Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

31. ožujak 2017.

Intervju

Prof. dr. sc. fra Ante Vučković

Prof. dr. sc. fra Ante Vučković

Sarajevo, 28. veljača 2017.

Prof. dr. sc. fra Ante Vučković, profesor filozofije i predsjednik Franjevačkog instituta za kulturu mira

Korizma je vrijeme kada usmjerenost svoga života i nagnuća svoga srca propitujemo u svjetlu Božje riječi i volje

Čistom srijedom, tj. Pepelnicom zakoračili smo u prvi korizmeni tjedan, vrijeme 40-dnevne (quadragesima) priprave za Uskrs. Sugovornika za ovu neiscrpnu temu, koja uvijek iznova produbljuje i pojašnjava smisao pokore, pronašli smo u franjevcu dr. Anti Vučkoviću, profesoru filozofije na nekoliko fakulteta i aktualnom predsjedniku Franjevačkog instituta za kulturu mira.

Dr. fra Ante Vučković rođen je 23. veljače 1958. u Sinju, gdje je završio osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Makarskoj i Zagrebu, gdje je diplomirao 1984. Za svećenika Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja zaređen je 1983. Poslijediplomski studij filozofije započeo je u Münchenu, na Visokoj filozofskoj školi (Philosophische Hochschule), a nastavio na Papinskom učilištu Antonianum u Rimu, gdje je magistrirao i obranio doktorsku disertaciju na temu Dimenzija slušanja u M. Heideggera, čime je stekao akademski naslov doktora filozofije. Do sada je predavao na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj, Pontificio Ateneo Antonianum u Rimu i sjemeništu Redemptoris Mater u Puli, a trenutno predaje na Katoličkomu bogoslovnom fakultetuSveučilišta u Splitu, na Odsjeku za filozofiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu te na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Od 2003. do 2015. nekoliko puta bio je izabran za prodekana na splitskom KBF-u kao i za dekana od 2011. do 2013. Trenutno je član uredničkoga vijeća časopisa Crkva u svijetu, znanstvenog vijeća časopisa Nova prisutnost, a jedan mandat bio je i član Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za kler. Od 2016. predsjednik je Franjevačkog instituta za kulturu mira.

Poštovani fra Ante, ulazeći Pepelnicom u 40-dnevno razdoblje priprave za Uskrs, uglavnom se usredotočujemo na pojam pokore. No, što je stvarni sadržaj toga vremena koje nazivamo korizma? 

Korizma je vrijeme pripreme za Uskrs, proslavu Isusove pobjede nad smrću. To je nekoć bilo i vrijeme bliže i neposredne pripreme katekumena za krštenje u uskrsnoj noći. Četrdeset dana je kvalitetno vrijeme posebne pozornosti na Boga kroz životnu i vjerničku praksu koja uključuje discipliniranje tijela i duha. Korizma je obilježena molitvom, postom i pokorom. Posebna pozornost je usmjerena na Isusovu muku i smrt. Konkretna korizmena praksa ima pred sobom Isusov život i cilja na oblikovanje svoga života prema njegovu uzoru.

U Crkvi se danas često govori o potrebi obraćenja srca. Što se pod tim zapravo podrazumijeva?

Obraćenje je okretanje životnoga smjera. Obraćenje srca je usmjeravanje srca prema Bogu. Mi, naime, možemo živjeti kao da Boga nema i naše srce može samo sebi tražiti što mu je važno i što ga ispunja. Korizma je vrijeme kada usmjerenost svoga života i nagnuća svoga srca propitujem u svjetlu Božje riječi i Božje volje. Ljudsko je srce središte i u njemu se događaju najvažnije životne odluke. Iz njega izlazi sve dobro, ali i sve loše. Isus je govorio da sve nečistoće koje onečišćuju svijet i naše odnose izlaze iz srca. Popis nečistoća koje se rađaju u našem srcu je prilično dug. Jeremija je govorio kako je ljudsko srce podmuklo. I jedno i drugo znamo na samima sebi. Iz našega srca izlaze podlosti kojima drugima zagorčavamo život, a zbog naklonosti našega srca donosimo loše odluke zbog kojih se kasnije kajemo. Obraćenje srca je onda odluka uređivanja svoga srca prema Božjoj riječi.

Korizma je označena i kao razdoblje osobnoga „odlaska u pustinju“. Što bi to konkretno značilo za čovjeka današnjice?

Mi na Zapadu ne znamo što je pustinja. Imamo samo neke predodžbe koje nam olakšavaju razumjeti kako nam je bolje nego drugima. Pustinja je izloženost krajnostima: vrućini i hladnoći, jakom danjem svjetlu i tamnoj noći, oskudicama raznih vrsta. U pustinji preživljavaju samo oni koji su u stanju prilagođavati se krajnostima i njihovim naglim promjenama. Ako pogledate kakav je život u pustinji, otkrit ćete da je bodljikav i otrovan. Iz ovog se da naslutiti što bi značilo ići u pustinju. Izložiti se elementima, krajnostima i svesti život na ono najelementarnije. To nam je svima potrebno s vremena na vrijeme. Posebno nama koji živimo u društvu blagostanja. Preživljava se s puno manje od onoga što mi imamo u vrijeme oskudice. Naš život je ugušen od viška stvari, informacija, kontakata, potreba. Za mnogo se brinemo, a ono malo što je potrebno nikako da dobije vrijeme i prostor pa da zaživi. Zato nam je potrebna pustinja. To bi konkretno moglo značiti: na neko vrijeme, na dan, dva ili tjedan, ako nam je već nezamislivo na 40 dana, pogasiti sve što nam odvlači pozornost. Mobitele, telefone, računala, televizore i sl. Ostaviti po strani sva svakodnevna društva, sve novine ili štivo kojim bih mogao popuniti prazninu koja nastane kada se odvojim i osamim. Uzeti minimum elementarne hrane i vode sa sobom i suočiti se s Bogom, njegovom riječi u tišini i osami. Ovo zvuči sasvim jednostavno, ali je iznimno teško. Malo ljudi može izdržati ovakvu pustinju. Ostati budan, trijezan i otvorenog uha za Božju riječ, a odvojen od svega ostaloga. Ipak, čak je i pokušaj koji ne uspije vrijedan truda. Otkrije nam koliku buku nosimo u sebi i koliko suvišne prtljage ima u našem umu i našem srcu. Pustinja je ljekovita i vrlo rječita onomu tko je kuša. Štoviše, mislim da je za spoznaju samoga sebe potrebno ići u pustinju kao što je to učinio Isus. Odvojiti se od svih i od svega i ući u odnos s Bogom. No, valja znati da se odlaskom u pustinju ne susreće najprije niti samo Boga. U našu se pustinju ubrzo na vrlo sugestivne načine umiješa i vrag. To je Isusovo iskustvo i to je iskustvo svakog tko ide za njim.

Postoji li opasnost banaliziranja korizme, poglavito u svjetlu predstavljanja njezina sadržaja kroz medijsku površnost i senzacionalizam?

Ne samo da postoji opasnost banaliziranja korizme kroz medijske filtre, nego je nju gotovo nemoguće izbjeći u medijima. Čak je i naš razgovor o korizmi daleko od korizme i njezinih zahtjeva. Dočim se približi korizma, evo nam napisa i kamera koji počinju brbljati o tom što će tko činiti u korizmi i čega će se tko odreći. Ta buka služi samo taštini koja svoja dobra djela nastoji učiniti što boljim ukrasom vlastitog ega koji i korizmu koristi za svoj rast i svoje nadmetanje s drugim i sličnim egom. Tko se ozbiljno odluči na discipliniranje svoga života, ne ide u medije. Nećemo u medijima naći ljude koji prolaze kroz svoju pustinju. Najvažnije se stvari ne događaju na pozornicama svijeta. Najvažnije se stvari događaju daleko od očiju javnosti. Najvažnije se odluke donose u tišini i samoći i do najvažnijih se uvida ne dolazi pred kamerama.

Što je prema Vašem mišljenju nužno za ozbiljan pristup korizmenom vremenu u duhu crkvene tradicije?

Praksa. Vrlo konkretni način života. Post. Mijenjati svoj odnos prema hrani i svome tijelu. Svesti hranu i piće na elementarno. Živjeti neko vrijeme svjesno bez hrane. Iskusiti kako se mijenja pogled na tijelo i svijet kada se tijelo očisti od hrane i otrova koje u naše tijelo ulaze s njom. Pokora. Mijenjati svoj odnos prema svojim prošlim grijesima. Okajati pogreške i nepravde. Tražiti oproštenje od ljudi koji me pamte po zloći pa nakon toga od Boga zatražiti milosrđe za svoje krive odluke i nanesene povrede. Opraštati onima koji su me uvrijedili. Prije nego se promijene i zatraže oproštenje. Milostinja. Mijenjati svoj pogled prema drugima, tražeći komu mogu život učiniti lakšim. Dopustiti da se Božje milosrđe posluži mojim džepom i mojim vremenom. Imati u svome srcu mjesta za drugoga, nepozvanoga, nepoznatog. Imati u svom kalendaru vremena za tuđinca i prosjaka, za udovicu i umirovljenika.

Premda post neminovno nosi dimenziju odricanja, je li ga moguće pozitivno povezati sa slobodom?

Pa kako uopće biti slobodan ako se nisam u stanju odricati? Sloboda je nutarnje stanje nenavezanosti. Sloboda se i postiže tako da se driješim od navezanosti. Na tvari, stvari, odnose, mišljenja. Biti slobodan znači biti u stanju misliti svojom glavom. A za to je potrebno imati vremena, biti u dodiru s Onim iznad mene. Slobodan je netko kime ne gospodare emocije. Kako to postići ako nisam u stanju vladati svojim reakcijama? Kako steći odmak od uvjetovanosti emotivnih stanja ako se nisam izborio za slobodu koja umije razumijevati svijet kroz emotivne pokrete vlastite nutrine? Sloboda je izboreno stanje neuvjetovanosti drugima, njihovim sudovima ili emotivnim pritiscima. Sloboda je moći biti ono što sam razumio da je dobro i istinito, da je Božja volja. Do tog se nutarnjega stanja ne dolazi bez odricanja, truda i rada. 


Razgovarala: Josipa Prskalo 
Katolički tjednik

 

PREPORUČI
Radio Marija BiH

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    29. ožujak 2017.

    Papa: tutti siamo fratelli, e dove c’è fratellanza c’è pace

Sljedeca
 
Glas Pape i Crkve u dijalogu sa svijetom

Copyright © 1996-2017 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: