Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

19. studeni 2017.

Intervju

Don Nikola Sarić

Don Nikola Sarić

Sarajevo, 12. srpanj 2017.

Don Nikola Sarić

Velika je radost širiti Radosnu vijest i pomagati ljudima

Tijekom 29. Susreta misionara i misionarki Crkve u Hrvata održanog nedavno u Šibenskoj biskupiji razgovarali smo s dugogodišnjim misionarom u Tanzaniji don Nikolom Sarićem koji unatoč zdravstvenim problemima jedva čeka povratak u Afriku gdje, kako kaže, još ima mnogo posla.

Svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije don Nikola Sarić rođen je 13. svibnja 1946. u Trilju. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1972., a za misije se zainteresirao preko primjera poznatog hrvatskog misionara o. Ante Gabrića. Dozvolu za misijsko djelovanje dao mu je pokojni nadbiskup Frane Franić, a u svijet se otisnuo zahvaljujući talijanskoj instituciji Missionari della Consolata. Otputovao je 7. rujna 1973. u Tanzaniju gdje je tada bio prvi hrvatski misionar, a iza njega su potom došli don Ante Batarelo, pokojni don Boško Obradović i drugi. O bogatu afričkom iskustvu posvjedočio je tijekom 29. Susreta misionarki i misionara održanom od 2. do 6. srpnja u Šibenskoj biskupiji, ali i za naš tjednik.

Kakav je značaj godišnjeg susreta misionara Crkve u Hrvata?

Posljednji put sam na ovom susretu bio prije četiri godine u Kotoru. Taj nam je susret jako važan. Tu su svećenici i časne sestre koji su došli iz raznih zemalja – od Salomonskih Otoka do Afrike. Okupljamo čitav svijet, a kad se susretnemo radosni smo i sretni da vidimo kako drugi rade i kako njihovi ljudi prihvaćaju Radosnu vijest. Uz to animatori koji su na susretu s nama dobiju živu riječ iz prve ruke o radu i životu misionara. Radost nam je otići na župe i propovijedati našem narodu da vide kako hrvatski misionari idu po svijetu i šire Radosnu vijest i puno vode pronose za Papinska misijska djela. Dobro je i pisati o tome, kao i imati kontakte s našim vjernicima jer su nam potrebne molitve i žrtve. Isus kaže apostolima: 'Dajte im vi jesti.' Trebamo uzajamno raditi, a Bog će nagraditi sve nas i dati nam milost da budemo otvoreni prema Radosnoj vijesti i pomaganju misijama. Na susretima misionara dobijemo ogromnu snagu. Doživljavamo povezanost s našom domovinom – tu smo zajedno s našim Hrvatima. Tu molimo i zahvaljujemo. Hvala Bogu što naši vjernici sve to prihvaćaju i oni su naša produžena ruka. Što bismo mi bez njih? Zato hvala od srca svima koji pomažu misije i neka pomažu i dalje jer ljudi imaju još mnogo potreba, najviše po pitanju školovanja i zdravstvene skrbi.     

U misijama ste 44 godine i prošli ste više misija, a sada ste u Dakawi. Koje biste toponime i pothvate izdvojili?

Kao mladi misionar želio sam mijenjati mjesta, a, hvala Bogu, nisam trebao znati druge jezike osim svahilija koji sam učio na tečaju i živeći s narodom. Neka su plemena vrlo otvorena, a druga dosta zatvorena. Dakawa mi je šesta misija. Od 2003. sam u biskupiji Morogoro. Dakawa je 45 kilometara od sjedišta biskupa koji je rekao da će nas on postaviti u tu filijalu pa ćemo skupa razgovarati kako razviti pastoral u tom specifičnom mjestu. Tu ima dosta muslimana, kršćanskih raznih vjeroispovijesti i plemena, među kojima su Masai koji nisu bili kršteni. Hvala Bogu, tu smo od 2003. razvili smo veliku djelatnost, kao i u svakoj prijašnjoj misiji – ne samo pastoralno djelujući nego i gradeći ceste i mostove, baveći se agrikulturom, mehanikom, drvodjelstvom... Tu je bilo puno muslimana koji, kako smo čuli iz povijesti, nekada prije nisu bili prihvatili misionare, da se tu katolička crkva sagradi, kao ni da sestre tu naprave bolnicu. Nas trojica misionara smo tu došli i ostvarili lijepe kontakte s muslimanima. Rekli smo im da smo tu poslani od Crkve i tko smo i što smo. Oni su odgovorili: 'Vidimo da ste vi misionari dosta otvoreni, a mi nećemo praviti pogreške naših starijih, nego vas mi prihvaćamo – dobrodošli u naše mjesto i vršite svoju djelatnost...' I počeli smo tu raditi s plemenom Masai. 

Što je otada do danas učinjeno na području gdje živi to pleme?

Razvili smo veliku pastoralnu djelatnost što se tiče sakramentalnog života. Imamo devet filijala, uključujući i Dakawu koja je centar, a na tim prostorima su i tri zatvora. Dosta se toga učinilo u tom kraju – krštavamo djecu, mlade i stare, a imamo i jedan broj i muslimana koji su prešli na katoličku vjeru zahvaljujući našem lijepom kontaktu s njima. Prije dvije godine se dogodilo da su naši ministranti privukli jedno dijete koje ide u šesti razred. Mali je dolazio u crkvu. Jednoga dana je dječak rekao svojem ocu da želi biti katolik, a on se protivio. Međutim, dijete je bilo uporno i otac je prihvatio da mu sin bude kršten, a poslije je i krizman te je sad napisao molbu da ide u sjemenište. I otac mu je to dopustio. Radimo puno na području školstva, zdravstva i poljoprivrede. Imamo tri dječja vrtića. U Dakawi imamo oko 60 djece, a sigurno je 40 muslimanske. Njihovi roditelji daju rado djecu u vrtić jer vide da smo otvoreni prema njima i da misionari pomažu, djeca tu dobiju obrok. Imamo i posebni vrtić za Masaje. Njihova djeca nisu išla u školu jer su ih roditelji slali da čuvaju koze, ovce i krave. Prvo smo im napravili vrtić, pa sad osnovnu školu. Djeca je vole i žele ići u školu, a sada imamo šest sjemeništaraca Masaja i daj Bože da bude koji svećenik iz tog plemena. Imamo i časnu sestru i ako položi doživotne zavjete – to će biti prva časna sestra Masajka u Africi. Vidite što Bog čini, to su ta čudesa koja mi osjećamo u našem svakidašnjem životu radeći među tim ljudima. Napravili smo i jedan centar s trećim dječjim vrtićem, kao i jedan mlin da možemo ljudima socijalno pomagati, a bušili smo i bunare želeći im dovesti vodu.

Mlinica i vrtić su bili u sklopu akcije pokrenute prije tri godine preko Papinskih misijskih djela u BiH, a s kojom nas je tada pobliže upoznao don Dražen Klapež koji s Vama službuje u Dakawi?

To je realizirano, a najvažnija je ta čista voda za Masaje. Rijeka je odatle 15 kilometara daleko. Kad smo gradili crkvu, morali smo dovlačiti cisternu s 12 000 litara vode. Onda su ljudi dolazili s kantama i svatko je dobivao pet litara vode, te godine nije bilo ni kiše... Zamolili su nas da ih spasimo jer su žedni. I preko te vode smo došli do tih duša koje vide da mi stvarno radimo za njih. Don Dražen je napravio veliku propagandu među hrvatskim narodom i u BiH je puno učinjeno za to dobro djelo, tako da smo iskopali tri bunara i sada ljudi imaju čistu vodu. A više od 90 % bolesti dolazi preko pijenja zagađene vode. Moj župnik Dražen se dao za to i to se vidi. Sad ćemo dobiti dvije časne sestre palotinke koje će raditi s Masajima.


Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić
Katolički tjednik
PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    13. studeni 2017.

    Papa: l’incoerenza dei cristiani allontana la gente da Dio

Prethodna
 
Nedjelja - Portal Katoličkog tjednika

Copyright © 1996-2017 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: