Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

25. svibanj 2017.

Pod povećalom

Vlč. Josip Vajdner

Vlč. Josip Vajdner

Sarajevo, 23. siječanj 2017.

Osvrt vlč. Josipa Vajdnera na tekst gosp. Nine Raspudića: Zašto je čudno što Srbi srbuju u Srpskoj?

Ne budimo službenici civilizacije smetlišta u hrvatskoj kabanici

Ono što se Hrvatima u Bosni i Hercegovini, u aktualnom trenutku - uz postojeće izazove - najgore može dogoditi jest "rasipanje" i međusobno prepucavanje u javnosti o važnim temama, umjesto ozbiljnoga unutarnacionalnoga dijaloga. To samo unosi dodatnu smutnju među i onako rastrgani narod i u načelu ne koristi ničemu osim samopromociji pojedinaca. No, da stvari ne bi još gore "zamutile Bosnu" nekada je ipak nužno reagirati. Takva situacija stvorena je i nakon teksta gosp. Nine Raspudića: Zašto je čudno što Srbi srbuju u Srpskoj? koji se u elektronskom obliku pojavio na portalima (Večernji.hr) 13. siječnja 2017.

Ono što je kao uvodnu napomenu važno istaknuti, a što oni koji redovitije i duže vrijeme prate medije u Hrvatskoj znaju, jest da je gosp. Raspudić svojim kolumnama nerijetko bio jedan od rijetkih glasova zdravog domoljublja u moru mentalnog boljševizma i neskrivenoga antikatoličanstva u Lijepoj našoj. Stoga mu se moglo i prešutjeti nekolicinu, blago rečeno, čudnih razmišljanja o situacijama ili pojavama u BiH (poput onoga Hoće li se papi Franji u BiH najviše obradovati Srbi?). S obzirom na to da se njegovi tekstovi rado čitaju među domoljubnim i rodoljubnim dijelom Hrvata s obje strane granice, nužno je reagirati upravo onda kada umjesto da rode "grožđem ljubavi" prema svome narodu, izrode se u "vinjagu" smutljive ispraznosti. Upravo to je, nažalost, slučaj s navedenim uratkom.

Izlomljena priča

Gosp. Raspudić na početku svoga razmišljanja jasno definira odnose u BiH, počevši od tematike obilježavanja Dana RS-a. Dosta precizno ukazuje na odnose između Bošnjaka i Srba te ulogu međunarodne zajednice. Zatim u svojevrsni paralelu postavlja hrvatsku i srpsku politiku prema BiH i to kroz činjenicu opstanka i međunarodnoga zakonskoga utemeljenja Republike Srpske i utapanja Herceg-Bosne u Federaciju BiH. I to su naprosto fakti... koje većina Hrvata, osobito u Bosni, osjeća kao žrtvu koju su podnijeli u posljednjem ratu, a za koju su u načelu dobili samo prezir od hrvatske politike.

No, onda gosp. Raspudić prelama priču i nagovještava ono što će se otkriti kao bit teksta.

"Čudi i što srpski vladika, unatoč tome što mu je otišao narod, nije ostao u Sarajevu statirati Aliji Izetbegoviću u predstavi 'multietničko, tolerantno Sarajevo kao prijestolnica građanske BiH' za koju se borilo i par tisuća mudžahedina u odredu El-Mujahid."

Na istom tragu nastavlja, ali ovaj put vraćajući se na komparaciju Beograd - Zagreb u odnosu prema sunarodnjacima u BiH. Situaciju koju opisuje točno detektira te ukazuje na jadnost politike Stipe Mesića i, Bošnjacima ulizujućeg, odbacivanja Hrvata u BiH te prešućivanja njihova obespravljivanja koje se očitovalo i kroz izbor Željka Komšića za "hrvatskog člana" Predsjedništva BiH.

Zatim, autor s pravom kritizira i nekulturne "pjesmice" novinara Senada Hadžifejzovića na račun predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović i naravski pita zašto se dotičnomu tim povodom daje prostor na državnoj televiziji (Nedjeljom u 2).

Međutim, onda slijedi stvarni nastavak u meritum stvari kako ih on vidi.

"Čuđenje i nevjericu izaziva i to što patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej dolazi u Banjaluku na proslavu Dana Republike Srpske i govori sljedeće: 'Mnogi škrguću zubima na RS, ali uzalud je to, ako je Gospod blagoslovio narod i one koji su je stvarali. Ova Republika je postavljena na onome što je vječno i neprolazno i to Gospod podupire svojim prstom, a tome se nikakva sila ne može oduprijeti'."

I onda više nema povratka nego u istom tonu nastavlja do kraja.

"Iznenađujuće je da govori tako, umjesto da lijepo jednom u deset godina dođe samo u Sarajevo, održi liturgiju na stadionu Koševo na koji će pravoslavci u tisuću autobusa doći iz drugih dijelova BiH kako bi podržali privid multietničkog i višereligijskog Sarajeva, a onda se razišli kućama, kao što su smjerno učinili katolici u BiH nakon što ih je papa Franjo 'posjetio' kao treći papa koji nije nogom kročio među njih tamo gdje su doista opstali i žive."

Zatim, slijedi konačni rasplet u Raspudićevoj komparaciji Katoličke i Pravoslavne Crkve u odnosu na BiH.

"Ima li u Srpskoj pravoslavnoj crkvi dovoljno velikog vizionara da smisli takav utopijski, neprovediv i besmislen prijedlog novog društveno-pravnog uređenja BiH poput onog Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine prema kojem treba preustrojiti zemlju u četiri zemljopisne, multietničke regije u kojoj će Hrvati biti manjina u svakoj, a koji nitko nikada nije uzeo u razmatranje jer nije jasno zašto bi Srbi odustali od RS-a, a Hrvati od postojećih kantona kao zadnje slamke spasa?"

Potom samo u priču dodaje spomenutoga Hadžifejzovića kao "strašilo" u tekstu. "Na priču o federalizaciji, Hadžifejzovići sada mogu reći – evo biskupi imaju bolji prijedlog. A budući da od njegove primjene kao ni od ukidanja RS-a nema ništa, ostaje status quo, što znači curenje Hrvata i tamo gdje su opstali i obranili se", navodi gosp. Raspudić te zaključuje: "Čini se da se neki iz Biskupske konferencije BiH neće smiriti dok Hrvati ne postanu jednako neravnopravni na cijelom prostoru BiH."

A predstavnik tih neki, prema tekstu, jest "don Ivo Tomašević glavni tajnik Biskupske konferencije BiH" koji je gostovao u emisiji kod Hadžifejzovića... Završetak uratka gosp. Raspudića ponovno je u stilu povratka na početak i ne tretira sržnu temu.

I u gruntu, i u katastru, i u srcu

Iz raspakiranoga teksta vidljivo je zašto nešto što liči na istinu može napraviti više štete nego ono što je očita laž i zašto naizgled rodoljublje može unijeti više smutnje nego otvoreni suprotstavljeni nacionalizam.

Najprije, jasno je da sržna poruka ide na adresu Katoličke Crkve u BiH, ili preciznije, Vrhbosanske nadbiskupije, jer je njezin "vladika ostao statirati Aliji Izetbegoviću u predstavi 'multietničko, tolerantno Sarajevo...'".

S obzirom da je tako, neminovno je upitati: A što je taj "vladika" - u konkretnom slučaju Vinko Puljić - trebao učiniti? Ostaviti svoje stado i otići negdje na teritorij druge biskupije pa biti podstanar ili izbjeglički premjestiti svoje sjedište u neki od manjih gradova na teritoriju svoje nadbiskupije u kojem jesu Hrvati većina, ali ih ima manje nego u Sarajevu? I kako može uopće statirati netko tko je "svoj na svome"? Kako je moguće da jedan domoljub "pomnoži s nulom" 11 357 katolika Hrvata koliko ih je na kraju 2015., prema popisu iz blagoslova obitelji, živjelo u Sarajevu? Točno je da je, prema istim statistikama, iz Grada podno Trebevića, na ovaj ili onaj način otišlo 61,97% prijeratnoga (1991.) hrvatskoga puka, no što ćemo, onda, s preostalih 39,03 %? (Uz ovo, valja spomenuti da popis stanovništva iz 2013. kaže kako u pet sarajevskih općina živi 16 634 Hrvata.)

Nadbiskup Puljić je ostao, kao i svi ovi katolici Hrvati, ne zbog predstave "multietničkoga grada", nego zato što je to njihovo: i u gruntu, i u katastru i, poglavito, u srcu!

O njihovoj prisutnosti tu svjedoče ne samo grobovi njihovih predaka nego osam živih župa s 13 crkava - među kojima je i prvostolnica, a tu su i sjedišta: Apostolske nuncijature, Biskupske konferencije, Vrhbosanske metropolije i nadbiskupije, Vojnog ordinarijata, Franjevačke provincije Bosne Srebrene, triju od četiri ženske redovničke provincije sa svim njihovim ustanovama; zatim tri bogoslovije s dva visoka teološka učilišta, Katolički školski centar s tri škole, Franjevački međunarodni centar, Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II., Medijski centri Vrhbosanske nadbiskupije i Franjevačke provincije, franjevački samostani, isusovci, HKD Napredak, HKDD, Caritas, Kruh sv. Ante, četiri studentska doma za Hrvate, Radio Marija... A tek stanovi tisuća Hrvata koji tu žive i sve što oni posjeduju. Zar bi sve to trebali ostaviti i otići pa biti prosjaci? Što to gosp. Raspudić i njemu slični nude zauzvrat? Dakle, nije točno da su svi otišli. I još je važnije: bez obzira koliko u Sarajevo došlo Arapa, Sandžaklija, ljudi iz Istočne Bosne... i koga već ne, Hrvati će u ovome gradu biti svoji na svome, a ne statisti radi nekog privida!

Istina, to Sarajevo nije ono što je nekoć bilo kao što, nažalost, ni mnogi drugi gradovi u BiH to nisu. Okitilo se različitim javašlukom, primitivizmom i lopovlukom; tolerantnost nije približna onoj prijeratnoj, ali još uvijek većina ljudi spremna je njegovati suživot na način kako to može biti paradigma za cijelu BiH.

Da je "vladika" Puljić napustio ovaj grad tijekom ili posije rata, istodobno bi otišao u ropotarnicu povijesti kao beznačajna osoba. No, ostao je i željom svetog Ivana Pavla II. - čiju 20. obljetnicu pohoda Sarajevu obilježavao ove godine 12. i 13. travnja - imenovan kardinalom Katoličke Crkve. Komu to malo govori, očito je da malo uopće o stvarnosti može kazati! 

"Glava kuće" i "ukućani"

Nažalost, Srbi su ponajviše (ali i ne samo zbog toga) zavedeni bezbožnom Karadžićevom politikom osvajanja teritorija napustili Sarajevo, koje je od 5. travnja 1992. do 29. veljače 1996. tj. 1.425 dana bilo pod opsadom srpskih snaga te kao takvo predstavlja najveći zatočenički logor u povijesti.

Ti prijeratni Srbi danas u svakom pogledu nedostaju ovomu gradu. U njemu, istina, djeluje nekoliko čestitih pravoslavnih svećenika koji se trude oko toga preostaloga stada. Međutim, simptomatično je da Sveti arhijerejski sabor SPC-a još uvijek nije imenovao dabrobosanskog mitropolita premda je posljednji - gosp. Nikolaj Mrđa preminuo 27. 10. 2015. Jesu li i oni jednostavno prihvatili politiku ograđenog teritorija te ono što nije Republika Srpska prestali smatrati svojim, valjalo bi njih pitati.

Katolička Crkva nije pristala da joj itko nametne kako joj njezine svetinje ne trebaju biti važne te stoga časna stolica vrhbosanskih nadbiskupa u Sarajevu - na koju je prvi put poslije obnove redovite crkvene hijerarhije, 15. siječnja prije točno 135 godina, sjeo sluga Božji Josip Stadler - nije upražnjena.

Dolazeći upravo u to sjedište dvojica rimskih prvosvećenika, Ivan Pavao II. i Franjo, pokazali su ispravnost odluke "ostati" nadbiskupa Vinka. Doći "glavi kuće" znači doći svim "ukućanima". Takvi su bili i posjeti katoličkih poglavara Sarajevu, uzmemo li u obzir da je Banja Luka 2003. izabrana zbog mjesta rođenja Ivana Merza kojega je Papa došao proglasiti blaženim, a i kao mjesto stradanja cijele jedne biskupije.

Također, važno je znati da Rimski prvosvećenik u neku pokrajnu Crkvu dolazi na poziv mjesnoga pastira. U tom smislu prigodom pohoda pape Franje biskup Ratko Perić jeizričito, u razgovoru za KTA kazao: „Kada bude pogodan čas, zasigurno ćemo uputiti poziv Svetom Ocu i moliti da nam dođe u Mostar.“

Dakle, pohod glavnom gradu BiH nije nikakvo "podržavanje privida multietničkog i višereligijskog Sarajeva", nego iskazivanje ljubavi cijelom - u provom redu katoličkom, a i ostalim narodima. Kamo sreće da Sveti Otac dođe na ideju provesti sedam dana u BiH. Zasigurno da bi malo tko bio sretniji od "domaćina" - Vinka i ostalih biskupa. Onda bismo ga mogli provesti po svim krajevima gdje Hrvati žive: i ondje gdje su u većini, kao i ondje gdje su ostali "ostatci ostataka". Međutim, oni koji se smatraju "ukućanima" trebali bi se istinski radovati što je došao u mjesto gdje je stolica njihove "glave". I to je načelo ne samo ekleziološke nego i rodoljubne naravi!  

Biskupi protiv "lovaca u mutnom"

Želeći dobro svome, a i ostalim narodima koji žive u BiH, biskupi BK BiH uputili su 29. listopada 2005. svoj prijedlog društveno-pravnoga uređenja ove države. Njega gosp. Raspudić naziva "utopijskim, neprovedivim i besmislenim" te navodi kako se neko slično "vizionarstvo" nije rodilo u SPC-u - što je, onda, valjda za Srbe dobro.

Ovdje je nužno ponoviti kako Katolička Crkva nije politička partija da bi rješavala politička pitanja, ali nije ni "maćeha" koju nije briga za narod.

Odmah po potpisivanju Daytonskog sporazuma, biskupi su u više navrata ukazivali na njegovu buduću pogubnost te onda prije 12 godina dali svoj prijedlog koji nije na tragu cementiranja nepravdi nego pokušaj trajnoga pravednoga rješenja i ispravaljanja u nebo vapijuće nepravde nanesene stotinama tisuća ljudi. No, očito da mnogim "lovcima u mutnom" nije do "mirne Bosne". Stav patrijarha Irineja o Republici Srpskoj kao "Bogom danoj stvarnosti" zapravo je, kao i ekskluzivno svojatanje Bosne iz pojedinih islamskih krugova, mitomansko tumačenje stvarnosti koje će kad tad pasti u vodu.

I stoga najblaže rečeno: nije pošteno ustvrditi da je sadašnji "status quo" rezultat neprovedivosti prijedloga biskupa BK BiH - jer se nadležni nisu udostojali pokušati realizirati - nego zamršenosti stvorene u Daytonu. Ona generira ponajprije lošu političku, pa zatim gospodarsku situaciju koja dovodi do "curenja Hrvata i tamo gdje su opstali i obranili se".

Odatle se ničim ne može opravdati rečenica da se "neki iz Biskupske konferencije BiH neće smiriti dok Hrvati ne postanu jednako neravnopravni na cijelom prostoru BiH". Premda i među svećenicima postoji nemalen broj političkih naivčina ipak su svi odreda - i dijecezanski i redovnički - nebrojeno puta pokazali što znači konkretno - na bosanskohercegovačkom kršu i blatu, ravnici i vrleti, gradu i selu - boriti se za ljudsko dostojanstvo i ravnopravnost čovjeka, a poglavito katolika Hrvata. Oni ne sjede u nekoj od zapadnih metropola i dociraju "što bi trebalo i kako bi trebalo" nego dijele svakodnevicu ovdašnjega puka.

A u tekstu spomenuti mons. Ivo Tomašević, osobno je kao tajnik nadbiskupa Vinka Puljića, obišao ovu mjesnu Crkvu uzduž i poprijeko, nerijetko se izlažući i životnim opasnostima, te ipak puno bolje poznaje situaciju nego gosp. Nino Raspudić i sva njegova "krivnja" jest što inzistira da se živoga čovjeka ne smije zakopavati u grob - kako je i ovdje tretirani tekst dao naslutiti.

Protiv kulture odbacivanja

Zaključno rečeno, ako je nakana gosp. Raspudića bila svojim tekstom potaknuti hrvatsku javnost i politiku na jedinstvo poput onoga kako ga očituju Srbi, onda bi dobro bilo da je u njega ugradio elemente istinskoga rodoljublja i domoljublja. Voljeti samo jedan dio naroda i jedan teritorij, a težiti jedinstvu i zajedništvu, zapravo je šizofreno rodoljublje i "po potrebi" domoljublje.

Budući da se hrvatski narod ponosi svojim katoličkim korijenima i u njega utkanom kulturom, nužno bi, onda, bilo da domoljubni novinari usvoje i katolička načela koja će izgrađivati civilizaciju života nasuprot bjelosvjetskoj - kako je papa Franjo naziva - civilizaciji odbacivanja tj. smetlišta. Stoga valja podcrtati, sa željom da autor tretiranoga teksta ne bude dionik toga: da svi oni koji makar jednoga čovjeka - a ne kamo li cijele zajednice i područja, pod bilo kojom parolom, budu odbacivali, nisu ništa drugo nego službenici civilizacije smetlišta u hrvatskoj kabanici. 


Josip Vajdner,
urednik Katoličkog tjednika

PREPORUČI
Radio Marija BiH

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    24. svibanj 2017.

    Il Papa: Dio cammina con noi e la Chiesa vive nella strada

Sljedeca
 
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2017 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: