Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

16. kolovoz 2017.

Poruke i poslanice

Biskup Pero Sudar

Biskup Pero Sudar

Svilaj, 11. srpanj 2017.

Propovijed biskupa Sudara u Svilaju o spomenu pogibije Jure Radmana

Na Svetoj misi slavljenoj, 9. srpnja 2017. župi Imena Marijina u Svilaju, kod Odžaka u povodu sedamdesete obljetnice smrti Jure Radmana, mladića koji je u vrijeme komunističkog režima 1946. godina strijeljan u 22. godini života, prigodnu propovijed uputio je pomoćni biskup vrhbosanski mons. Pero Sudar koji je i predvodio Euharistiju. Propovijed biskupa Sudara donosimo u cijelosti:

„Slavim te Oče gospodaru neba i zemlje!" Ovo je usklik koji se oteo Isusu u jednom trenutku njegova javnog djelovanja. I to mu se oteo radi toga što je vjerojatno svojim božanskim pogledom prodro u ono što nama ljudima nije vidljivo, ali i te kako osjećamo. A to jest činjenica, istina da vrlo često ono što ljudsko mozganje, ono što naša razmišljanja ne mogu dokučiti, da to ponekad priprosti, jednostavni, ali iskreni, pošteni, dobri ljudi naslute. A to jest da je dobro uvijek jače od zla, da je ljubav uvijek vrjednija, bez obzira koliko koštala, od mržnje, od nezainteresiranosti, od prezira i svega onoga što spada u arsenal negativnoga.

I ne samo to, nego da je vrjednije, isplativije, čovjeka dostojnije zauzimati se za istinu, za pravdu, za ljubav pa makar to zahtijevalo, iziskivalo ostavljenost, posramljenost, i sve ono što spada u ono što čovjek tako instinktivno, naravno želi od sebe otkloniti. A onda očima vjere se shvaća i prihvaća da je to način na koji Bog ovaj svijet čini boljim, na koji ovaj svijet, ponekad zao, pretvara malo po malo u svoje Kraljevstvo koje je najavio.

I upravo u svjetlu današnje Božje riječi, u svjetlu ove Isusove zahvale, ovog njegovog usklika hvale i blagoslivljanja Boga uklapa se idealno ovo što mi danas sa svom zahvalnošću, sa svim ponosom želimo obilježiti i podsjetiti se smrti jednog mladića koji je bio poput neizbrojivog broja žrtva upravo uvjerenja onog negativnog da je moguće bilo kakvim oblikom zla i nasilja postići bilo što dobroga. Dakle, mi se danas sjećamo događaja koji se zbio prije 70-ak godina kada su mladića iz ove župe osudili zato što nije htio pristati na logiku zla i u njemu se upravo i stoga ostvarile ove Isusove veličanstvene riječi. „Hvalim te i slavim te, Oče Gospodaru neba i zemlje, jer si ovo sakrio od mudrih i umnih a objavio malenima“. Božjim malenima, onima koji su pred Bogom maleni, onima koji se u Boga uzdaju i koji su se ispraznili od vlastite sile, od vlastite moći i pustili da u njih, u njihovo srce, u njihov duh, uđe Božja snaga, Božja sila. Samo je tako moguće shvatiti da jedan mladi život ovako hrabro, rekli bismo ovako vedro gleda vlastitom kraju u oči i da u tim za čovjeka najtežim trenutcima, jer smrt je za čovjeka najteži trenutak, zato što ljudski gledano smrt je kraj svega, smrt je poraz čovjeka i zato mi zaziremo od smrti i zato se mi smrti naravno plašimo. I kažu da su svi ljudski strahovi, sve ljudske tuge, sve teškoće koje osjećamo u svagdanjem životu, da one svoj temelj, svoje izvorište imaju u našoj svijesti ili podsvijesti da ćemo umrijeti, prestati. I da s tim prestaju sve mogućnosti.

Dakle, u tom za čovjeka najstrašnijem trenutku ovaj mladić gleda vedro, s pouzdanjem. To je moguće jedino onome koji nepokolebljivo i čvrsto vjeruje u temelj, ali i vrhunac, objavljene istine o čovjeku a to jest da je stvoren za vječnost. Zapravo da smrću čovjek ne prestaje nego da se smrću u viziji vjere, u viziji onoga kako nam je Bog objašnjava sve zapravo započinje. I kao što je ljudski gledano nemoguće da netko ovako vedro gleda u smrt, tako je vjernički normalno, gotovo zahtjevno, prirodno da čovjek u smrti vidi izlaz. A za to je potrebna vjera koje nema bez onoga što Isus kaže - „što si objavio“ - nema bez djelovanja Božjeg Duha.

I drugo, da nasilje, da zlo, ukoliko se Bogu prikaže, ukoliko se primi kao da je iz Božje ruke, a nije iz Božje ruke: Bog nikad ne daje zlo, Bog samo dopušta zlo, Bog samo tolerira zlo i to ga tolerira i prihvaća da bi ga pretvorio, okrenuo, obrnuo u dobro, da bi smrt okrenuo u život. Dakle, tko tako prihvaća smrt, čvrstinom vjere u Uskrsnuće, on postaje Isusov svjedok. Svjedok da je Božja moć kadra, sposobna u slabom, malom čovjeku izrasti u nevjerojatnu snagu koja čak i smrt i poraze pretvara u život, pretvara u pobjedu.

Zato je ovaj primjer tako važan, zato što on osvjetljava on je zapravo vrhunac koju nacija svih onih primjera, žrtava za koje ne znamo, ako je Bog prema svom obećanju jer on ne bi bio Bog, ne bi mogao biti Bog kad ljudsko zlo, kad ljudsku nepravdu, kad ljudsku patnju ne bi mogao preokrenuti u ljudsku pobjedu, u ljudsku nadu, u ljudsku ljubav. I zato je veličanstveno svjedočanstvo vjere kad ovako jedan mlad čovjek, vjerujući u uskrsnuće, vjerujući u Božju snagu, prihvaćajući sve kao da je iz Božje ruke veličanstveno oprašta, ne misli na sebe, nije zabrinut za sebe, nego je zabrinut za druge. I sve to kupa, pere, čisti u ljubavi prema čovjeku, prema vlastitoj domovini.

Zato mi danas, kad sa strahom, sa zebnjom gledamo kuda ide ovaj svijet, što se događa s našom domovinom, a kad kažem domovina onda danas mislim i na Republiku Hrvatsku i na Bosnu i Hercegovinu jer su one oba dvije kolijevke, autohtone kolijevke hrvatskog naroda. Dakle kada vidimo i gledamo sa strahom kuda sve to ide, onda su nam ovakvi primjeri doista ohrabrenje ali i poziv. Bogu je sve moguće s onima i u onima koji neopozivim darom njegove milosti vjeruju u njegova obećanja. A ovdje danas i u prvom i u drugom i u trećem misnom čitanju najavljuje pobjedu dobra, najavljuje ostvarenje svijeta svoga kraljevstva gdje će pobijediti pravda, gdje će pobijediti čovjek, gdje će pobijediti ono pozitivno ljudsko. I zato nam danas dok se sjećamo i moliti i vapiti da nam ne ponestanu u narodu ovakvih duša, ovakvih ljudi, ovakvih primjera koji će nadahnuti Isusovim primjerom gledati daleko, gledati u horizont, gledati ono što Bog sprema. A onda vjerujući u to staviti se na raspolaganje kao njegovi suradnici.

Zato je ovo poziv svakom od nas preispitati se, koliko ja stvarno vjerujem u uskrsnuće; koliko stvarno vjerujem u vječni život? I to ne nekom dalekom apstraktnom vjerom nego konkretnom. Koliko vjera u uskrsnuće ima i kakvu ulogu ima u mom svagdanjem životu, u mom odnosu prema drugima, u mom odnosu prema vlastitoj budućnosti, u mom odnosu prema domovini, prema ovoj dragoj zemlji, prema ovoj Posavini koja danas, nažalost, izgleda kao zaboravljena majka starica, koja je othranila i sama sebe dala za život svoje djece, a onda ostavljena, napuštena, zapuštena kao da je nestalo ljubavi prema njoj? A narod koji ne zna cijeniti ono što mu je Bog dao kao mjesto vlastitog življenja, taj narod teško može imati bolju budućnost. Tko se odreče ovako plodne i ovoliko krvlju natopljena zemlje, teško se smije nadati boljoj budućnosti.

Zato je ovo velika opomena ovog mladog čovjeka koji se dao kao žrtva i svih onih koji su se zalagali i zalažu, pa i vlastitim životom. Nama je opomena, nama je pitanje koliko ti, pored vjere u uskrsnuće, voliš ono što je tvoje, koliko voliš čovjeka, koliko voliš vlastitu kolijevku, koliko voliš život? Jer je apstraktna, nedjelotvorna, neplodna vjera u uskrsnuće ako se ne utjelovljuje upravo kao što se Sin Božji utjelovio, ako se ne utjelovi u mjesto gdje živimo, u mjesto gdje smo rođenu, u zemlju koja nam je dana.

Zato, pored zahvale Bogu za ovaj dar svjedoka vjere, mi ne možemo zaobići pitanje današnjeg trenutka. Zdravlje, stanje vlastitog naroda, stanje vlastite obitelji, stanja vlastite duše. Jer od toga zavisi ishod i plod naše vjere u vječnost. Zato, dok molimo za njega, dok molimo za sve žrtve i svačije, ne samo vlastite, sve su žrtve, svi nepravedno umoreni su naši jer su Isusovi, jer su Božji, dok za sve njih molimo, molimo u istom trenutku i za njihov zagovor za naše sada, za naše sutra, da nam njihov zagovor pomogne da pred Bogom budemo mali, jer jedino tako pred ovim svijetom pred vlastitim zadatkom možemo biti veliki i dorasli izvršiti ga tako da se i u nama i preko nas u ovom trenutku povijesti ovdje na ovim prostorima ostvari i ostvaruje Kraljevstvo Božje, a to je vrhunac i to je svrha svega. To je svrha postojanja, to je onda zalog i jamstvo ostvarenja svih naših ljudskih čežnji. Ima li veće nakane od ove koje danas trebamo, želimo i moramo moliti? Amen.

PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    4. kolovoz 2017.

    Intenzione di preghiera di Papa Francesco per il mese di Agosto 2017 - Gli artisti

Prethodna Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2017 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: