Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

16. prosinac 2017.

Poruke i poslanice

Biskup Tomo Vukšić

Biskup Tomo Vukšić

Uskoplje, 5. kolovoz 2017.

Propovijed biskupa Vukšića u Uskoplju

Dvadesetpeta obljetnica osnutka Brigade dr. Ante Starčević iz Uskoplja

Propovijed mons. Tome Vukšića, vojnog biskupa u Bosni i Hercegovini u Uskoplju u subotu, 5. kolovoza 2017. na Misi o dvadesetpetoj obljetnici osnutka Brigade Hrvatskoga vijeća obrane dr. Ante Starčević iz Uskoplja.

Nitko nije sigurno slobodan ako nije slobodan i njegov susjed

„Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem“ (Iv 14,27).


Draga braćo i sestre!

Danas nas je okupila duboka želja i velika moralna obveza da na ljudski, vojnički, politički i nadasve vjernički način obilježimo 25. obljetnicu nastanka Brigade Hrvatskoga vijeća obrane „dr. Ante Starčević“ iz Uskoplja, koja je osnovana 4. kolovoza 1992.

I.

Kao što svi znademo, osnutak ove brigade dogodio seu zlo doba kad je u ovim krajevima mir bio ubijen, kad je nasilna smrt bila česta, kad je mnogima mržnja bila vodilja, ali i kad je pred tim nasiljem trebalo braniti vlastite živote, obitelj, narod, kuću, imanje, čast, ime i identitet. Prema nekim izvorima, kroz brigadu je, u nakani da se obrane te vrednote, prošlo 1836 vojnika, od kojih je čak 129 poginulo, a 406 teže ili lakše ranjeno.To međutim nije sva tragedija u ovom kraju, jer treba dodati brojne pripadnike drugih jedinica Hrvatskoga vijeća obrane, koji su dolazili u pomoć te neki poginuli ili bili ranjeni braneći ovaj lijepi uskopaljski kraj. Danas se svakoga od njih sjećamo s velikom i dužnom zahvalnošću. Svih hrabrih Skopljaka i svih došljaka. Za sve pokojne molimo Spasitelja Isusa Krista, Kralja Mira, da im oprosti sve njihove slabosti i nagradi ih vječnim mirom u nebeskim prostranstvima. Za sve ranjene u tijelu i duši pak molimo da, misleći na pet rana Isusovih, koje su bile posvema nepravedno nanesene i proizašle iz ljudske zlobe i mržnje, strpljivo podnose posljedice, koje su u njihovu tijelu i duhu ostavile strahote ratnoga vihora te da ih prikažu kao svoju molitvu u patnji, da se onakvo zlo nikada više ne ponovi. A kao kršćanski vjernici, to jest kao navjestitelji ljubavi i slobode, molimo i za one koji su osmislili i posijali zlo rata, da se obrate i pokaju, da im Bog prosvijetli pameti te nikada više ne ponove isto. Molimo i za one koji možda danas po svijetu snuju zle namisli i potpaljuju nove paklene vatre rata, da odustanu od svojih zlih namjera, da Gospodin zaustavi i spriječi svaku zločinačku nakanu i ruku. Molimo posebice i za sve mirotvorce, da im Gospodin dadne snage i upornosti kako se nikada ne bi umorili u svom plemenitom nastojanju.

Dao Bog da sve smrti i rane naše braće i sestara i sva zla, koja je rat donio, budu opomena kako se rat nikada i nigdje ne bi smio dogoditi, jer je on najgori od svih mogućih načina rješavanja nesporazuma i sporova. Neka svo zlo, koje smo iskusili, i sve boli, koje su podnesene,budu podsjećanje i pouka, da je bolje stotinama godina pregovarati negoli samo jedan dan ratovati.

Uz to, sretna je podudarnost da se danas u Republici Hrvatskoj obilježava „Dan Domovinske zahvalnosti“, kojim se sjećaju trenutka kad je 1995. godine završio rat i nastupio mir, pa se stoga vrlo rado pridružujemo zajedničkoj molitvi za mir, slogu, razumijevanje i napredak u svijetu. Činimo to s dodatnom radošću i ponosom jer smo ujedinjeni kao pripadnici istoga hrvatskog naroda i iste Katoličke Crkve.

II.

Brigada, čiju obljetnicu obilježavamo, nosila je ime dr. Ante Starčevića, prototipa poštenoga hrvatskog javnoga djelatnika, kojega su nazvali čak „ocem domovine“. A budući da nikako nije dovoljno dičiti se samo njegovim imenom, već je potrebno u djelovanju nadahnjivati se njegovim mislima i nasljedovati njegov primjer, čini se korisnim upravo danas navesti koju njegovu poučnu misao, prikladnu i poučnu također danas, kada svi zajedno u miru trebamo izgrađivati ovo društvo i bolje međusobne odnose. Neka te pouke, kao jeka iz daleka, budu poziv da konačno započne vrijeme odgovornosti, društvenoga morala, dobrih programa, veće sloge i svakoga napretka.

Razmišljajući o narodima ovoga podneblja, mudro je napisao: „Mi sudimo da sreća i nesreća svakoga naroda na istoku Europe, stoje bezuvjetno od sreće i nesreće susjednih mu naroda. U stvari slobode mi vjerujemo u zajedništvo naroda tako, da njih nijedan ne može biti sigurno slobodan, ako nije slobodan i susjed njegov.“ – Pouka je to koja je i danas vrlo aktualna. Suvremena je do bola, a njezina primjena je zaista hitna.

Trebalo bi također stalno ponavljati njegovu misao glede odnosa Hrvata iz Hrvatske prema hrvatskom narodu u BiH: „Za nas je njegov život znamenitiji negoli pariških proletera i njemačkih mudraca, njegovo je naravno stanje za nas korisnije i potrebitije negoli zapadna civilizacija koja smućuje pamet, truje srce i ubija nam život.“ Također, Starčević je bio posvema svjestan, da je nanošenje nepravde drukčijima česta navada ljudi ovih krajeva. Stoga je, protiv toga oblika zla, napisao ovu pouku i preporuku: „Osveta je slaboća, koje se drže pojedinci, ne narodi slobodni, ne države jake, ne vlade prave. Za osvetu vojevati može samo despot ili luđak.“

Za odnos građana prema onima, koji obnašaju vlast u ime hrvatskoga naroda, kazao je: „Dakle nama je svejedno, bio u vladi tko mu drago: niti ćemo ga, kao čovjeka, braniti ni rušiti, nego ćemo i njegova, i ljudi izvan vlade ili službe, javna djela, tičuća se svega naroda, po mogućnosti i pravici rasuđivati.“ A onima, koji su tvrdili i pisali, da u svom djelovanju žele slijediti njega osobno, Starčević je napisao proročku pobunu protiv takva odnosa prema političarima, i prema svima koji obnašaju javne službe, te ponudio zlatno pravilo, prema kojemu je potrebno znati slijediti velika načela i korisne programe, a ne ljude. Tim svojim samoproglašenim sljedbenicima je napisao: „Najstrašnije su vam riječi, da ćete mene 'slijediti'. Toga ne bude. Ako trebate goniča, tražite si ga drugdje. Ja niti koga vodim, niti gonim. To je glavna nesreća Hrvata, da se drže ljudi, a ne načela, a ne programa. Stoga je ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vazda mu stvari drugačije ispadaju, nego li je on očekivao. Tko sam za se ne mari, čemu da se nada od drugih? Koga nose tuđe noge, neka se ne čudi, ako padne. Gonič će vas tim većma prezirati, čime mu se većma podate. Nas će jedan za drugim u zemlju, a program, kako i narod, ima živjeti.“

Uvjeren da je pomirenje među zavađenim narodima pretpostavka svakoga napretka, Starčević je gotovo vapio moleći: „Rastrgnimo paklenu mrežu, koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo; Zaboravimo na nepravde i uvrede, koje smo jedni od drugih pretrpjeli; Pripišimo svu nesreću našu, njezinim začetnicima, a ne narodima našim; Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo, da nam u buduće ne mogu škoditi; Pomirimo se i pobratimo, te se zauzmimo jedan za sve i svi za jednoga; Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob sva naša domovina, zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti očeve naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratstvo.“

I na kraju, pozivajući, posebice one koji obnašaju javne službe, na odgovoran i moralan odnos u svakoj situaciji i vršenje obveza prema narodu i domovini i kad je teško i kad nismo zadovoljni postojećim stanjem, kaže: „Zastalno, svaki sin domovine dužan je služiti svojemu narodu, primiti svako mjesto, koje odgovara njegovoj sposobnosti, i na kojemu može domovini kakovo dobro iskazati. U tom ga ne smije priječiti njegovo makar temeljito osvjedočenje da postojeći sustav ne valja, ili da se ne slaže s njegovim načelima. On pak ima služiti narodu, i samo ako mu može svojom službom koristiti, dužan je primiti ju. Osobni nazori imaju se podložiti općenitu dobru; i bolje je ikoliko dobra činiti, nego učiniti ga ni malo. Pače ono je držanje tako sveto, da otadžbenika veže i onda, kada zna, da u postojećem sustavu ne može ni malo dobra učiniti, nego da svojom službom može pripomoći, da se sustav na bolje okrene.“

III.

Dragi vjernici!

Nakon ovih pouka, vratimo se odlomku iz Ivanova evanđelja, koji je maloprije pročitan, a koji je dio Isusova govora na Posljednjoj večeri. U toj prigodi, neposredno prije svoje nepravedne osude i nasilne smrti, i posvema svjestan onoga što ga je čekalo, Isus je učinio više gesta i izgovorio mnogo poruka. Održao je, dakle, i poseban govor u kojemu je dotaknuo više važnih tema i izrekao dosta pouka svojim učenicima. Baš iz toga govora preuzeli smo odlomak za današnje misno evanđelje, jer je vrlo prikladan i poučan za ovu prigodu. K tomu, s njim su u suglasju i navedene Starčevićeve misli. Naime, preuzeli smo ga, kao Isusovu poruku mira protiv svakoga oblika nasilja i kao poziv na odgovorno vršenje Božjih zapovijedi u radu za ljude, Crkvu, narod i domovinu. Kao takav, prikladan je ovaj odlomak za obje današnje obljetnice zato što u njemu dominiraju tema mira i tema naše obveze da vršimo Isusove zapovijedi, tema zahvalnosti i odgovornosti.

Kazao je Isus: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva… Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje…“ (Iv 14, 23-27).

Mir, koji Isus daje i želi, u životu pojedinaca temelji se i raste na mirnoj savjesti i poštenu radu, uzajamnom uvažavanju i odgovornom ponašanju. Na društvenoj i državnoj razini pak takav mir postoji samo kada se donose i dosljedno primjenjuju pravedni zakoni. Odnosno, u ljudskom pojedinačnom životu Isusov mir nije moguć, ako savjest nije mirna i ako se ne radi pošteno. U državi on nije moguć, ako se donose i primjenjuju nepravedni zakoni, ili ako se pravdu ne raspodjeljuje prema svim ljudima pravedno i jednako. To pak znači, ako ovo načelo želimo primijeniti na naše današnje okupljanje, da nema pravde i Isusova mira u mjeri u kojoj su prava branitelja ugrožena ili zakinuta. Međutim, nema takve pravde ni takva mira ni u onim slučajevima, kad je netko nepravedno prisvojio  braniteljska prava i proglasio se onim što nije. I jedno i drugo jednako je nepravedno i nemoralno!

Naspram takvim mogućim ponašanjima, Isus nas poučava, kao što smo čuli u navedenom odlomku iz Ivanova evanđelja, da se vjernička kršćanska ljubav prema Bogu mjeri samo količinom čuvanja i vršenja njegovih riječi. Odnosno, u mjeri u kojoj netko Isusove riječi ne čuva i ne vrši, taj u istoj mjeri pokazuje da Isusa ne voli.

Poštovani i dragi branitelji!

Svi pošteni ljudi vrlo su vam zahvalni, što ste svojim velikim doprinosom pomogli da padnu okovi i zaživi sloboda u kojoj, bez straha od progona, barem možemo reći ono što mislimo. Time ste postavili temelje slobode, na kojima svi u procesu trebamo nastaviti graditi i sagraditi pravednu raspodjelu svih društvenih dobara, poštivanje dostojanstva i prava svakoga čovjeka, uključujući prava vas branitelja. Odnosno, ovaj stupanj slobode trebamo podizati na razinu, koja se zove zrelo, odgovorno i moralno služenje slobodom. Neka na tom našem zajedničkom putu navedene Isusove riječi i nauk budu nadahnuće i korektiv svake misli i svakoga djelovanja. Amen.

PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    14. prosinac 2017.

    Papa a Santa Marta: la tenerezza è Dio che si fa piccolo

Prethodna Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2017 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: