Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

22. lipanj 2017.

Iz katoličkog tiska

Katolički tjednik br. 4

Katolički tjednik br. 4

Sarajevo, 25. siječanj 2017.

Katolički tjednik

Molitva za mir i „crtače granica“

Kada se s vremenske distance od dva desetljeća promotri poruku uobličenu u naslov zbornika radova u čast imenovanja vrhbosanskog nadbiskupa Vinka Puljića kardinalom, iz ljeta 1995., „Crtajte granice, ne precrtajte ljude“, razvidno je koliko je vizionarska. I, nažalost, još uvijek aktualna. Jer Bosna i Hercegovina se i danas susreće s „crtanjem granica“. Toliko puta ponovljeno, Daytonski sporazum zacementirao je nepravde počinjene u ratu te kao takav uvijek iznova rađa nezadovoljstvima i novim nečovještvima u jedinoj preostaloj – barem na papiru – multietničkoj državi na Balkanu. Stoga je jasno da, unatoč nesređenosti stanja na Kosovu te povremenim nemirima u Makedoniji, BiH predstavlja područje gdje je najlakše izazvati sukob. Odatle je neupitna opravdanost poziva i potrebe moliti za mir u ovoj zemlji. Na sjednici Svećeničkog vijeća Vrhbosanske nadbiskupije održanoj 16. listopada 2002. (Vrhbosna 4/2002, str. 388) spomenuto je da obilježavanje Dana mira u nadbiskupiji bude „25/26. siječnja“, tj. na zadnju nedjelju u prvom mjesecu. Događanja s kraja 2016. i početka 2017. upućuju da bi među molitve vjernika svake nedjelje valjalo dodati zazive: za mir – koji je plod pravde – u ovoj zemlji i za mudrost političkom vodstvu kako svojim postupcima i izjavama ne bi stvarali „ratno stanje“ među i onako isprepadanim narodima.
 
Političke borbe legitimna su sastavnica demokratskih procesa, međutim u ozračju „lako zapaljivoga uma“ dobrano se mora voditi računa što se i na koji način govori. A upravo to mnogi političari u BiH imaju zadnje na pameti te su, zarad svojih interesa, spremni prizivati neke nove oružane sukobe. Ono što se pak Hrvatima u ovoj zemlji, u aktualnom trenutku – uz postojeće izazove – najgore može dogoditi jest „rasipanje“ i međusobno prepucavanje u javnosti o važnim temama, umjesto ozbiljnoga unutarnacionalnoga dijaloga. No, upravo takvoga razgovora nema! Nitko nije kadar i(li) voljan okupiti na jedno mjesto predstavnike svih područja gdje žive Hrvati i predstavnike svih struktura koje su ovom narodu bitne. Tijekom jedne godine organizirat će se okrugli stolovi, tribine, konferencije i simpoziji o svemu i svačemu, samo o ovomu ne. A bez jednoga takvoga dijaloga postoji realna opasnost ponovnoga crtanja granica koje će radi neke, krležijanski rečeno, „kote trista trinaest“ (usp. Bitka kod Bistrice Lesne u Hrvatski bog Mars) olako otpisivati ljude.
 
Za razliku od Srpske Pravoslavne Crkve koja, nažalost, nije smogla snage značajnije dići glas protiv velikosrpske politike osvajanja teritorija te je i ona praktično otpisala ono što nije bilo u granicama političkih zamisli, Katolička Crkva u BiH ipak je stala uz običnoga čovjeka ne pristajući na logiku „otpisivanja“. Je li to donijelo kakve koristi? Zasigurno, da su kojim slučajem biskupi Vinko Puljić i Franjo Komarica 1990-ih napustili svoja sjedišta u Sarajevu, odnosno Banjoj Luci, ili pak Ratko Perić u Mostaru, to bi bila ne samo simbolična, nego i stvarna poruka vjerujućem puku što treba činiti. S obzirom na značaj grada, osobito se sarajevskom nadbiskupu predbacuje da je u jeku rata ostao služiti kao ikebana Aliji Izetbegoviću. Očito je i on, prema „crtačima granica“ koji se diče svojim domoljubljem i hrvatstvom, trebao poput pravoslavnoga vladike pobjeći u neki gradić pod kontrolom hrvatskih snaga te ga preimenovati u Hrvatinje – kako je Foča kao novo vladikino sjedište svojedobno preimenovana u Srbinje. No, Katoličkoj Crkvi su više od ideologija važni ljudi. Stoga je u  Sarajevu, prema crkvenim statistikama iz blagoslova obitelji na kraju 2015. bilo 11 357 katolika Hrvata, što predstavlja 39,03 prijeratnoga (1991.) hrvatskoga puka. (Uz ovo, valja spomenuti da popis stanovništva iz 2013. kaže kako u pet sarajevskih općina živi 16 634 Hrvata.) A oni su ostali ne zbog neke politike, nego zato što je to njihovo: i u gruntu, i u katastru i, poglavito, u srcu! I bez obzira koliko i kakvih ljudi došlo u Grad pod Trebevićem, Hrvati će u njemu biti svoji na svome, a Katolička Crkva tu imati svoje sjedište.
 
Da bi se stvorilo ozračje pravednoga mira, biskupi BK BiH su odmah po potpisivanju Daytonskog sporazuma, u više navrata ukazivali na njegovu buduću pogubnost te su 29. listopada 2005. dali svoj prijedlog mogućeg uređenja države pod naslovom BiH – izvor nestabilnosti i prijetnja miru, ili buduća članica EU-a. No, očito da mnogim „lovcima u mutnom“ nije do mira nego do vlastitoga probitka, pri čemu zadržavanje statusa quo izgleda najpovoljnije. Ipak, razvidno je kako je „opruga“ ovakvoga stanja razvučena do krajnjih granica te je nužno tražiti nova rješenja. Odgovornost, u različitom stupnju i obimu, leži na svima. Stoga uz mir valja moliti i za mudrost, čovjekoljubivost i pravičnost onih koji budu crtali karte – da ne donose nemir i precrtaju ljude. 


Piše: Josip Vajdner
Katolički tjednik
PREPORUČI
Radio Marija BiH

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    21. lipanj 2017.

    Papa: bene campagna “Ero straniero” per legge migratoria

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2017 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: