Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

30. ožujak 2017.

Iz katoličkog tiska

Katolički tjednik br. 7

Katolički tjednik br. 7

Sarajevo, 15. veljača 2017.

Katolički tjednik

Crkva i vojska

Na pitanje što bi želio za svoju djecu i što mu je najvažniji zadatak, svaki će roditelj odgovoriti: da ih izvede na pravi put.Taj „pravi put“ utkan je u čovjekov instinkt i samo ga razvratnost života i osobno koračanje krivim putem mogu zatamniti i dovesti do toga da se on ne trudi oko svoga potomstva. Na tom tragu središte zauzimanja jest kućni odgoj. To su, dakako, temeljne odrednice kulture i lijepoga vladanja koje poslije u bitnomu određuju osobu i teško da se ičim mogu nadomjestiti. No, unatoč svekolikom roditeljskom zalaganju glede toga, uvijek postoji opasnost da djeca skrenu u pogrešnom pravcu. Razlog tomu leži u činjenici da život nudi mnogobrojne i raznovrsne „odgojitelje“ kao što su: ulica, mass-mediji, radno mjesto... Stoga će čestiti roditelji uz sve osobne napore i poučavanje, neizostavno uključiti i molitvu Bogu da svojom milošću prati njihovu djecu. Božji „odgovor“ nerijetko dolazi u obliku školskoga odgojno-obrazovnog sustava i svekolikog crkvenog zauzimanja. Osim ovoga, nekoć su roditelji čvrsto držali da će i odsluženje vojnog roka pomoći od njihova sina „napraviti čovjeka“. Danas više vojnička služba nije obvezatna za sve muškarce, ali se u hrvatskom javnom prostoru ponovno o njoj vode polemike.

Gledano iz perspektive Crkve, jasno se mora istaknuti da je ona protiv bilo kakve militarizacije, a poglavito rata. I premda Biblija donosi različite prikaze ratnoga stradanja, ipak je poruka usredotočena na osobnu izgradnju čovjeka. Poznato je da starozavjetna literatura, prateći povijest odrastanja izabranog naroda, donosi opise vojnih pohoda, a navodi i odredbe koje se tiču vojničke službe. Novozavjetni pak spisi, vjerni Isusovu temeljnom zakonu ljubavi koji svoj najradikalniji izričaj ima u nalogu ljubavi i prema neprijateljima (usp. Mt 5,44), nemaju toga, ali također koriste vojničku terminologiju. Tako se često spominje borba na koju su krštenici pozvani. Riječ je, dakako, o vojevanju protiv grijeha koje treba biti do „krvi“ (usp. Heb 12,4). Sv. Pavao to zorno objašnjava Efežanima te kaže: „Nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima“ (Ef 6,12). Načini i sredstva u toj borbi su: opasati bedra istinom; obući oklop pravednosti, potpasati noge spremnošću za evanđelje mira; imati uza se štit vjere kojim se mogu ugasiti ognjene strijele Zloga te uzeti kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju (usp. Ef 6,14-17).

Stoga, iako trajno opredijeljena za mir, Crkva nije protiv odgoja za: disciplinu, radne navike, odgovornost, stjecanje vještina koje nisu isključivo militarističkog obilježja... (Iskustvo toga mogu posvjedočiti oni koji su prošli četiri godine maloga sjemeništa.) To se u većoj ili manjoj mjeri uči u vojsci. Pri tome, individualizam kao korijen većine negativnosti u karakteru postmodernoga čovjeka, biva dobrano uzdrman. Mladi pojedinac nauči da se svijet ne okreće oko njega i da je život u prvome redu „timski sport“. Kada se svemu tomu doda domoljublje kao izraz zdrave svijesti o pripadnosti jednom narodu koji živi na jednom prostoru, onda je jasno da se vojnička služba ne može svesti na puko „ratovanje za tajkune“. Štoviše, da nema smisla to jedno s drugim povezivati.

U prilog tomu svjedoče činjenice da i visokorazvijene zemlje imaju obvezatan vojni rok. Među njima, na prvom mjestu je Švicarska u kojoj temeljna obuka traje od 18 do 21 tjedan, nakon čega slijede godišnji tri-tjedni seminari sve dok se ne napune dani predviđeni za službu u vojsci – najniži čin 260 dana. Zatim, tu su skandinavske zemlje: u Danskoj je obvezatna služba za sve sposobne muškarce od 18. do 27. godine i traje četiri mjeseca; u Finskoj, također, a traje najmanje pet i pol pa do 11 i pol mjeseci, ovisno za koji se vojnički rod odluče; a u Norveškoj je obvezatna vojna služba za žene i muškarce od 19. do 44. godine i to u trajanju od 19 mjeseci, premda se ne izdržava u tolikom obimu. Hrvatima je najbliže iskustvo Austrije gdje postoji obaveza vojne službe za sve vojno sposobne muškarce i traje šest mjeseci. Dozvoljen je priziv savjesti te se vojna služba može obaviti i civilno u trajanju devet mjeseci. Dakako, slučaj Izraela je specifičan, ali valja napomenuti kako su u toj zemlji vojnu službu dužni ispuniti i muškarci i žene nakon navršene 18. godine: muški u trajanju dvije godine i osam mjeseci, a žene dvije godine. Osim toga, sve do svoje četrdesete muškarci su obvezatni svake godine biti u rezervnom sastavu mjesec dana...

Zato hrvatska priča o ponovnom uvođenju vojne službe kojoj bi podlijegali svi sposobni muškarci itekako ima smisla, ali samo u onom obliku koji ne bi bio smijurija od nekih mjesec dana. Svetopisamska misao daje konačno obrazloženje: „Isprva se doduše čini da nijedno odgajanje nije radost, nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednosti. Zato uspravite ruke klonule i koljena klecava…“, (Heb 12,11-12).


Piše: Josip Vajdner
Katolički tjednik

PREPORUČI
Radio Marija BiH

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    29. ožujak 2017.

    Papa: tutti siamo fratelli, e dove c’è fratellanza c’è pace

Sljedeca
 
Glas Pape i Crkve u dijalogu sa svijetom

Copyright © 1996-2017 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: