Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

20. rujan 2017.

Poruke i poslanice

Sarajevo, 2. srpanj 2017.

Propovijed biskupa Vukšića u sarajevskoj katedrali na Misi u povodu obilježavanja Papina dana

U nedjelju, 2. srpnja 2017. obilježen je Papin dan svečanim Misnim slavljem kojeg je u u sarajevskoj prvostolnici predvodio apostolski nuncij u BiH mons. Luigi Pezzuto u zajedništvu kardinala Vinka Puljića, nadbiskupa metropolita vrhbosanskog, mons. Ratka Perića, biskupa mostarsko-duvanjskog i apostolskog upravitelja trebinjsko-mrkanskog, mons. Franje Komarice, biskupa banjolučkog i mons. Tome Vukšića, vojnog ordinarija u BiH te uz koncelebraciju provincijala Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenka Šteke i još 10-ak svećenika. Prigodnu propovijed koju je tijekom Svete mise uputio biskup Vukšić prenosimo u cijelosti:

VIDLJIVA CRKVA RODILA SE, POSTOJI I DJELUJE
IZ VOLJE KRISTOVE I VJERE PETROVE
 
Evanđelje: Mt 16,13-19
 
Uzoriti gospodine kardinale!
Preuzvišeni gospodine apostolski nuncije i ostala braćo biskupi!
Poštovana braćo svećenici i dragi narode Božji!
Tradicionalno u Katoličkoj Crkvi postoji lijep običaj da se obilježava Papin dan. To je uvijek prilika da se svi ponovno podsjetimo na ulogu i značenje papinske službe u Crkvi, ali posebice da se cijela zajednica okupi na još intenzivniju molitvu za sadašnjega nositelja odgovorne petrovske službe i poslanja, da Bog učini kako ne bi malaksala njegova vjera, već da, snažan u dosljednom i vjernom izvršavanju Kristova naloga i nasljedovanju primjera apostola Petra, može učvršćivati svoju braću i sestre u vjeri (usp. Lk 22,32).
 
I.
 
U nekim krajevima se ovaj dan obilježava na obljetnicu Papina izbora, pa se stoga datum tamo mijenja od jednoga pontifikata do drugoga. Tako je u Vatikanu gdje je taj dan neradni za sve uposlenike i državni praznik. U drugim krajevima običava se ovaj dan proslavljati uz svetkovinu svetoga Petra i Pavla, prvaka apostolskih. U nekim pak zemljama vežu ga uz neki drugi datum, kao na primjer u Poljskoj gdje se Papin dan u posljednje vrijeme slavi u nedjelju uoči 16. listopada, što je datum izbora Ivana Pavla II.
 
Međutim, kad god da neka pokrajinska Crkva ovo čini, svi su vjernici pozvani pridružiti se molitvenim okupljanjima u povodu Papina dana, i također da, u skladu sa svojim mogućnostima, materijalno pomognu kako bi papa mogao obavljati svoju službu. U tu svrhu, osim molitvene potpore, postoji u cijeloj Katoličkoj Crkvi također običaj da se, uz blagdan Petrovdana, prikuplja kolekta, koja je u našim krajevima kolokvijalno poznata pod nazivom „Petrov novčić“. To je tradicija koja je svoje prve oblike dobila još u osmom stoljeću. Tada vjernici svojim dragovoljnim prilogom pružaju ekonomsku pomoć Svetom Ocu kao znak svoga pristajanja uz konkretnu skrb Petrova nasljednika za mnogostruke potrebe opće Crkve i za karitativno djelovanje za one koji su u velikoj potrebi.
 
II.
 
Odlomak iz Matejeva evanđelja (16,13-19), koji smo upravo čuli, opisuje zgodu razgovora Isusa i njegovih učenika, koju bismo, zbog njezina sadržaja i važnosti, mogli nazvati zorom Crkve kojoj sviće, ili blagdanom Crkve koja se rađa, te svetkovinom obećanja trajnosti karizme petrovstva u njoj. Dogodila se ta zgoda u krajevima Cezareje Filipove i svakoga, tko ju sluša ili čita, izvještaj podsjeća na kršćansku istinu da se vidljiva Crkva rađa iz volje Kristove i vjere Petrove, ispovjeđene u ime svih učenika.
 
Ovaj odlomak poučava da se vidljiva Crkva rodila, da je sagrađena i da živi na vjeri u Kristovo božanstvo, koju je Petar ispovjedio u Cezareji. Iz toga proizlazi da su činjenica da Isus jest Krist sin Boga živoga, i ispovijedanje vjere da on to zaista jest, dva uporišna stupa na kojima Crkva počiva. U toj vjeri ona živi u svakom vremenu. Dapače, od te vjere ona živi. A kao zajednica i svaki pojedinac u joj tu vjeru navješćuje i svjedoči.
 
„Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“ (Mt 16,16)! Tako je Petar ispovjedio tu vjeru. A Isus mu je na to odgovorio: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima“ (Mt 16,17).
 
Dakle, Petrovo ispovijedanje vjere u ime cijele zajednice nije posljedica njegova osobnoga genija, niti je izričaj njegova intelektualnoga talenta i domišljanja, a niti trenutan bljesak njegove inteligentne pronicljivosti. Nije ta ispovjeđena vjera plod Petrova tijela i krvi, kako kaže Isus, nego mu je to objavio Otac koji je na nebesima (usp. Mt 16,17).
„A vi, što vi kažete, tko sam ja“ (Mt 16,15)? To je pitanje Isus davno postavio svojim učenicima u Cezareji. No ono nije događaj koji bi ostao zaključan u prošlosti, već je to pitanje bezvremeno i svakovremeno. Naime, kao što u Bogu postoji samo trajni prezent, vječito „sada“, tako jednako u njegovu nauku i u njegovim pitanjima. Samo njegovi učenici na ta pitanja odgovaraju svatko u svom vremenu. Svatko u svom „sada“. Stoga, to je pitanje, koje Isus postavlja svim svojim učenicima. Svih generacija. I nama danas ovdje okupljenima. I u svakom vremenu očekuje da nasljednici Petrovi, po karizmi petrovstva i službi koja iz nje proistječe, utvrđuju braću u vjeri, a  od svakoga novog učenika, po primjeru onih iz Cezareje, očekuje životno pristajanje uz Petrov odgovor.
 
Odgovor na pitanje: Tko je Krist? uvijek može biti dvostrukoga podrijetla. Jednako kao što je bio u Cezareji.
 
Kao i onda, također danas jedan odgovor je od ljudi. Takvi su u Isusu u njegovo vrijeme vidjeli neku vrstu ponovljenoga proroka Ivana Krstitelja, ili Ilije, ili Jeremije ili nekoga drugog proroka. Danas pak takva vrsta ljudi u Isusu vidi i predstavlja ga kao iznimno dobra čovjeka, uzorna borca za ljudsko dostojanstvo i prava, za vrednote jednakosti i bratstva, kao dosljedna čovjeka koji je bio spreman i sebe žrtvovati za te velike ideale.
 
Isus u Cezareji nije bio zadovoljan takvim prizemnim odgovorom i populističkim tumačenjem njegova dostojanstva i poslanja, koji bi ga posvema zatvorio u imanenciju i tako razbožio. Zato je svoje učenike pitao: Što oni, naspram tomu, misle o njemu? A postavljajući im to pitanje, od njih je očekivao i, naravno, čuo posvema drukčiji odgovor.
 
To Isusovo pitanje i Petrov odgovor na njega nisu samo povijesna činjenica iz Cezareje, već trajna zbilja kršćanskih vjernika. To jest, jednako pitanje Isus postavlja svojim učenicima i danas naspram spomenutim moralističkim i filantropskim pokušajima obezvrjeđenja njegova božanskog identiteta i spasenjskoga poslanja.
 
Naime, Isus pred svojim sljedbenicima, od kojih očekuje vjeru, uvijek stoji također u stanju pitanja: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“. I jednako kao u Cezareji, njegovi učenici su pozvani da pred njim uvijek budu u stalnom stanju pristajanja uz Petrov odgovor, kojega danas s ponosom ponavljamo te ponizno i zahvalno, zajedno s Franjom, ispovijedamo: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“ (Mt 16,16)!
 
III.
 
Druga velika istina, koja proizlazi iz ispovijedanja ove vjere, jest pitanje službe učitelja kršćanskoga morala. Naime, ne samo nakon što je Petar ispovjedio vjeru u Kristovo božanstvo, nego jer je ispovjedio tu vjeru, rekao mu je Isus: „Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima“ (Mt 16,19). Ovdje se ne radi o tomu da bi Isus promovirao Petra kao osobu zbog njegovih zasluga, bistrine njegova uma, ili njegovih osobnih liderskih sposobnosti, nego jer ispovijeda pravu vjeru. Pri tomu je uzrok i garant Petrova pravovjerja Otac nebeski, koji mu objavljuje a Petar objavljeno samo priopćava.
 
Zato njemu kaže Isus: „Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima“ (Mt 16,19).
 
To je Petrova karizma učitelja morala, a ovlast da ju vrši izražena je pojmovima: ključevi, svezati i odriješiti. Ključevi, općenito govoreći, naznačuju ovlast nad kućom, a u ovom slučaju nad Crkvom kao Isusovim načinom putovanja prema kraljevstvu nebeskom, dok pojmovi svezati i odriješiti naznačuju dopušteno i zabranjeno na tom putu. Petar, istina, jest tumač toga, ali upravo i samo na osnovu vjere koju ispovijeda a koju mu objavljuje Otac nebeski. Tako je ustvari Otac nebeski, služeći se petrovskom karizmom kao sredstvom posredovanja, konačni izvor i navjestitelj vjere i tumač morala. Najprije za Petra samoga, a onda i za sve ostale učenike. Petar je prvi poučeni. Poučen da bi bio učitelj. Zato će katolik, ako mu se dogodi da se nađe u dilemi između zaključaka vlastitoga genija i petrovskoga ispovijedanja vjere, kao vjernik uvijek stati na Petrovu stranu.
 
Kao Isusovi učenici znademo da je Petar služba mnogo više negoli ime. Stoga molimo Gospodina Isusa, koji je htio da tu službu u njegovoj Crkvi vrše konkretne osobe, da papa Franjo sretno i vjerno vrši svoje petrovstvo, da prednjači u obraćenju, vjernosti i svakoj drugoj kreposti, da čuva cjelovit Kristov nauk, da bude hrabar u prepoznavanju i odbijanju pokušaja da se sadržaj Radosne vijesti prilagođuje prema raspoloženjima i usmjerenjima suvremene misli, da neumorno traži nove načine naviještanja uvijek istoga sadržaja, da dragi Bog blagoslovi i njega i sve nas, Petra i sve ostale svoje učenike, kako bi nam osobni život bio u skladu s naukom Crkve i vjerom koju ispovijedamo i slijedimo. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Don Tomo Vukšić, vojni biskup

PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    17. rujan 2017.

    Papa: il perdono di Dio è la tenerezza verso il peccatore

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2017 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: