Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

11. prosinac 2017.

Intervju

Vlč. dr. Marinko Perković

Vlč. dr. Marinko Perković

Sarajevo, 27. lipanj 2017.

Vlč. dr. Marinko Perković

Bez nadnaravne motivacije teško je ostati posve vjeran Bogu i uzvišenom svećeničkom poslanju

Nesumnjivo je da celibat u velikoj mjeri određuje katoličke svećenike za koje je obvezan još od 11. stoljeća. Na toj crti i koncilski dekret, Presbyterorum Ordinis ističe kako celibat mnogostruko pristaje svećeništvu. A što se danas može novoga reći i staroga ponoviti, prikladno ćemo otkrit uz 50. obljetnicu enciklike pape Pavla VI. Sacerdotalis caelibatus, u razgovoru s moralnim teologom, profesorom, dr. vlč. Marinkom Perkovićem.

Dr. Perković rođen je 28. studenoga 1964. u Sarajevu. Osnovnu školu pohađao je u rodnome gradu, a klasičnu gimnaziju za spremanje svećenika završio je u Zadru. Studij katoličke teologije započeo je i dovršio u Sarajevu 1990., kada je ujedno i zaređen za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Nakon jednogodišnjeg pastoralnog iskustva u župi Presvetog Trojstva u Novom Sarajevu, nadbiskup ga je poslao u Rim na postdiplomski studij. Na Papinskom sveučilištu Gregoriana magistrirao je 1994., a potom i doktorirao 1997. iz područja moralne teologije. Po povratku u domovinu imenovan je predavačem moralnog bogoslovlja na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu koja je u međuvremenu uzdignuta na rang Katoličkog bogoslovnog fakulteta, a dvije godine (1997. – 1999.) predavao je i etiku u gimnaziji Katoličkog školskog centra Sv. Josip u Sarajevu. Autor je nekoliko knjiga i brojnih znanstvenih članaka.

Poštovani dr. Perkoviću, budući da je povod našemu razgovoru 50. obljetnica enciklike pape Pavla VI. Sacerdotalis caelibatus koja govori o razlozima i prednostima celibata svećenika, unatoč teškoćama koje on donosi, što bi zapravo bio sam celibat u svojoj srži?

Celibat je neizmjerni Božji dar Kristovoj Crkvi i cijelome čovječanstvu. Sastoji se u potpunom izgaranju sebi da bi se cijelim svojim bićem bilo u službi Bogu i bližnjima. Celibat dolazi od latinske riječi caelibatus koja u prijevodu znači beženstvo. Međutim, tom se riječju u Katoličkoj Crkvi ne misli samo na stanje beženstva nego i na potpuno i trajno odreknuće od svake vrste seksualne naslade. Možda će netko postaviti pitanje: Je li moguće živjeti u takvom celibatu do kraja života? Odgovor na to pitanje je potvrdan, ali samo onda ako svećenik koji je preuzeo obvezu celibata, uistinu voli svoje svećeničko zvanje, dosljedno ga i ponizno živi te svakodnevno Boga slavi i Njemu se moli. Bez molitve, tj. bez nadnaravne motivacije, teško je ostati posve vjeran Bogu i uzvišenom svećeničkom poslanju. A da je u celibatu moguće živjeti, to potvrđuje i Sv. Pavao koji je i prije svoga obraćenja živio u celibatu, premda je za židovske rabine brak bio zapovijed. Takvih je iznimaka u židovskom narodu uvijek bilo. Jedan od poznatijih rabina, koji je također bio neoženjen, svoj je stav opravdavao ovim riječima: „Što da radim? Tora je zarobila moju dušu. Neka drugi misle na množenje čovječanstva.“ Vjerojatno je slično razmišljao i Sv. Pavao. Nakon obraćenja on je za svoj celibat našao i druge, dublje teološke razloge. Iz njegove zaručničke mistike jasno proizlazi da čovjek svoj poziv na život u ljubavi savršeno može ostvariti i u braku i u celibatu. Zato celibat nije nipošto besplodan, on je itekako plodonosan te je onima koji ga vjerno i ponizno žive izvor trajnoga mira i radosti.

Enciklika Sacerdotalis caelibatusobjavljena je kao nadopuna koncilskog dekreta Presbyterorum ordinis. U čemu je riječ?

Da bismo razumjeli razloge pisanja enciklike Sacerdotalis caelibatus najprije je potrebno imati u vidu kontekst i vrijeme u kojem je ona napisana. Naime, neposredno prije, za vrijeme i nakon Drugog vatikanskog koncila u svijetu, posebno na Zapadu, vladao je čudan mentalitet koji je favorizirao liberalizam na svim poljima, napose na području ljudske seksualnosti. Po završetku koncila bilo je dosta onih koji su kritizirali praksu Katoličke Crkve da za svećenike redi samo neoženjene muškarce. Svećenički celibat bio je, dakle, na velikom udaru. Prijedlozi da se promijeni tisućljetna praksa Katoličke Crkve dolazili su ne samo izvana, nego i od strane nekih zaređenih službenika oltara. Imajući to i mnogo drugoga u vidu, papa Pavao VI. odlučio je napisati encikliku u kojoj argumentirano brani dragocjenu praksu Katoličke Crkve da za svećenike redi samo one kandidate koji su spremni živjeti u celibatu. U tom kontekstu treba čitati i razumjeti sve ono što je u enciklici napisano. Iz dobro obrazloženog teksta nije teško shvatiti zašto je Papa odbacio mogućnost da za katoličke svećenike celibat postane fakultativan, tj. obavezan samo za one svećenike koji se odluče za njega.

Dakle, možemo kazati da je enciklika objavljena 1967. kao odgovor na tadašnju medijsku kampanju o ukidanju celibata svećenicima Katoličke Crkve rimskog obreda. Postoji li i danas neka vrsta ove kampanje?

Ako postoji onda je riječ o kampanji u zemljama gdje se osjeća manjak svećenika. Kao da bi se problem pomanjkanja svećenika trajno riješio ukidanjem celibata. Oni koji stoje iza te kampanje pozivaju se na praksu Pravoslavne Crkve i na evangeličko kršćanstvo. Međutim, već je papa Benedikt XVI. isticao da se ne bi trebala praviti paralela između katoličkog svećenstva te pravoslavnih svećenika i evangeličkih pastora. Zašto? Papa obrazlaže: „Evangeličko kršćanstvo ima posve drukčiju predodžbu o svećeničkoj službi: to je funkcija koja proizlazi iz zajedništva, ona nije sakrament, nije svećeništvo u pravom smislu. U Pravoslavnoj Crkvi imamo na jednoj strani potpuni oblik svećeništva – to su monasi koji mogu postati biskupima. Uz njih postoje i 'svjetovni svećenici' koji ako se žele oženiti, moraju to učiniti prije zavjetovanja. Oni se gotovo i ne bave dušobrižništvom, nego su zapravo sluge bogoštovanja. To je drukčije shvaćanje svećeništva. Mi nasuprot tomu držimo da svatko tko je svećenik mora biti onakav kakav je i biskup, i da tu ne može biti nikakve razlike.“ Odmah u nastavku, osvrćući se na praksu Katoličke Crkve da za svećenike redi samo neoženjene muškarce, isti Papa najprije konstatira da „takav, duboko ukorijenjeni i obrazloženi život Crkve ne treba proglasiti jedino važećim“, a potom s dubokim uvjerenjem tvrdi „da Crkva ne bi trebala vjerovati kako će biti na dobiti ako ukine celibat, jer ona će zasigurno izgubiti ako to učini“ (Joseph Ratzinger – Benedikt XVI., Sol zemlje, Zagreb 2005., str. 178-179). Ovom razmišljanju pape Benedikta XVI. pridodao bih još nekoliko osobnih misli. Naime, kampanja za ukidanje celibata katoličkih svećenika obično ne dolazi ili rijetko dolazi iz svećeničkih krugova. Ona proizlazi gotovo redovito iz nekih nesvećeničkih krugova koji za tu kampanju imaju neke svoje razloge i prikrivene interese. Stječe se dojam da svećenički celibat predstavlja „problem“ više tim krugovima negoli samim svećenicima. Međutim, svi oni koji su „zabrinuti“ za katoličke svećenike i njihov celibat, trebali bi se više pozabaviti kvalitetom življenja u vlastitom zvanju, a pitanja vezana uz svećeništvo prepustiti onima koji su za to zaduženi, a to su: Papa, biskupi i sami svećenici.

Što je to što najviše smeta ljudima kada je riječ o celibatarskom načinu života i zbog čega im se čini tako „nemoguć“?

Kad čovjek promatra neku stvarnost obično ju vrednuje iz vlastite perspektive. Kad je riječ o svećeničkom celibatu, mnogi oženjeni i neoženjeni ljudi nerijetko nailaze na poteškoće u prihvaćanju činjenice da netko može potpuno i trajno živjeti u ćudorednoj čistoći. Ako pritom primjećuju da neki svećenici, zbog slabosti ljudske naravi, nisu posve vjerni svojim svećeničkim obećanjima, onda obično zaključuju: Celibat je nemoguć! A on je itekako moguć. Samo se čovjek treba oslanjati više na Boga i Njegovu milost negoli na vlastite snage i ograničene mogućnosti. S pitanjem celibata ljudi obično povezuju i druge stvarnosti koje su primjetne kod nekih svećenika, kao što su: navezanost na materijalna dobra, alkoholizam itd. I iz toga izvlače zaključak o ne/mogućnosti življenja celibata… Ovdje bih pozvao sve one koji istinske vole Isusa Krista i Njegovu Crkvu: Umjesto da javno kritiziraju i osuđuju svećenike i prokazuju njihove slabosti, neka mole za njih. Tko zna koji su čimbenici djelovali na neke svećenike i svojim silama iskrivili putanju njihova životnoga puta. Zato ne treba svećenike osuđivati, potrebno je za njih moliti da bi uistinu bili dobri i sveti ljudi.

Koje je teološko opravdanje celibata i što je njegova najveća vrijednost?

Teološko opravdanje celibata Katolička Crkva nalazi u Isusovim riječima (usp. Mt 19,10-12). Naime, iz ljubavi prema Bogu i nebeskom kraljevstvu katolički se svećenici odriču braka i svojim životom svjedoče o tom kraljevstvu. Odriču se onoga što je ljudima ne samo najnormalnije, nego i najvažnije, a to je: vlastito potomstvo. I tako oni svojim djevičanskim načinom života uvjeravaju ljude u postojanje nebeskog kraljevstva u kojem se ljudi niti žene niti udaju. Svjedoče dakle o Kristu te svoj život stavljaju Njemu potpuno na raspolaganje. Drugi vatikanski koncil će reći: „Prezbiteri se djevičanstvom ili obdržavanjem celibata radi kraljevstva nebeskog posvećuju Kristu na nov i odličan način; uza nj lakše pristaju nepodijeljenim srcem, u njemu se i po njemu slobodnije predaju službi Bogu i ljudima, slobodnije služe njegovu kraljevstvu i djelu višnjeg preporađanja te tako postaju sposobniji da prime u većoj mjeri očinstvo u Kristu“ (Presbyterorum ordinis, br. 16). Dakle, najveća vrijednost celibata nije toliko u njemu samome koliko u onomu što ga osmišljava, a to je: uspostavljanje kvalitetnijeg odnosa s Bogom i s ljudima te usmjeravanje naših pogleda ka nebeskom kraljevstvu.

U kontekstu govora o demografskoj obnovi hrvatskog naroda, ljudi će nerijetko spočitati svećenicima da imaju „ček bez pokrića“ tj. da bi sami trebali biti oženjeni i primjerom pokazati što znači podizati brojno potomstvo. Što Vi mislite o tomu?

Istina je da katolički svećenici nisu oženjeni i da nemaju svoju djecu. Međutim, nedostatak bračnog iskustva i vlastitog potomstva ni u kojem slučaju nije zapreka da o tim uzvišenim vrijednostima oni govore i propovijedaju. To nije „ček bez pokrića“, jer „očinstvo u Kristu“, koje je u prethodnom odgovoru spomenuto, katoličke svećenike čini duhovnim očevima svih vjernika. Katolički su se svećenici odrekli braka da bi svoje vrijeme posvetili svim kršćanskim supružnicima. Oni su se odrekli i potomstva da bi djecu i mlade svojih vjernika oduševljavali za Krista i moralno-duhovne vrijednosti. Da se katolički svećenici nisu odrekli braka i potomstva, za takav zadatak zasigurno ne bi imali dovoljno mogućnosti i vremena. Što se tiče brojnog potomstva koje je u pitanju spomenuto, potrebno je reći da je brojno potomstvo u Starome zavjetu znak Božjega blagoslova. Međutim, danas se naglasak ne stavlja na što većem broju djece, nego na njihovom što kvalitetnijem odrastanju i ljudsko-kršćanskom odgoju. To znači da su bračni drugovi pozvani na odgovorno roditeljstvo, kako to naglašava papa Pavao VI. I dok odgovorno roditeljstvo za neke bračne drugove znači odlučiti se za veći broj djece, za druge znači imati manje djece. To ovisi o socijalnim, zdravstvenim i nekim drugim mogućnostima samih supružnika (Humanae vitae, br. 10).

Kakav je Vaš stav o zalaganju mnogobrojnih teologa za ukidanje svećeničkog celibata i uvođenje prakse tzv. „prokušanih muževa“ (viri probati)?

Iz dosadašnjeg tijeka ovog intervjua jasno proizlazi da je svećenički celibat neizmjerna vrijednost te da bi za samu Katoličku Crkvu bila velika šteta kad bi se on posve dokinuo. Osobno mislim da se to nikada neće dogoditi. Pa kad bi se to i dogodilo, to ne bi vrijedilo za svećenike redovnike (katoličke monahe). Ovdje bih međutim istaknuo da ređenje „prokušanih muževa“ ne bi bilo nespojivo s dosadašnjom praksom ređenja samo neoženjenih muškaraca. Naime, ako bi to pastoralne potrebe zahtijevale u zemljama koje nemaju dovoljno svećenika, i ređenje „prokušanih muževa“ bilo bi neko (privremeno i iznimno) rješenje. Pogotovo bi bilo rješenje za one muškarce koji su nekoć u svome srcu osjećali da imaju svećeničko zvanje, ali nisu imali dovoljno hrabrosti uroniti u bistre i plodne dubine djevičanstva. U svakom slučaju ne bih se složio s onim teolozima koji se zalažu za potpuno ukidanje svećeničkog celibata i uvođenje prakse ređenja samo „prokušanih muževa“. I jedno i drugo u Crkvi je ostvarivo. Ta dva različita načina življenja svećeništva nisu nespojiva i međusobno protivna. Povijest Katoličke Crkve u prvom tisućljeću to zorno potvrđuje.


Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarala: Josipa Prskalo
Katolički tjednik
PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    6. prosinac 2017.

    Papa: Myanmar e Bangladesh accomunati dal dramma dei Rohingya

Prethodna
 
Nedjelja - Portal Katoličkog tjednika

Copyright © 1996-2017 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: