Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

24. veljača 2017.

Pod povećalom

Split, 25. prosinac 2016.

Autorski tekst tajnika Tomaševića u dnevniku „Slobodna Dalmacija“ o unutarnjem uređenje Bosne i Hercegovine

Splitski dnevnik „Slobodna Dalmacija“ u svom broju od subote, 17. prosinca 2016. u rubrici „Pogled iznutra“ na objavila je autorski tekst generalnog tajnika Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. Ive Tomaševića u unutarnjem uređenju Bosne i Hercegovine pod naslovom: „Trebamo BiH bez entitetske podjele“. Tekst prenosimo u cijelosti:

Tijekom nedavnoga rata u Bosni i Hercegovini dogodile su se ogromne nepravde, a patili su više ili manje svi njezini stanovnici. Desetinama tisuća nasilno su oduzeti životi; tisuće ljudi prošli su kroz razne vrste mučenja; oko polovine stanovništva bilo je primorano napustiti svoja ognjišta i otići u neki drugi kraj ili napustiti zemlju i smještaj potražiti izvan Bosne i Hercegovine. U studenom 1995. godine, neposredno prije potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, nadbiskupa vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića, koji se tih dana nalazio u službenom pohodu u Rimu, nazvao je telefonski iz Daytona voditelj hrvatske pregovaračke delegacije iz BiH gospodin Krešimir Zubak te ga izvijestio da se pregovori privode kraju, ali da ih on neće potpisati jer bi najveći dio bosanske Posavine trebao pripasti entitetu Republike Srpske iako su odatle prognane desetine tisuća Hrvata katolika te porušene gotovo sve crkve i opustošeni brojni obiteljski domovi. Želio je, prije konačne odluke, čuti mišljenje kardinala Puljića. Unatoč pritiscima gospodin Zubak u Daytonu nije potpisao sporazum. Nije potpisao on, ali jest netko drugi koji, po svemu sudeći, nije bio ovlašten da to učini u ime hrvatskog naroda u BiH, a taj drugi predstavljao je one kojima nije bilo stalo do ispravljanja spomenutih nepravdi. Tu se pokazao raskorak između dvije političke linije unutar hrvatskog naroda u BiH – one kojoj je jedino stalo da ima mali dio BiH koji će biti isključivo pod njihovom kontrolom i koji će samo za sebe uzeti prava svih Hrvata u BiH, te one politike kojoj je želja ispravljanje nepravde nanesene vlastitom ali i svim drugim narodima i svim stanovnicima Bosne i Hercegovine.

Biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, 8. prosinca 1995. uputili su svoje otvoreno pismo potpisnicima i svjedocima Daytonskog sporazuma kojim pozdravljaju „zaustavljanje ovog agresorskog rata po ovom mirovnom sporazumu“, ali i izražavaju ozbiljnu sumnju „da na temelju ovako napravljenog mirovnog sporazuma može doista zavladati i potrajati tako poželjan pravedan mir“. Konstatiraju da je „proglašena cjelovita Bosna i Hercegovina ovim sporazumom podijeljena u dva entiteta“ te pitaju, „kakva je to pravda po kojoj se pola te zemlje daje trećinskom narodu te zemlje?“. Također pitaju, „tko može biti ovlašten da potpiše sporazum po kojem se prostori većinskog stanovništva bosanske Posavine prepuštaju vlasti manjinskog stanovništva?“. Konstatiraju da je „ovim sporazumom potvrđeno i ovlašteno etničko čišćenje i pravo jačega te u istu razinu stavljeni žrtva i agresor“. „Kao biskupi katoličkih vjernika, o čijoj se budućnosti također radi u ovom sporazumu s pravom očekujemo da se svi odgovorni faktori i institucije – međunarodni i domaći - koji su sudjelovali u kreiranju ovog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu, odlučno obvežu na ispravljanje nepravdi i ostvarenje što pravednijeg mira za sve miroljubive stanovnike ove zemlje“.

Malo po malo, hrabri svećenici, redovnici i redovnice, unatoč brojnim poteškoćama, vraćali su se u razorene župe i obnavljali crkve nastojeći pomoći ljudima oko povratka i obnove njihovih razorenih domova i ostvarenje oduzetih prava. Nisu bili osobito iznenađeni brojnim opstrukcijama ponajprije u entitetu Republika Srpska u kojem su mnogi predstavnici vlasti nastojali da se počinjene nepravde sakriju i nepravedno stanje „cementira“. Kada je riječ o katolicima, opstrukcije je bilo i u dijelovima entiteta Federacija BiH. S pravom se očekivala ne samo potpora nego i neumorno zauzimanje hrvatskih predstavnika vlasti u Bosni i Hercegovini na planu ispravljanja nepravde koliko god im je to moguće, a posebno u dijelovima tako očitog progona Hrvata katolika poput bosanske Posavine ili banjolučke regije. S pravom se također očekivalo da to zauzimanje bude na svakom planu: kroz institucije vlasti na svim razinama u BiH i na međunarodnoj razini, preko medija, kroz razne susrete itd. Međutim, to je gotovo u potpunosti izostalo, a crkveni predstavnici i malobrojni predstavnici prognanih prepušteni su uglavnom samima sebi.

„Ma, ljudi moji, pa je li to moguće, što je ovo“, pitali su se mnogi čudeći se reakcijama nemalog broja najviših hrvatskih predstavnika vlasti u BiH u danima nakon nedavnog uhićenja desetorice bivših pripadnika HVO-a u Orašju. Bilo je za očekivati da tada svi hrvatski predstavnici u vlasti svim snagama usmjere oči na potrebu ispravljanja brojnih nepravdi počinjenih tijekom rata u bosanskoj Posavini, u banjolučkoj regiji, ali i u cijelom entitetu Republike Srpske. Biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine već 4. studenog sa svog zasjedanja, između ostalog, poručili su: „Na području Bosanske Posavine, na kojem se tijekom rata zvjerski poubijane desetine ljudi, na stotine tisuća Hrvata katolika je prognano, do temelja razorena broja naselja i crkveni objekti, te se do današnjeg dana svim sredstvima sprječava povratak prognanih i izbjeglih... Biskupi smatraju svojom dužnošću podsjetiti da selektivnom pravdom i tako očito različitim mjerilima u korist jačih nije nikada i nigdje bilo moguće doći do istinskoga mira i pomirenja. Unatoč očite vladavine zakona jačega koji je potvrđen i samim daytonskim mirovnim sporazumom i njegovom provedbom ali, nažalost, i selektivnom primjenom zakona, pozivaju sve članove Crkve da se ne daju zaplašiti, nego da još odlučnije prionu uz ovu i našu zemlju Bosnu i Hercegovinu, te, uz Božju pomoć i suradnju svih njezinih stanovnika kojima je istinski stalo do njezine budućnosti, nastave davati doprinos kako bi i u njoj, čim prije, zavladali pravda i mir“.

Međutim, nemali broj najviših hrvatskih predstavnika vlasti u BiH u medijima samo usput je spominjao bosansku Posavinu, a rijetko i druge krajeve Republike Srpske u kojima su učinjene tolike nepravde i u kojima su i danas oduzeta brojna prava preostalim članovima hrvatskog naroda, a da se o povratku i ne govori. Kao da su nastojali svim silama pozornost skrenuti s onih koji su temeljni uzročnici rata i najveća zapreka ispravljanju nepravdi. Tako je osoba, koja je legitimno izabrana da predstavlja sve Hrvate u Bosni i Hercegovini, ustvrdila više puta, kako su prenijeli mediji, da „tamo gdje nije bilo organizirano hrvatsko vijeće obrane, nije bila organizirana civilna vlast u BiH, Hrvata nema“ odnosno da „od '95. godine tamo nema nikoga“. Također je kazala „da danas imate BiH uvelike izmijenjenu ili 85% BiH dominantno je etnički čisto“. „Ma, ljudi moji, pa je li to moguće“ da su svi Hrvati katolici, koji su preostali na spomenutih 85% teritorija BiH, a riječ je o desetinama tisuća, živi sahranjeni čak i sa strane osobe koja je zadužena da ih legitimno predstavlja i da se svim silama za njih zauzima?

Zašto na tom planu postoji trajan raskorak između nastojanja Crkve u BiH i spomenutog dijela vodeće hrvatske politike u BiH? Sve ukazuje na to da razlog leži u tome što Crkvi i njezinim predstavnicima mora biti najprije stalo do čovjeka, i to do svakog čovjeka, dok je spomenutoj liniji hrvatske politike stalo isključivo do malog dijela teritorija odnosno entiteta koji bi bio napravljen samo od dijela Federacije BiH. Svećenici ne žele napustiti svoje vjernike bez obzira koliko ih je pa tako slave Svete mise npr. i u Goraždu i u Foči na rijeci Drini, i u razorenim župama bosanske Posavine i u prognanim župama banjolučkog i drugih krajeva, tražeći jednaka prava za sve narode i za sve stanovnike Bosne i Hercegovine na svakom dijelu BiH. Jedino na taj način može biti pronađeno dobro i pravedno unutarnje uređenje u BiH. Sadašnja podjela BiH na dva entiteta je nepravedna i kroz nju je legalizirano etničko čišćenje. Uspostavom trećeg entiteta od Federacije BiH, jer spomenuta linija hrvatske politike u BiH i ne govori o Republici Srpskoj pa je normalno da RS podržava stvaranje takvog entiteta, nepravda ne bi bila ispravljena nego dodatno legalizirana. Štoviše, bila bi dodatno legalizirana nepravda u bilo kojem od takva tri entiteta ne samo prema druga dva naroda koji bi bili manjinski nego i prema dijelu vlastitog naroda izvan pojedinog entiteta. Tako bi brojni ljudi u vlastitoj državi bili obespravljeni ne samo sa strane većine gdje žive nego i sa strane većine vlastitog naroda odnosno onih koji ih predstavljaju u vlasti. Zagovaratelji takvog rješenja ne samo da ne žele raditi na ispravljanju nepravdi nego i dio vlastitog naroda živog sahranjuje.

Sve ukazuje na to da je nužan što hitniji zaokret spomenute političke linije unutar hrvatskog naroda u BiH jer Hrvati mogu i trebaju biti snaga koja će voditi ka pravednom rješenju unutarnjeg uređenja Bosne i Hercegovine i to pravednom za cijeli, a ne samo dio naroda koji predstavljaju, ali u isto vrijeme pravednom i za sve narode i za sve stanovnike Bosne i Hercegovine. Taj zaokret nužan je i u politikama druga dva naroda u BiH kao i u politikama onih koji imaju nemali utjecaj na događanja u BiH. Zauzimanje za vlastiti narod, ali i za sve druge narode i sve ljude, nužno mora biti vidljivo kroz zauzimanje za one slabije i manje brojne. A oni koji su na strani slabijih, manje brojnih i zauzimaju se za ispravljanje nepravdi sigurno će pronaći brojne ljude koji će im dati potporu. Na nužnost takvog političkog zaokreta ukazuje i sve veći odlazak mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine i to ne samo Hrvata i ne samo s onih teritorija gdje su manje brojni.

Osim toga, jednonacionalna vlast ne znači ujedno dobru, poštenu i sposobnu vlast koja će iskorijeniti nepravdu i riješiti brojna gospodarska pitanja. Nije netko dobar, sposoban, pošten, radin, pravedan... samo zato što je Hrvat, Srbin, Bošnjak... Kada bi bilo tako, onda u jednonacionalnim obiteljima, poduzećima, organizacijama... nikad ne bi bilo poteškoća i sve bi savršeno funkcioniralo. Ne može biti rješenje u Bosni i Hercegovini neka, kako se često naziva „građanska“ opcija, ali ne može biti rješenje ni unutarnje uređenje BiH samo na etničkom načelu jer bi svi narodi i svi građani BiH bili gubitnici, a ponajviše hrvatski narod kao najmalobrojniji i najviše izmiješan s drugima i drugačijima. Hrvatima, ali i svim drugim narodima i svima stanovnicima Bosna i Hercegovina je potrebna da se mogu ostvariti i kao narodi i kao ljudi. Potreban im je i njezin glavni grad Sarajevo i svi drugi gradovi i sela. Sve je to moguće lijepo urediti ako se to želi kao kuću u kojoj će svi skladno i u blagostanju živjeti.

Podsjećam da su biskupi BiH, u dogovoru s pravnim stručnjacima, 29. listopada 2005. dali moguću viziju unutarnjeg uređenja BiH. Biskupi predlažu „jedinstvenu, cjelovitu i decentraliziranu državu bez dosadašnje entitetske podjele“. „Vlast na općinskoj razini morala bi biti postavljena proporcionalno po načelu 'jedan čovjek jedan glas' i to je razina na kojoj bi se ostvarivala vlast građanskoga društva. Vlast na regionalnoj ili federalnoj razini bi morala biti limitirana, i to na način da se odredi minimalna zastupljenost svakoga od tri konstitutivna naroda u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti“, pišu biskupi predlažući preustroj regionalne razine vlasti. „Jedan od mogućih modela mogao bi biti sljedeći: Bosna i Hercegovina ustrojena u 4 kantona (odnosno regije, provincije, distrikta, federalne jedinice…): Sarajevski, Banjolučki, Mostarski i Tuzlanski s granicama formiranim po kriterijima ekonomske, prometno-komunikacijske, prirodne, povijesne, geografske i (više) nacionalne naravi“, predlažu biskupi ističući da bi bilo „vrlo bitno odrediti da u svakom od četiri kantona (regije, federalne jedinice itd.) svaki konstitutivni narod mora imati najmanje 30 % udjela u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, (k)ako nikada pripadnici jednoga naroda ne bi mogli nadglasati pripadnike druga dva naroda“.

Posjet pape Franje Sarajevu i Bosni i Hercegovini 6. lipnja 2015. godine pokazao je da se kroz suradnju svih u ovoj zemlji mogu učiniti mnoge dobre i lijepe stvari. Tom prigodom u zgradi Predsjedništva papa Franjo je, između ostalog rekao: „Političari su pozvani na plemenitu zadaću da budu prvi koji će služiti svojim zajednicama, radeći prvenstveno na očuvanju temeljnih ljudskih prava, među kojima istaknuto mjesto ima ono o vjerskoj slobodi. Na taj će se način konkretnim zalaganjem moći izgraditi mirotvornije i pravednije društvo, u kojem bi se uz pomoć svakoga člana rješavali mnogovrsni problemi iz svakodnevnoga života naroda. Da bi se ovo ispunilo, prijeko je potrebna stvarna jednakost svih građana pred zakonom, posebno u njegovoj provedbi, bez obzira na njihovu etničku, vjersku ili geografsku pripadnost: tako će se svi, bez razlike, u potpunosti osjećati dionicima javnoga života i, uživajući ista prava, moći će aktivno dati svoj posebni doprinos općem dobru“.

Ivo Tomašević, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije

PREPORUČI
Radio Marija BiH

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    23. veljača 2017.

    Anche in campo prevalga il bene comune

Sljedeca
 
Glas Pape i Crkve u dijalogu sa svijetom

Copyright © 1996-2017 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: