bosco – Žepče...

Don Milan je rodom iz župe Prozor iz relativno brojne obitelji u kojoj je bilo sedmero braće i sestara. Za sebe kaže kako je malo kasnije otkrio svoj salezijanski poziv, u 26. godini života, tako da je prije odlaska „u svećenike“, studirao matematiku i fiziku te dvije godine radio kao nastavnik u osnovnoj školi. Dok je studirao radio je kao konobar pa ističe kako mu ta iskustva mnogo koriste u redovničkom pozivu, ali i onom ravnateljskom.
U službi ravnatelja zajednice i KŠC-a Don Bosco u Žepču djeluje dvije godine i sada započinje treću.
S njim smo razgovarali o uopćenim temama koje se same nameću na kraju kolovoza kada počinju pripreme za novu školsku godinu...
 
Poštovani, svaki je početak težak pa tako i početak nove školske godine. Opet isto, ali novo i sve ispočetka. Tisuće đaka nakon dugog ljetnog odmora ponovno dolazi u klupe. Možete li nam reći koji su najveći izazovi s početkom nove školske godine?
 
Lijepi su počeci jer nas uvijek iznova stavljaju u red. Tako je i s nama koji se bavimo školom i odgojem. Istina, trebao je i odmor. Ali sada valja ponovno okupiti snage i započeti iznova taj dragocjeni proces nove školske godine. Izazovi su manje više isti svake godine, gledano izvana, ali su novi s obzirom na nove osobe, bilo u redu učenika, bilo u redu djelatnika. Ono što nas najdublje pogađa je svake godine manji broj učenika. Naime, sve se manje djece rađa, a neki još uvijek odlaze iz ovih naših lijepih krajeva. Još uvijek gledamo tužne posljedice ratnih događanja, ali i posljedice čudne politike na ovim našim prostorima i na globalnoj razini.
Obitelji su također pred izazovima jer „kultura smrti“, na koju je svojedobno upozoravao sveti papa Ivan Pavao II., ne štedi nikoga i uglavnom se lomi preko krhkih leđa onih koji idu u školu. Ono što djeca i mladi proživljavaju u obitelji, to donose i u školu, a mi smo pozvani vidjeti to i pomoći koliko možemo da svatko ostvari svoj životni poziv.
 
Recite nam što mislite da je u procesu odgoja i obrazovanja najvažnije?
 
Svi se slažemo da je najvažnije postati čovjek u svemu, a ponajviše u odgoju i obrazovanju. Međutim, nije to jednostavno ostvariti. Htjeli ne htjeli svi smo uvučeni u probleme koji su nam zajednički i koji nas pritišću. Htjeli bismo bolje društvene odnose, htjeli bismo bolji standard, malo više sigurnosti, malo stabilnije obitelji i tako redom. Dakle, nema savršene situacije gdje bi se netko mogao potpuno darivati u pomaganju mladima da postanu ljudi. Čudno je da ni mi Bogu posvećene osobe nismo toga pošteđeni pa nam puno toga nedostaje kako bismo se mogli potpuno darovati. A nema uistinu važnijeg posla pod nebom nego postati ljudi, odnosno kako mi kršćani vjerujemo, postati Božja djeca.
Naš utemeljitelj Don Bosco bi rekao – postati dobri kršćani i pošteni građani. Ali, budući da u naše škole ne dolaze samo kršćani, onda ipak ostaje ono temeljno, postati čovjek. Dakle, u procesu odgoja i obrazovanja valja se truditi ponajviše oko toga da djeca i mladi rado sudjeluju u svom vlastitom oblikovanju, da otkriju vlastite darove i mogućnosti pa i svoje vlastite granice.
Odgojitelji bi trebali potruditi se i učiniti materiju kojom se bave zanimljivom, trebali bi svoje osobne probleme ne donositi u školu. Trebali bi što više slobodnog vremena provesti s učenicima i upoznati njihove poteškoće, njihove potrebe i pomoći im u otkrivanju životnog poziva. I u konačnici, doživljavati svoje učenike kao vlastitu djecu ili barem kao svoje buduće suradnike. U kršćanskom nauku učimo da bi oni koji nas sada trebaju jednom mogli biti naši suci.
 
Čisto usporedbe radi, možete li istaknuti koje su posebnosti KŠC-a u kojem ste ravnatelj u odnosu na ostale škole u Žepču i čitavoj županiji?
 
Ovo je jedini KŠC u BiH koji vode redovnici salezijanci pa je otuda i najviše njegovih posebnosti. Nabrojat ću samo neke od njih. Kao prvo povjeren je zajednici a ne pojedincu, makar uloge moraju biti raspoređene pojedincima.
U salezijanskoj ustanovi trebao bi biti prepoznatljiv Don Boscov preventivni sustav odgoja. Taj se sustav temelji na vjeri, razumu i ljubaznosti. Ne kažem da je u našem KŠC-u uvijek prepoznatljiv, ali mislim da se trudimo oko toga. U tom sustavu naglašena je važnost prisutnosti među učenicima u slobodno vrijeme. Moram priznati da imamo poteškoća s nekim profesorima da to shvate. Nije se lako odreći onog prava na odmor, a upravo to vrijeme  darovano mladima postaje dragocjenost koja nam omogućuje da im pokažemo kako ih volimo i da oni osjete da su voljeni.
Neki su profesori zaista „zlatni“ u tome, a neki su još uvijek u dvojbi, dok je pak jedan manjih broj daleko od toga. Dakle, nije dosta dobro se pripremiti za sat i dobro ga odraditi, nije dosta raditi sve to iz ljubavi prema svome pozivu i prema mladima, nego da mladi osjete da im želimo dobro, odnosno da ih volimo. Čini se da je mala razlika između toga, međutim, ogromna je. Na mnogim našim učilištima „bode u oči“ Don Boscova poruka „uči da te zavole“.
Omladinski centar, odnosno Oratorij je također jedan specifikum koji je iznikao iz salezijanske karizme, a povezan je s gore spomenutom prisutnošću među mladima. To je ambijent u kojem mladi mogu biti u slobodno vrijeme uz dobrohotnu prisutnost asistenta, odnosno odgojitelja. Tamo ih se susreće u onome u čemu stvarno jesu. Tu imaju priliku za razgovor, za igru i druženje, za zadaću, za molitvu i ispovijed, za rast u ljudskosti. U  tom smislu otvoren im je salezijanski prostor preko vikenda i također u ljeto, nakon nastave.
Svaki tjedan imamo formaciju animatora, onih mladih koji žele oblikovati se na taj način darujući svoje vrijeme i talente za druge mlade i za djecu. Obično to imamo petkom, a subotom otvaramo naš prostor za djecu u kojem provedu i po nekoliko sati u veselju, igri, molitvi i druženju. A onda već više od 10 godina imamo tzv. Ljetni oratorij koji organiziramo nakon nastave koncem lipnja i početkom srpnja u trajanju 2 ili 3 tjedna. U tome sudjeluje preko 300 djece iz Žepča i okolice.
Posebnost je i naša Tehničko-obrtnička škola u kojoj imamo više zanimanja trogodišnjih i četverogodišnjih.
U našim radionicama omogućena je dobra praktična nastava uz vrsne majstore i dobre ljude. Tu učenici nauče svoj zanat, neki od njih proizvodeći različite proizvode kao što je školski namještaj, pa time i sami sudjeluju u izgradnji KŠC-a, tako da s ponosom oni mogu kazati da su ga i oni izgrađivali.
 
Recite nam pratite li svoje đake nakon što završe KŠC Don Bosco? Budu li uspješni ljudi? Koje fakultete upisuju i gdje? Ostaju li u svom kraju ili nažalost idu dalje?
 
Od početka naše Družbe postoji jedna grana salezijanske obitelji koja se zove Don Boscovi bivši učenici. U širem smislu to svi oni koji su prošli kroz neku salezijansku odgojnu ustanovu. Tako da spada na našu obvezu ostati povezani s njima, barem s onima koji to žele. Uspješan je onaj tko u najboljoj mjeri ostvari svoje mogućnosti tako da i među našim bivšim učenicima ima više uspješnih nego što mi možemo znati.
U KŠC-u Don Bosco Žepče školovanje je uspješno završilo 2 469 učenika. Od toga je 914 učenika završilo Opću gimnaziju, a 1 555 Tehničko-obrtničku školu. Ponuđena im je mogućnost članstva u Udruženju bivših učenika preko kojega uglavnom i dobivamo informacije o njihovu statusu. Jednom godišnje organiziramo susret s njima u našem Centru (treći dan Božića), a postoje također i prigodni susreti za blagdane, godišnjice mature i sl., a raznolika je i komunikacija u virtualnom okruženju. Žepče, za razliku od ostalih mjesta u BiH koja su sjedišta KŠC-ova, nije sveučilišni grad. To je razlog da naši bivši učenici koji se odluče za daljnje školovanje odlaze iz svoga rodnoga kraja. Neki od njih se vraćaju nakon završenih studija.
S ponosom bih želio istaknuti kako više od 30% djelatnika u nastavi našeg KŠC-a su naši bivši učenici, a prisutni su i u pedagoškoj i pomoćnim službama škole. Neki se skrase u drugim mjestima, ali je veza s rodnim krajem i našom odgojnom zajednicom živa. Slično se događa i s učenicima koji završe obrtničke škole. Djelomično uspiju naći posao u Žepču, a ograničenja male sredine uvjetuju popriličan odlazak u potrazi za poslom. Dosta naših učenika je osobito uspješnih u području medicine. Dosta ih je već steklo zvanje doktora medicine, a desetak ih se nalazi u postupku specijalističkog i subspecijalističkog usavršavanja u domovini i inozemstvu. Nekoliko ih se vratilo jer su uspjeli dobiti radno mjesto u Domu zdravlja u Žepču. Vrlo smo ponosni i na naše bivše učenike koji su stekli zvanja doktora znanosti, a koji rade na fakultetima u Osijeku, Mostaru, Tuzli, Sarajevu. To su mladi, perspektivni ljudi, priznati u svojoj akademskoj zajednici. Na kraju bih želio istaknuti da među našim bivšim učenicima imamo zapažen broj svećeničkih i redovničkih zvanja. Posebno me veseli i činjenica da se sve veći broj naših bivših učenika odlučuje za brak i za rađanje djece. Zar i to nije uspješnost?
 
Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju
 
Razgovarao: Željko Ivković
Katolički tjednik
PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    24. rujan 2017.

    Papa: Porte aperte all’amore di Dio

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2017 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: