Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

28. srpanj 2017.

Intervju

Zvonimir Čilić

Zvonimir Čilić

Sarajevo, 11. travanj 2017.

Zvonimir Čilić, novinar i dragovoljac domovinskoga rata

Osnivanje HVO-a bila je vizionarska odluka

Svake godine, 8. travnja, obilježava se obljetnica osnivanja Hrvatskog vijeća obrane, glavne oružane snage Hrvata u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata 1992. – 1995. HVO je dao nemjerljiv doprinos ostanku i opstanku hrvatskog naroda u BiH. Tim povodom željeli smo razgovarati s nekim tko je osobno bio uključen u obranu te smo sugovornika našli u kolegi novinaru Zvonimiru Čiliću, dragovoljcu Domovinskoga rata u Lašvanskoj dolini...

Gosp. Čilić se školovao u Vitezu, Sarajevu i Ljubljani. Po obrazovanju je socijalni radnik, a prema profesionalnom angažmanu novinar i publicist koji je radio u Sportskim novostima, zagrebačkom Vjesniku, a od 1986. u Slobodnoj Dalmaciji gdje je i umirovljen. Radio je i u drugim medijima, npr. Radiopostaji Herceg-Bosne, a suosnivač je i prvi glavni urednik Radiopostaje Vitez. Od prvog dana uključen je u oružani otpor srpskom agresoru, a kasnije je postavljen za člana Zapovjedništva Viteške brigade HVO-a. Prije blokade Lašvanske doline bio je na crtama obrane od srpskih paravojnih snaga na području Kamenjaša (planinsko područje između Bugojna, Novog Travnika i Komara), nakon Vašingtonskog sporazuma bio je na Kupreškoj bojišnici (između planine Cincar i Kupreškog polja, pa na Glamočkoj bojišnici (područje Rore i Rorskoga polja). Poslije potpisa Daytonskog sporazuma, iako mu je nuđen ostanak u vojsci, otišao je i u potpunosti se posvetio novinarstvu. Autor je i suautor više knjiga, publikacija, među njima Viteške ratne kronike, foto monografije Svjetlost i nada: Bijeli put i bolnica u Novoj Biloj...

Poštovani, 8. travnja se obilježava četvrt stoljeća od osnivanja HVO-a. Što možemo reći o HVO-u danas, 25 godina poslije?

Ogromna većina pripadnika HVO-a s pravom se ponosi što su u tim presudnim vremenima bili na braniku svoje domovine BiH, na braniku, posredno i neposredno, drage nam Hrvatske, na braniku svoga roda i naroda. Najprije od srpskog agresora podržavanog snagama tzv. JNA, a kasnije i od, do tada političkog i ratnog saveznika, tadašnje muslimanske politike i njihovih vojnih snaga, Armije BiH u čijim su se redovima borili i mudžahedini.

Bili su to, a rekao bih i ostali dani ponosa i slave, kako je to već davno rečeno i opjevano. Jer, Hrvatsko vijeće obranebilo je oružana snaga, vojna organizacija i formacija, a ujedno izvršno i pravno tijelo Hrvatske republike Herceg-Bosne, oružana i administrativna snaga Hrvata u Bosni i Hercegovini uoči, za vrijeme rata i neposredno u poraću.

Ne smije se zaboraviti nego treba posebno istaknuti i stalno isticati, Hrvatsko vijeće obrane je osnovano iz nužde. Hrvati su jednostavno natjerani na taj korak jer se nad njih nadvila velika opasnost od srpske agresije koja je već odavno žarila i palila Lijepu našu. Jer, Država (?) za koju su Hrvati na Referendumu plebiscitarno glasovali nije funkcionirala, nije je bilo briga za Hrvate. Poznata je i izjava Alije Izetbegovića, nakon zločina u Ravnom i drugim područjima Istočne Hercegovine gdje su živjeli Hrvati, kako „to nije naš rat“, kao i stalna njegova „očijukanja“ s tadašnjim rukovodstvom Jugoslavije.

I može se reći osnivanje HVO-a u svim segmentima nužnim za obranu, za funkcioniranje života uopće, pa ma što god tko mislio o tomu, bila je vizionarska odluka, poduhvat koji će zauvijek ostati zlatnim slovima zapisan u povijesti hrvatskog naroda. No, nećemo zaboraviti reći da je Hrvatsko vijeće obrane bilo nositelj izvršne i upravne vlasti u Herceg-Bosni, kao što se ne smije zaboraviti da je sve to, sukladno statutarnoj odluci, bilo privremeno, do uspostave redovno i legalno izabrane izvršne i upravne vlasti. I u takvim teškim ratnim vremenima Hrvatsko vijeće obrane je funkcioniralo na visokoj razini i na području Herceg-Bosne bilo je sve funkcionalnije, daleko bolje i kvalitetnije nego na područjima pod muslimanskim ili srpskim nadzorom.

U nekim je područjima žestoka obrana HVO-a postala gotovo legendarna, ali možete li nam, prema vašem saznanju, reći gdje se, u kojim gradovima i selima, moglo učiniti više?

Jasno je, ništa se ne može svesti pod zajednički nazivnik, posebno kada je riječ o ratu. Naime, za različite (ne)uspjehe HVO-a diljem BiH niz je razloga – zemljopisnih, komunikacijskih, organizacijskih, prosudbenih, „viđenja“ opasnosti, odlučnosti braniti se, ostati i opstati…

No, za legendarne obrane, kako kažete, moralo se ginuti, ginuti i krv prolijevati. Mi u Lašvanskoj dolini smo ginuli i krv prolijevali, branili se nadčovječnim naporima, neviđenom hrabrošću, kažu mnogi, a ja ću reći da drugoga izbora i nismo imali. Nitko nas nije zvao pod svoje okrilje, nije nam imao tko pomoći, svaki dan nas je bilo manje…, bili smo, slikovito rečeno, drvena barka u morskoj oluji s nikakvim izgledima ostanka na površini, ne potopljeni…

Naime, ispred nas snažan, višestruko brojniji neprijatelj, a iza nas naš dom i u domovima naši najmiliji. Treba li i može li biti većega motiva, odlučnosti i hrabrosti za boriti se? Samo u mom malom Vitezu poginulo je ili su ubijeni 653 pripadnika HVO-a i hrvatska civila, među kojima je bilo staraca i djece. U Travniku je 427 poginulih i ubijenih pripadnika HVO-a i 127 civila, a u Lašvanskoj dolini približno 2 000 poginulih i ubijenih, 5 000 ranjenih… A ništa tuđe nismo pokušali osvojiti, uzeti… Željeli smo samo ostati i opstati.

Istina je, za neke krajeve gdje baš i nije bilo uspjeha vežu se razne priče, kako komu odgovara: izdala nas, ili prodala nas Hrvatska; bježali su, nisu se htjeli boriti; bili smo malobrojniji, slabo naoružani, a neprijatelj snažan, dobro naoružan…

A što je od toga istina, zaista bi bilo nekorektno s moje strane bilo što tvrditi ili bilo kakav sud donositi. Jer, 316 dana moja Lašvanska dolina je bila u potpunoj blokadi, opkoljena sa svih strana, stalno napadana od osmostruko brojnijeg neprijatelja. Voda i struja su nam stalno bili isključeni, s minimalnim količinama hrane, bez lijekova. Crkva je bila bolnica, borili smo se, ginuli, djeca su se rađala i u takvim okolnostima, a ostali smo i opstali. I reći ću, u Lašvanskoj dolini se zaista nije moglo ni bolje ni više. A na nekim mjestima možda je i moglo?

Kako komentirate trend u današnjem društvu da hrvatski branitelji i ratni vojni invalidi bivaju optuživani da imaju „velike“ mirovine, često i lažne, a zaboravlja se njihova nemjerljiva uloga u obrani hrvatskih ognjišta?

Komu i zašto smetaju mirovine koje imaju pojedini pripadnici HVO-a, ratni vojni invalidi, obitelji poginulih, a daje ih Republika Hrvatska? Istina, primaju oni i mirovine, invalidnine, skrb i u BiH i tu je, čini se, najveći problem. Po mišljenju, po djelima i postupcima bivšeg ministra federalnog Ministarstva branitelja, Zukana Heleza, tu su i najveći problemi. Bivši ministar Helez želio ih je „izvesti“ iz svih prava koja im pripadaju, a on bi, kada bi mogao, sve Hrvate „izveo“ iz Bosne i Hercegovine, da ih nema i da ih više nikada na ovim prostorima i ne bude. A neće ići! Uostalom, tisuće branitelja, pripadnika HVO-a koji su branili i obranili i svoj narod i svoju Bosnu i Hercegovinu, nemaju nikakve ratne, materijalne ni bilo koje druge, privilegije. Među takve spadam i sam. Dragovoljac sam Domovinskoga rata, časnik sam HVO-a, nikada ništa materijalno nisam očekivao, tražio niti dobio. Prevare, lažne mirovine, a ujedno i visoke plaće za obnašanje važnih (i dobro plaćenih) visoki dužnosti u strukturama vlasti, kao, recimo, u slučaju visokog dužnosnika HDZ-a BiH i federalnih struktura vlasti, Nikole Lozančića (tvrde mnogi ujedno i lažnog invalida), kao u slučaju HSP-ovca Živka Budimira…, neprihvatljive su i za takve makinacije morali bi i odgovarati. Međutim, moram reći, pa gdje, u kojem segmentu društva, u kojoj organizaciji, udruženju u politici…, nema lopova, mutikaša, prevaranata. No, to je posao nadležnih organa i institucija. I, rekao bih, s tim „visokim“, ponekad na prevaru dobivenih mirovina, ne smije se, grijeh je to, prikrivati, sakrivati, umanjivati i uloga koju su primatelji mirovina i invalidnina, pripadnici HVO-a uopće, imali u obrani BiH, svoje rodne grude i svojih obitelji. Zavist je bolest, no često takvi napadi imaju i druge i drugačije nakane i konotacije.

Je li u tijeku sotonizacija HVO-a i općenito hrvatskog vojnika u BiH? Konstantno se u medijima ponavljaju nesretne slike bošnjačkih logoraša, rušenja Starog mosta u Mostaru, zločina u bošnjačkim selima... Kako se osjeća obični vojnik HVO-a?

Sotoniziranje HVO-a traje, traje i ne prestaje. Mi smo agresori, ustaše, koljači, fašisti, u svemu „takozvani“, nelegalni…, sve se to ponavlja iz dana u dan, iz emisije u emisiju, „dokumentirano“, mnogo toga što se nikako ne može stvarno dokumentirati…, ne bježeći od istine i činjenica da su se i na našoj strani, hrvatskoj, činili zločini. Od tih i takvih činjenica Hrvati niti bježe niti mogu pobjeći.

Međutim, pitanje je gdje je pravda, gdje je istina, gdje je objektivnost. Zar žrtva nije žrtva, po Božjim i ljudskim načelima, ma čija ona bila i ma čije je ona nedjelo? Kada je u pitanju bošnjačka politika, bošnjački mediji, toga nažalost nema. Ma, neka me netko iz tih medija demantira, kaže mi kada su i gdje prikazali masakrirana tijela živih odvedenih i u najlonskim vrećama vraćenih zarobljenih u Križančevu Selu; žicom vezane, mučene i masakrirane zarobljene iz Buhinih Kuća… Neka mi kažu kada i gdje su emitirali snimke osmoro ubijenih viteških mališana i snimke izbezumljenih roditelja koji skupljaju dijelove njihovih tijela. Neka mi kažu i pokažu kada i gdje su pokazali zatočenike Hrvate iz Muzičke škole (Zenica), iz Silosa u Busovači, s nogometnog stadiona Iskra i još 11 logora Armije BiH u Bugojnu., iz Orašca u općini Travnik gdje su i ritualno odrubljivane hrvatske glave… Licemjerje je što oni čine i kako rade! Kao: Hrvati, pripadnici HVO-a su činili zločine, a Armija BiH to nije činila i moglo bi se govoriti tek o sporadičnim, pojedinačnim incidentima.

To i tako je govorio Alija Izetbegović, a papagajski znao ponavljati i njegov nasljednik, sin mu Bakir. E, da je tako zaista i bilo! Nasreću, istina polako izlazi na vidjelo, iako se već odavno pod tepih gurnulo više tisuća dokumenata o zločinima Armije BiH koje je, recimo, nadležnim organima pa i pravosuđu prije tri godine „podastro“ ugledni i hrabri dugogodišnji visoki dužnosnik SDA, Mirsad Kebo. A dokaza o zločinima pripadnika Armije BiH, o nalogodavcima ima još na stotine, tisuće.

I Vi me sada pitate kako se u takvim okolnostima bošnjačke pravde i istine, dvostrukih aršina, nakaradnog i nepoštenog pravosuđa od pravde i istine bošnjačkih medija, osjećaju bivši pripadnici HVO-a. Reći ću Vam: osjećamo se frustrirano, nemoćni smo, a to je uvijek najteža situacija. Nemamo medije, nemamo izbora, nemamo mogućnosti reći, pokazati i drugu stranu medalje. A kada bi se vidjela i ta druga strana, mnoge bi zaboljela glava, mnogi bi završili iza rešetaka gdje im je i mjesto. Teško je sve to podnositi, teško, no mi Hrvati smo naučili na pritiske, da nismo već odavno nas ovdje ne bi ni bilo. A ima nas i bit će nas!

Kako vi kao hrvatski dragovoljac komentirate uhićenje pripadnika HVO-a iz Orašja? U optužnici koja se stavlja na teret uhićenima spominje se i famozni „udruženi zločinački pothvat”... Je li njihov grijeh samo taj što su se obranili na tom malom području?

Naravno, zločin se može počiniti i činjeni su i tamo gdje se branilo, a ne napadalo. S jedne, druge i treće strane. I tu nema ništa sporno niti za bilo koji zločin može biti opravdanja. Međutim, kada su u pitanju optužnice i uhićenja pripadnika HVO-a Orašje u kojima se optužuju za sudjelovanje u „udruženom zločinačkom pothvatu“, onda, da nije tužno, sve bi to bilo smiješno. Poharati cijelu Bosansku Posavinu, opljačkati i protjerati 150 000 Hrvata, popaliti i uništiti njihove domove, za sve to nikoga ne optužiti i procesuirati, a optužiti one koji su organizirali i vodili obranu i sačuvali mali dio Posavine, zaista je nonsens.

Krivi su jer su živi, jer su branili i obranili, a mogli su i trebali pobjeći preko Save i „mirna Bosna“.

Prema dosadašnjim optužnicama i procesima koji su vođeni, koji se vode i koji će se još voditi, neće ostati nijedan ugledni Hrvat, politički ili vojni dužnosnik, po onoj ili ovoj „krivici“ koji nije vidio i „osjetio“ sud u Haagu ili Sud za ratne zločine BiH. Svi smo mi krivi, svi smo mi sudionici „udruženog zločinačkog pothvata“, krivi smo što smo branili i obranili i tako pokvarili neke i nečije planove. Zločini, progoni, pljačke, silovanja, takozvani, nelegitimni, secesionisti …, sve se to nama pripisuje i tako nas etiketiraju. Bez moćnog mentora smo, bez zaštite petrodolara smo, bez Turske, Rusije…, najmalobrojniji smo i „kamen u cipeli“ smo mnogima. Sjetite se samo, poslije Blaškića i Alesovskog početkom 1996., stiglo je još 11 optužnica protiv civilnih i vojnih dužnosnika s područja Lašvanske doline. A jedan od njih, kasnije, nakon dvije godine oslobođen svih optužaba kazao je prilikom dragovoljnog odlaska u Hag: „Mi smo u čaši vode zahvaćenoj u našoj Lašvi.“ Poruka je jasna, krivi smo jer smo Hrvati, jer smo se branili i obranili. A bila je još jedna optužnica protiv Stipe Alilovića, optuženog za ratne zločine počinjene u Vitezu, u Lašvanskoj dolini u prvoj polovici 1993. A Vitez i BiH, Stipo Alilović s obitelji napustio je u travnju 1992. odselio u Nizozemsku i prema potvrdama iz policije nikada više Nizozemsku nije napuštao, a 17 listopada 1995., u Amsterdamu je i umro. Što na to reći, dodati...? Možda će sve ovo čitateljima izgledati i djelovati patetično, no ovo su činjenice koje se argumentima ne mogu pobijati!

Možemo li zamisliti današnju BiH da HVO nije osnovan?

Ni u snu ne mogu zamisliti današnju Bosnu i Hercegovinu da Hrvati plebiscitarno na referendumu nisu glasovali za njezinu neovisnost, da nešto kasnije nisu osnovali Hrvatsko vijeće obrane, da nisu zaustavili srpsko-crnogorske i snage tzv. JNA na Livanjskom polju, u dolini Neretve, na Komaru, Vlašiću… Da Hrvati nisu zauzeli vojarnu u Čapljini (23. travnja 1992.), tri dana kasnije vojarnu Draga kod Busovače (kada je za osvetu ovaj gradić taj dan bombardiran, srušeno i zapaljeno nekoliko stambenih objekata, Vatrogasni dom, a smrtno je stradalo troje civila), sedam dana kasnije veliko skladište naoružanja i vojne opreme na Slimenima kod travničkog naselja Dolac (u oružanom sukobu pale su i prve hrvatske žrtve u sukobima sa srpskom soldateskom: Vitežani Ilija Petrović i Josip Kurevija, a još sedmorica bojovnika su ranjena), da već mjesecima ranije nisu Hrvati goloruki zaustavljali konvoje JNA koji su pokušavali izvoziti iz vojnih tvrtki Vitezit u Vitezu i Bratstvo u Novom Travniku, vojnu opremu, topove Nora, VBR-ove i barutna punjenja…

Dio oduzetog odvožen je u Hrvatsku, a dio su Hrvati davali Muslimanima, iako oni u tomu nisu sudjelovali. To nije bio njihov rat… I da dalje ne govorim, ne iznosim činjenice: Bosne i Hercegovine, ovakve kakva je danas, bez Hrvata, bez HVO-a, pa i unatoč činjenici da to ni u snu Bošnjaci neće priznati (a znaju da je to tako), sigurno ne bi bilo.

Suci u Haagu su Vas pitali da odgovorite kada ste mobilizirani. Vi ste na to rekli da nikad niste mobilizirani, nego ste bili dragovoljac... Kakva je bila njihova reakcija?

Kao što je i inače praksa, na početku moga svjedočenja pitao me predsjednik sudbenog vijeća za osnovne podatke, o radu obrazovanju, obitelji… pa na kraju i kada sam mobiliziran u postrojbe HVO-a. Odgovorio sam da nisam mobiliziran, a on me, činilo mi se, začuđeno upitao kako to da nisam mobiliziran, a iz dokumentacije koju imaju o meni vidljivo je da sam bio visoko pozicioniran u Viteškoj brigadi HVO-a. Kazao sam mu da sam se ja sām dragovoljno uključio u hrvatske oružane formacije, u početku postrojbe lokalnog karaktera, kasnije u osnovani, formirani HVO.

Zašto im je to bilo čudno ili možda zanimljivo, pojasnili su mi odvjetnici. Naime, u tom procesu mojih prijatelja ja sam bio prvi svjedok obrane, a svi svjedoci optužbe su minimizirali svoju ulogu u postrojbama Armije BiH, nitko od njih nije bio (?) dragovoljac, svi odreda su bili mobilizirani. A moje dragovoljno uključivanje u hrvatske oružane formacije, uopće ne treba glorificirati, jer takvih je bilo na stotine, tisuće… rekao bih većina pripadnika HVO-a bili su dragovoljci. Dodat ću, iz naše male Lašvanske doline, u drugoj polovici 1991. kada je Hrvatska već gorjela, presijecana i komadana, u Hrvatsku je otišlo oko 200 mladih Hrvata braniti Lijepu našu... Neki od njih zauvijek su ostali u njezinim njedrima, neki su ostali s trajnim invaliditetom. Takvih hrabrih, odlučnih mladih ljudi, dragovoljaca, naravno, bilo je stotine, pa i tisuće i iz drugih krajeva i područja BiH, pa otud, valjda, i te sporne (?) visoke i brojne mirovine koje im je dala njihova (naša) Hrvatska.


Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Željko Ivković
Katolički tjednik
PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    23. srpanj 2017.

    Papa: per Gerusalemme, appello alla moderazione e al dialogo

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2017 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: