Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

19. studeni 2017.

Intervju

Dr. Albert Bing

Dr. Albert Bing

Sarajevo, 22. veljača 2017.

Dr. Albert Bing, povjesničar na Hrvatskom institutu za povijest

Referendumski upit bio je akt neprimjeren dramatičnosti u kome se nalazila BiH

U mjesecu ožujku navršava se 25 godina od referenduma za neovisnost BiH na kojemu su građani tadašnje SR BiH odlučili izaći iz krnje Jugoslavije. Za neovisnost su glasali Bošnjaci (tada Muslimani) i Hrvati, dok je veći dio srpskog naroda bio protiv. Upravo je okrugla obljetnica bila povod za intervju s dr. Albertom Bingom, povjesničarom na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu...

Dr. Bing rođen je 1956. u Novom Sadu. Osnovnu školu, gimnaziju i fakultet završio je u Zagrebu. Doktorirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Osim toga, studirao je ekonomiju (apsolvent poslijediplomskog studija) te završio četverogodišnji studij filozofije. Od 1992. do 1995. bio je prvi predsjednik hrvatskog ogranka Međunarodne organizacije za ljudska prava. U tom je razdoblju radio na prihvaćanju žrtava rata iz BiH te na dostavi humanitarne pomoći u BiH (Bijeli put Slobodana Langa)... Kao povjesničar bavio se mnogim temama suvremene hrvatske i regionalne povijesti, uključujući međunarodne aspekte raspada jugoslavenske države i uspostave nove geopolitičke arhitekture u regiji. Član je Organizacije američkih povjesničara i međunarodni urednik za Hrvatsku Časopisa američke povijesti...

Poštovani dr. Bing, referendum o neovisnosti BiH upriličen je 29. veljače i 1. ožujka 1992. Glasalo je ukupno 2 073 568 glasača (63.6%), a 99.7% bilo je za neovisnost, dok je samo 0.3% bilo protiv. Može li se komentirati u kakvom ozračju BiH dočekuje četvrt stoljeća svoje neovisnosti?

Poznata je činjenica da su okolnosti održavanja referenduma u BiH 1992. bile više negoli dramatične, posebice zbog prilika u susjednoj Hrvatskoj i neprikrivenih prijetnji iz Srbije. Unatoč međunarodnog priznanja i dolaska UNPROFOR-a, u vrijeme održavanja referenduma gotovo trećina Hrvatske praktično je okupirana. Za Hrvatsku je to bilo razdoblje konsolidacije nakon rata 1991., a za Srbe prijelazno razdoblje u ostvarenju povezivanja „svih srpskih teritorija“ (u Hrvatskoj se i uz prisutnost snaga UN-a u takozvanim UNPA zonama nastavljalo etničko čišćenje ne-Srba i povezivanje okupiranih područja sa Srbijom). Riječ je, dakle, samo o kratkom predahu i odgađanju neminovnog sraza nepomirljivih nacionalnih politika, što dakako nije bilo „nevidljivo“ i bez posljedica u BiH.

Tako je, primjerice, u kolovozu 1991. u Vitezu tiskan rad lokalnog profesora Ante Valente pod naslovom Podjela Bosne i borba za cjelovitost u kome se kirurški precizno navodi da ukoliko „svi budu insistirali na svojim neostvarljivim željama, onda je to građanski rat“.

Kada pak govorimo o nekom prošlom događaju, čije reperkusije živimo, aktualna perspektiva često više govori o nama (i našim sadašnjim preokupacijama) negoli o samom događaju na koji se referiramo. Ako u traženju kauzaliteta zadiremo u još „živu“ prošlost (nije li svaka perspektiva zapravo retrospektiva?) povežimo bosanskohercegovački referendum iz 1992. s njegovim epilogom, s rezultatom raspleta nakon više od tri godine krvavog rata. Uoči izbora u BiH, u rujnu 1996., kojima se željelo vratiti građanski život u ratom opustošenu zemlju nepunu godinu nakon postizanja Daytonskog mirovnog sporazuma, jedan od najzaslužnijih pojedinaca za okončanje sukoba u BiH - američki diplomat Richard Holbrooke izjavio je sljedeće: „Pretpostavimo da izbori budu slobodni i pošteni, a da se oni izabrani pokažu rasistima, fašistima i, separatistima, koji se javno protive miru i reintegraciji. To je dilema.“ Jedan od danas najutjecajnijih analitičara međunarodne politike Fareed Zakaria pojave u kojima „demokratski izabrani režimi – često ponovo izabrani ili potvrđeni putem referenduma – rutinski ignoriraju ustavna ograničenja njihove moći i lišavajući svoje građane temeljnih prava i sloboda“ naziva neliberalnim demokracijama (legendarni poljski povjesničar i novinar Adam Michnick takvo stanje u postkomunističkim državama nazivao je još 1991. „demokraturom“). Čini mi se da je ocjena Hoolbroka i Zakarie o BiH u određenoj mjeri aktualna još i danas. Povijesno gledajući, neupitno je da današnje države, bez obzira na globalizaciju i integracije, svoju slobodu ostvaruju posredstvom nacionalnih interesa. Isto tako nisu zanemariva upozorenja poput zapažanja Pascala Brucknera kako pravo narodnog samoodređenja ne smije biti iznad prava čovjeka.

Političari SDS-a nisu željeli referendum ni izlazak iz krnje Jugoslavije, političari SDA su željeli neovisnost BiH bez uvjeta, dok su predstavnici HDZ-a željeli neovisnost, ali i nacionalna područja (kantone). Je li bilo moguće u postkomunističkoj zemlji u kojoj se zvecka oružjem istovremeno zadovoljiti političke predstavnike sva tri konstitutivna naroda?

Vaše pitanje podsjetilo me na jedan novinski prilog iz sredine 1994. kada se tragom optimističnog vala nakon Washingtonskih sporazuma najavljivao uzlet BiH iz pepela. Novinar Slobodne Dalmacije Danko Plevnik tada je konstatirao „kako na terenu BiH postoje četiri države što na dolasku, što na odlasku: bivša međunarodno priznata BiH, sadašnja prijelazna 'Herceg-Bosna', sadašnja nepriznata 'Republika Srpska' i proglašena bošnjačko-hrvatska Federacija BiH. Sasvim dostatno za nove vatre, nove pepele i nove fenikse.“

U tom smislu – „vječne bosanskohercegovačke mijene“, nameće se stanovita sličnost s današnjim stanjem u BiH. Dok god će pripadnici bilo koje političke elite u BiH otvoreno ili prikriveno zagovarati ekskluzivnu nacionalnu državnost umjesto fokusiranja na ekonomske i socijalne probleme, tinjat će potencija novih sukoba.  

Osim što je referendum bio specifičan po činjenici da se organizira dva dana te na prijestupnu godinu, ostalo je zabilježeno kako ga je bojkotirao gotovo čitav srpski narod te nekoliko općina sa srpskom većinom. Mnogi srpski političari osporavaju validnost takvog referenduma... Jesu li ti prigovori pravno valjani i kako to komentirate?

U vrijeme održavanja referenduma u BiH bosanskohercegovački Srbi i Hrvati su bez sumnje bili pod snažnim utjecajem politika Srbije i Hrvatske; činjenica da su se hrvatski birači zajedno s Muslimanima-Bošnjacima izjasnili za samostalnu BiH prije svega govori o koordinaciji Hrvatske zajednice Herceg Bosne (formirane 18. studenoga 1991.) sa Zagrebom. Iako Tuđman nikada nije krio aspiracije prema BiH (jasno ih je naznačio već u predizbornoj kampanji 1990.), njegova je politika u velikoj mjeri ovisila od držanja Zapada. Samo međunarodno priznanje Hrvatska je stekla uz uvjet poštivanja tzv. avnojevskih republičkih granica; uz to, svako otvoreno osporavanje integriteta BiH izravno bi kompromitiralo i ugrozilo hrvatska nastojanja oko reintegracije vlastitih okupiranih područja.

Što se tiče srpske politike, ona je dosljedno nastavila s politikom opstrukcije bilo koje političke opcije koja nije bila u funkciji pretvaranja što većeg područja bivše Jugoslavije u Veliku Srbiju. Miloševićeva homogenizacija srpskog naroda i „događanje naroda“ s kraja osamdesetih, u vrijeme bosanskohercegovačkog referenduma 1992. poprimaju jasne konture srpskih zahtjeva – negdašnjeg sukcesora Otomanskog Carstva – koji traži svoj ratni plijen u novim vremenima previranja.

Bojkotiranje republičkog referenduma na proljeće 1992. od strane većeg dijela Srba u BiH samo je jedna od manifestacija te politike, odnosno korak prema izravnom „obračunu“ – u ime već viđenog „spašavanja ugroženog srpstva“ – koji je uskoro uslijedio.

Referendumsko pitanje glasilo je: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“ Jesu li danas konstitutivni narodi u BiH ravnopravni?

Svojom općenitom i ispraznom retorikom o načelnim pitanjima „suverenosti“ i „nezavisnosti“ te „ravnopravnosti naroda“, bh. referendumski upit iz 1992. bio je „pucanj u prazno“; akt neprimjeren dramatičnosti položaja u kome se nalazila tadašnja BiH. Ubrzo nakon idilične najave političkih smjernica – iza kojih nije stala niti jedna svjetska sila već apstraktna „međunarodna zajednica“ – otpočeo je sukob koji će svoju kulminaciju doživjeti u Srebrenici. Sama ideja o referendumu za neovisnost Bosne i Hercegovine bila je skrojena na preporuku Arbitražne komisije međunarodne konferencije o Jugoslaviji i trebala je, prije svega, legitimirati tobožnju politiku prevencije eskalacije sukoba (prelijevanje rata iz Hrvatske u BiH) koja se već na primjeru Hrvatske pokazala apsolutnom pogreškom. Na kraju, o BiH se odlučivalo svugdje osim u njoj samoj. I sama Daytonska BiH dizajnirana je kao politički projekt demokratizacije Bosne i „rekonstrukcija društva“ (C. Bildt) u režiji međunarodne zajednice. Zaključak analitičara koji su pratili tijek provedbe Daytona tijekom mandata Visokih predstavnika MZ-a Carla Bildta, Carlosa Westendorpa i Wolfganga Petricsha do 2000. godine bio je poražavajući: „Nakon četverogodišnjeg razdoblja implementacije Daytona Bosna je udaljenija od demokracije negoli je bila u bilo kome trenutku nakon rata. Bosanska država i institutski entiteti postoje uglavnom na papiru, a pripremama političkih smjernica i njihovom implementacijom upravljaju strane agencije.“ Što se bitno promijenilo do danas? Recentni neodređeni komentari Dodikova referenduma od strane aktualnog Visokog predstavnika Valentina Inzka ukazuju na zamor međunarodne zajednice bosanskohercegovačkim kontroverzama.

Pitanje ravnopravnosti konstitutivnih naroda i građana BiH složena su tema o kojoj se može raspravljati na različite načine. Elaboriranje bilo koje teze znatno bi premašilo okvire ovoga prostora. Ipak, ako me pitate za mišljenje, čini mi se da se jednakost – a time i „ravnopravnost“ velikog broja žitelja BiH danas prije svega očituje u neimaštini, nesigurnosti i neizvjesnosti. Nepotizam, korupcija, apsolutna dominacija politike i ideologije nad ekonomijom i pitanjima socijalne stratifikacije, nisu zdrava društvena podloga za ozbiljne razgovore o ravnopravnosti bilo koje vrste već plodno tlo za manipulaciju svake vrste. Dakako, te pojave nisu ekskluzivnost bosanskohercegovačkog prostora. No, one tu imaju posebnu težinu s obzirom na specifičnosti BiH koje se očituju u potencijalu – već viđenih – političkih manipulacija nacionalnom problematikom nauštrb socijalnih pitanja. 


Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Željko Ivković
Katolički tjednik
PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    17. studeni 2017.

    Il Papa: pensare alla morte come all’incontro con Dio

Sljedeca
 
Nedjelja - Portal Katoličkog tjednika

Copyright © 1996-2017 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: