Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

22. studeni 2017.

Intervju

Jacinta Laštro

Jacinta Laštro

Sarajevo, 14. lipanj 2017.

Jacinta Laštro, dopredsjednica Udruge Hrvata banjolučkog kraja Nazaret

Iz domova smo ponijeli čist obraz i srce koje prašta svima, pa i progoniteljima

Povratak, pravo koje je zajamčeno Daytonskim mirovnim sporazumom u većini krajeva BiH ostalo je mrtvo slovo na papiru. Nažalost, četvrt stoljeća nakon progona i početka rata, u ovoj se zemlji i dalje govori o vraćanju na rodnu grudu, toj neostvarenoj želji mnogih...

Upravo je ta nepresušna tema bila povod da razgovaramo s Jacintom Laštro, dopredsjednicom Udruge Hrvata banjolučkog kraja Nazaret. U mjesecu svibnju, prije 25 godina, morala je napustiti svoju kuću s troje djece i otići u nepoznato, dok je njezin muž ostao u Banjoj Luci zbog radne obveze.Danas sa suprugom Vinkom, koji je predsjednik udruge Nazaret, živi i radi u Hrvatskoj te u slobodno vrijeme umrežava i povezuje prognane Hrvate iz banjolučkog kraja i pomaže onima koji se žele vratiti. S njom smo razgovarali o životu u izbjeglištvu, povratku, njezinu političkom angažmanu te trenutnom stanju u hrvatskom društvu s obje strane granice...

Poštovana, pod prijetnjom ste 1992. napustili kuću i mogli ste samo ponijeti vrećica koliko imate djece. Samo onaj tko je bio izbjeglica ili prognanik može Vas shvatiti, ali možete li nam objasniti kako su prolazili prvi dani i mjeseci izbjeglištva? Kada se može reći da ste ponovno „stali na noge“?

Nije bilo lako otići iz pune kuće, otići u nepoznato. Prepričati priču o našem izlasku ili nekim izlascima – ja kažem progonima – nije za vjerovati. Znate li kako je sve ostaviti, doći u Zagreb i onda čaše od jogurta koristiti kao čaše za piće? Snalazili smo se i tražili poslove. Ja sam čudom nebeskim, drugi tjedan po dolasku u Zagrebu našla posao. U toj firmi radim i danas kao voditelj i zadovoljna sam. Ma, svi naši rade, hrvatski narod je vrijedan.

Kako ste Vi i Vaša obitelj primljeni u Zagrebu? Kako su se djeca osjećala u svojim novim školama i sredinama? Ima li podrugivanja ne temu „Bosanci“? Osjećate li se još uvijek izbjeglicom?

Mi smo i u Banjoj Luci uvijek govorili hrvatskim jezikom i tu se ništa nije promijenilo. Ja se svojim porijeklom ponosim, želim da se znaju moji korijeni. Svi smo se morali dokazati svojim radom i svojim djelima.

Ne pridajem veliku pozornost o tomu što se govori o Bosancima, jer sam sigurna da su djela bitna. Tako smo učili i našu djecu i trudili se da završe fakultete jer je znanje ono što im nitko ne može oduzeti. Mi smo jedino to ponijeli iz svojih domova i čist obraz i zdravo srce, srce koje prašta svima, pa i progoniteljima.

Dopredsjednica ste Udruge Nazaret, udruge Hrvata Banje Luke i banjolučkog područja... Recite nam koji su konkretni plodovi djelovanja te organizacije?

Nažalost, Udruga Nazaret je registrirana tek 2015., premda smo mi radili za Hrvate iz Banje Luke bez prekida od kad smo iz nje izašli. Plodovi rada Udruge Nazaret su: zauzimanje za prava prognanih Hrvata, organizacija susreta te promoviranje istine o našem progonu. Organizirali smo susrete u Zagrebu u više župa, Rijeci, Zadru, Dugom selu te radili na prodaji knjiga koje govore o Banjoj Luci (Prešućivani zločin, Skidanje maski te razne druge knjige koje govore o našoj povijesti). Prvi puta prošle 2016. na Interliberu u Zagrebu Europska akademija iz Banje Luke imala je mogućnost predstaviti svoje knjige, pa smo i tu aktivno sudjelovali i pomagali. Udruga priprema Knjigu svjedočanstava koja je zbornik ispovijesti prognanih Hrvata u posljednjem ratu, maltretiranju i mučenjima koje su ljudi preživjeli kako u svojim domovima, tako u logorima ili na radnoj obvezi. U suradnji s Laudatom pripremamo dokumentarni film o župama Banjolučke biskupije – tražili smo preko natječaja sredstva od Državnog ureda za prognane Hrvate. Čvrsto vjerujemo da ćemo uspjeti s planiranim projektima.

Što bi to trebalo mijenjati u hrvatskom društvu kako bi svima bilo bolje?

Kao prvo provesti lustraciju, znati što su nacionalni interesi bez obzira tko je na vlasti i, ja bih rekla zauvijek: nikomu ne dati naše more, našu vodu, našu Slavoniju...

Kao drugo, obitelj koja je nositelj života, odgoja mladih, mora imati značaj u društvu i sve što ide uz obitelj. Demografsku politiku, poticaj mladim roditeljima, mladim majkama, a o tome bih mogla pričati jako puno. Sigurnost bi mladim roditeljima dala „vjetar u leđa“, da i ne razmišljaju o odlasku negdje vani.

Kao Hrvatica iz BiH koja četvrt stoljeća živi u Hrvatskoj, kako gledate na današnju situaciju u BiH, s posebnim osvrtom na stanje hrvatskog naroda?

Stanje u BiH je jadno, strašno, tužno... Znate, živim 25 godina u Zagrebu, a niti još jedan san nisam usnula da se događa u Zagrebu. Ja sam dušom i srcem u Banjoj Luci. Tamo sam se rodila, upoznala svog muža, oca moje djece, troje je rođeno u Banjoj Luci, a dvoje u Zagrebu.

Hrvati nemaju svog predstavnika u BiH. Oni koji su izabrani, slabo znaju bilo što o „svom“ narodu i njegovim brigama. Oni samo dobro čuvaju svoje fotelje i voljela bih znati, kome je pomagao gospodin Čović. Ako čovjek iz Banje Luke ima rješenja sa sudova iz Banje Luke i Sarajeva, da se pridošlica (Srbin) iseli iz njegove kuće, kako mu je pomogao? Znaju li hrvatski predstavnici, da kod biskupa postoji 3 000 zahtjeva za povratkom. Znate li zašto kod biskupa Komarice, pa zato jer se ljudi nikom drugom ne mogu obratiti?

Premda smo Banjolučani, biskupa smo puno bolje upoznali od kad smo protjerani.

Život tog čovjeka je sav usmjeren od 1992. na život malog i jadnog prognanika. Njegova ljubav prema čovjeku je velika i on je jedini trenutno na ovom svijetu čiji glas, kao glas iz pustinje, vapi za pravdom, koji se ne srami reći istinu bez obzira na ono što ga nakon toga čeka i za što je siguran da će nakon svakog njegova iznošenja mišljenja biti prozvan. On, nažalost, nema potporu ni od koga osim dragog Boga.

Zovete se Jacinta, ne baš često ime među Hrvaticama…

Ime sam dobila po vidjelici Jacinti iz Fatime, prije nekog vremena proglašena je svetom. Moja majka je bila praktična vjernica, znala je za ukazanja u Fatimi i od malena me na taj događaj upućivala. Ja pokušavam živjeti vjeru i cijeli moj život je vezan uz Gospodina, trudim se biti spremna za susret „oči u oči“.

Krštenje u Duhu Svetom sam doživjela u Šurkovcu kod fra Ive Pavića 2012. i to je snažno ojačalo moje biće. Često se utječem svojoj imenjakinji, svojih svih petoro djece i osmero unučadi (za sad) stalno preporučam Sv. Anti (zaštitnik moje rodne župe Petrićevac), Gospi, a Sv. Rita je u nekoliko situacija u našem životu, nemoguće učinila mogućim.

Smatram da moram voditi brigu o svojoj duši, njezinoj izgradnji i njegovanju, kako mislimo i na ostale organe tijela. Da bismo u tome uspjeli, suprug i ja redovno idemo na duhovne obnove, trudimo se sudjelovati u životu župe. Jednom godišnje idemo u Međugorje i naravno našem Sv. Ivi u Podmilačje.


Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Željko Ivković
Katolički tjednik

 

PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    21. studeni 2017.

    VIDEOMESSAGGIO BANGLADESH

Sljedeca
 
Nedjelja - Portal Katoličkog tjednika

Copyright © 1996-2017 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: